Retrospektivna izložba slikarice i grafičarke Biserke Baretić postavljena u Modernoj galeriji do 19. travnja sa stotinjak crteža i slika predstavlja autoričin životni opus nastao od 1995. do 2014. godine.

   Opus koji se smatra jednim od najcjelovitijih i najkoherentnijih likovnih svjetova u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti, slažu se povjesničari umjetnosti dajući često ovoj umjetnici, zbog njezinog rijetkog, ali uvijek zapaženog pojavljivanja u javnosti, atribute samozatajnosti i nenametljivosti.

   – Istina je, nisam puno izlagala. Jednostavno, nisam imala potrebu, bilo mi je dovoljno da ja vidim ono što radim, no sada zaista želim pokazati ono što sam stvarala šezdeset godina – priznala je slikarica najavljujući svoju izložbu u prostoru za koji je posebno vezana jer je od mladosti hodočastila u Modernu galeriju koja je bila »zagrebački Louvre« njezine generacije.

   – Mnogi će s razlogom kazati da je Biserka Baretić zaslužila pravu slavu, ali njoj je bilo dovoljno priznanje i same struke. Čak bi se moglo reći da joj je pogodovalo djelovati pomalo iz pozadine, iz drugoga plana, jer drugi plan je više u dubini, a ona je svoje vizije i svoju motiviku iskapala – ujevićevski kazano – iz majdana u biću na dvije noge. Utoliko je njezino slikarstvo također i intimni dnevnik, ali vođen s toliko sublimacije i kristalizacije da zadobiva i univerzalno značenje – tumači suvereno akademik Tonko Maroević stvaralaštvo slikarice čiji je rad pratio decenijama.

  

Hram umjetnosti

Biserka Baretić udovica je poznatog slikara i grafičara Ordana Petlevskog i majka pjesnikinje i književnice Sibile Petlevski, a njihov je neveliki stan u Savskoj, ističe ona, oduvijek bio hram umjetnosti i harmonije.

   – U tom smo stanu suprug i ja, svatko u svojoj sobi, svakodnevno slikali i skladištili sve naše radove. Kad je Ordan umro 1997. godine, preselila sam se u njegovu, veću sobu i otad i moji radovi poprimaju veće dimenzije, objašnjava umjetnica rast svojih platana s kraja stoljeća.

   – Samosvojno i uvjerljivo, razvedeno i nenametljivo, slikarsko djelo Biserke Baretić odavno je zauzelo vrlo određeno, visoko mjesto u novijem hrvatskom slikarstvu, a snagom izraza i specifičnom nekonvencionalnom ljepotom kao da nadmašuje bilo koja topološka ili kronološka ograničenja, ne potpadajući do kraja ni u čvrste stilske, ni u krute epohalne kategorije. To se djelo javilo takoreći na mala vrata, ali je odlučno afirmiralo svoju izdvojenost i autonomiju, pa je bilo i prepoznato, najprije u užim krugovima, a potom i u širim razmjerima.

   Međutim, autorica se nikad nije programatski oglašavala, niti je djelovala izvan okružja vlastitog medija, tako da je njezin odjek uvijek imao jedino čvrsto stvaralačko pokriće i nije težio nekoj izvanjskoj glasovitosti, popularnoj poznatosti, ističe opetovano Maroević u katalogu izložbe slikaričinu izraženu introspekciju koja se sugestivno reflektira na njezinim slikama i grafikama.

   Vrsni poznavalac njezina slikarskog rukopisa uvjeren je »da retrospektivna izložba Biserke Baretić reprezentira slikarstvo koje u raznim etapama korespondira s duhom vremena, no nikad se ne gubi u aktualitetu ili pomodnosti, a u nizanju ciklusa i faza ne tvori samo zbroj pojedinačnih stilogenih refleksa nego – organički i dijalektički – umnožak ili kreativni saldo s kamatama na intenzitet ‘dugoga trajanja’«.

  

Portretiranje tjeskobe

Autor postava ove retrospektive u tekstu kataloga pomno prolazi kroz šest desetljeća autorčina stvaralaštva, analizirajući minuciozno njezin umjetnički put, podastirući nam pritom i kratke karakterizacije kojima je kritika popratila glavne slikaričine nastupe.

   – Za Mladenku Šolman rad Biserke Baretić je »magijsko pismo«; za Dragutina Brigljevića to su »mitske poeme«; za Vandu Ekl riječ je o »preobražaju kojim umjetnica probija, uvjerljivo i nužno, slojeve realnog privida«; za Željka Gruma njezine su slike »pravo otkriće čiste ljepote, ozbiljan napor učinjen u tišini«; za Andra Filipića »kolorističke fuge« – izdvajamo tek neke sintagme likovnih kritičara koje niže Maroević.

   Ni pjesnici, navodi Maroević, sasvim shvatljivo, nisu mogli ostati gluhi i nijemi na poticaje što im nudi Biserkino slikarstvo.

   – Biserka Baretić jedna je od rijetkih suvremenih slikar(ic)a koja umije portretirati svoju tjeskobu. Bez sumnje, i Baretićeva spada u sljedbu slikara-egzorcista koji slikanju pridaju ulogu izazivača sila.

Ali takvih koji ne dijele »čiste« od »nečistih«, da bi jedne od njih protjerali, nego da bi ih skupa prizivali na svoj pandemonij – ističe Zvonimir Mrkonjić.

   Andrianu Škunca privukla je pak podsvjesna, nesvjesna dimenzija, naizgledna instinktivnost i automatizam u čemu je naslutila bliskost s nadrealističkim pjesništvom.

Janusov ključ

Međutim, najmeritornije tumačenje i poniranje u njezina platna Maroević pripisuje pjesnikinji, esejistkinji i pripovjedačici Sibili Petlevski, kćeri Biserke Baretić.

   – Prateći čitavoga svog života majčino stvaralaštvo, u zreloj dobi i u duhu svojih kreativnih traženja, Sibila Petlevski, konačno se odlučila i sama pridonijeti hermeneutici biografski joj, tipološki i poetološki bliskog slikarstva. Njezin je opsežni esej naslovljen »Janusov ključ za slikarstvo Biserke Baretić« i tako kazuje da će ići u potragu za plodnim dvojnostima i vitalnim ambigvitetima. Koristeći samo elementarne naznake dotadašnjega dominantnog likovno-kritičkog diskursa, ona prilazi problematici fenomenološki i, donekle, psihoanalitički, piše akademik i citira Sibilu Petlevski.

   – Slikarstvo Biserke Baretić je moderno ne samo po izboru postupka unutar medijskih okvira, nego prije svega po zažarenosti karakterističnoj za modernizam. To je umjetnica kojoj nije svejedno, a samo onaj kome nije svejedno može zadržati ideju katarze. Za razliku od postmoderne koja je »cool«, koja je do krajnosti ohlađena u preuzimanju, nasljeđivanju i prosljeđivanju stilova i umjetničkih postupaka, moderna svojim umjetnicima nalaže strast, štoviše otvara mogućnost za čitavu paletu strastvenih odnosa između »ja« i pojavnosti, analizira Petlevski majčin opus s kojim je paraleno rasla.