Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 10° 1
Sutra: 10° 10° 1
18. studenoga 2019.
Izložba u Galeriji Adris

Igor Zidić: Zoran Mušič jedan je od najvećih i najznačajnijih slovenskih i europskih slikara

Venecija, carinarnica, 1944. – gvaš/papir, 43 x 58 cm
Venecija, carinarnica, 1944. – gvaš/papir, 43 x 58 cm
Autor:
Objavljeno: 18. listopad 2015. u 10:23 2015-10-18T10:23:25+02:00

Zoran Mušič je Slovenac, ali je morao napustiti Sloveniju; školovao se u Zagrebu, radio u Hrvatskoj, bio je u Francuskoj, Njemačkoj, živio u Italiji i imao talijansko državljanstvo pa ga vode kao talijanskog slikara, a zapravo je jedan od najznačajnijih slovenskih i europskih slikara 20. stoljeća 

Zoran Mušič rođen je u mjestu Bukovica kraj Gorice 1909., a umro je u Veneciji 2005. godne, gdje ga je supruga Ida pokopala kao Zorana Musica, istog imena, ali i prezimena koje je nosio cijelog života. U rovinjskoj Galeriji Adris postavljena je njegova izložbu koja traje do 31. listopada. U povodu te izložbe razgovaramo s Igorom Zidićem, kustosom izložbi u Adrisu, koji je u mnogo čemu zaslužan što hrvatska javnost ima priliku upoznati jednog od najvećih i najznačajnijih slovenskih i europskih slikara 20. stoljeća. Dva najveća i najznačajnija slovenska slikara – Gabrijel Stupica i Zoran Mušič – prvi kao personifikacija Slovenca od rođenja do smrti, a drugi kao etnički Slovenac silom prilika izgnan i udomljen u Europi kao širem domu, ali sa snažnim osjećajem pripadnosti svom narodu, jeziku i tradiciji (o njegovoj narodnosti nije bilo prijepora, piše u katalogu izložbe Zidić citirajući samog slikara za njihova susreta u Veneciji početkom '90-ih: »Slovenac sam, pa moji stari su Slovenci. Slovenac u Italiji«), predstavljena su široj javnosti i kritici baš u Galeriji Adris koja je inače, tijekom svojih 15 godina postojanja, promovirala ono ponajbolje u hrvatskoj moderni kroz četrdesetak velikih izložbi.

Slovenci u Zagrebu 

Stupica nešto ranije, a Mušič sada, u trenutku kada se Europa komeša slično onim previranjima koja su Mušiču zauvijek obilježila život i stvaralaštvo. Pitamo stoga Zidića čiji je zapravo Mušič slikar?

– Slovenac u Zagrebu, Babićev Španjolac, Europljanin iz Perzije, Bizantinac iz Venecije, Dalmatinac s Krasa, Mlečanin iz Pariza, Parižanin, kao prvak École de Paris – odasvud. On sam je, gotovo posprdno, ili posve formalistički, odgovorio da je talijanski slikar, jer ima talijansko državljanstvo. Bio je u Italiji i Francuskoj, ponešto, nažalost i u nacističkoj Njemačkoj, ali je bez sumnje slikar i poliglot kojemu su slovenski, hrvatski, talijanski i njemački jezik gotovo bili dio odgoja i obrazovanja, a francuski, španjolski i engleski logične nadogradnje. Mušič je usto preživio više od šest desetljeća, od 1943. do smrti 2005. godine, sve nedaće koje su ga pratile na tom putu. 

Kada je sredinom '90-ih dobio, konačno, nakon svih prijepora i progona iz vlastitog zavičaja, najznačajniju slovensku nagradu za slikarstvo, onu Jakopičevu, novinarka ga je pitala kako na to gleda, a on joj je odgovorio: »Vjerojatno zato da postanem i slovenski slikar!«.

Čini mi se da danas nema boljeg izbora koji bi u jednom povezao labave slovensko-hrvatske odnose, ali i podsjetio na ono što je u prvom susretu s vama rekao o Zagrebu i tadašnjoj Europi.

– Da, kada sam ga upoznao, nakon što sam 1991. u Studiju 57 u Dubrovniku kod Avde Čimića postavio njegovu izložbu – prije toga je 1990. velika retrospektiva iz Klagenfurta prenesena u Klovićeve dvore u Zagreb – u njegovu domu u Veneciji rekao je doslovno ovo: »Zagreb je imao sjajno kazalište i brojne Slovence, glumce i pjevače u njemu... i to je bio neki pokazatelj da ste kao kod kuće, među svojima, lahko smo se snalazili, jezik brzo učili, nije prema nama bilo nikakvih predrasuda, naprotiv... bili smo dobro primljeni. 

Vredni Slovenci – tako se govorilo. Išli smo na velike i važne izložbe kakvih u bližem okružju više nije bilo: ni u Sloveniji, ni u onom dijelu Italije koji je meni bio blizak, uskoro ni u Njemačkoj, ni u Austriji. U Zagrebu je Babić priredio veliku izložbu Georga Grosza kojemu je to bio oproštaj s Europom, odskočna daska za Ameriku. Ljudi su bili solidarni, Grosz je više crteža, akvarela i grafika u Zagrebu prodao. Bili su tu Krleža, Hegedušić; nama je grupa Zemlja bila naročito zanimljiva, ticala se i slovenske kože... znate kakvi su mladi ljudi: žele odmah izliječiti društvo, popraviti svijet... 

Trojica veličanstvenih

O veličini samog Zorana Mušiča i njegovog djela govori i ovaj epizoda koju je Igor Zidić posebno naglasio na otvaranju izložbe u Rovinju: 

– Kada se svojevremeno u povodu velikih i značajnih obljetnica i pobjeda i u čast Pokreta otpora u Parizu, u Picassovom muzeju, postavljala prigodna izložba, samo su trojica autora iz cijelog svijeta imala tu čast biti predstavljena i izložiti svoja djela. Uz Goyu i Picassa treći je bio Mušič. Njegova uloga i značaj je tim veći jer je autentičan sudionik rata i logora, iz kojih je uspio iznijeti neke skice koje je bilježio na komadima, ostacima, papira a iz kojih je kasnije nastao tzv. Dachauški ciklus.

I Goya je autentičan svjedok, dionik zbivanja, u burnom razdoblju povijesti kada se stvarao novi svjetski poredak u čijim približnim okvirima živimo i danas, dok je Picasso bio i u neku ruku promatrač, ali je dizao i obnavljao svoje »Guernice«. Mušič k tome u ratu, ali i nakon njega, nosio teret usuda – kaže Zidić.

Voljeli smo Zagreb, a on nam je to vraćao. Mi, slovenski študenti, đaci – svi smo poprimili nešto građansko, tada zagrebačko, jer to nije bilo nametljivo; nismo osjećali da nas itko na išta sili... Ah, kad imate profesora kakav je bio Babić, onda od njega ne učite samo slikati, nego s njim učite i živjeti. Tako je Babić, prije mene, orijentirao i Šimunovića. Motiku je, pak, uputio u Pariz, njegov je poticajni svijet bio ondje. Čitao je naše senzibilitete, davao je študentima sve od sebe, a nikoga nije učinio malim Babićem, premda je na sve nas utjecao. To je kolosalno... biti tako jak, a ne nametati se, nego izvlačiti iz mladih ljudi ono najbolje u njima, navesti ih da progovore svojim jezikom...« 

– To vam sve govori – kaže Zidić.

Znači li to da mu je Hrvatska bila veće utočište od rodne Slovenije?

– Najbolje je da na to odgovorim na Mušičev način, od Babića do Korčule, od Istre do Dubrovnika. Naime, nakon njegova povratka iz Španjolske krajem 1935. – gdje ga je Babić uputio da uči u ozračju Goye i kopirajući te majstore najbolje će dokučiti svoj slikarski jezik, a dočekao ga i vodio Šimunović koji je već gore također po nagovoru Babića – vraća se na Korčulu gdje je boravio godinu i pol i otad nastaje možda u cijelom njegovu opusu, uz onaj venecijanski dio, najveći dio radova vezanih za Dalmaciju i Istru. Najstarija slika iz toga perioda, »Korčula« iz 1937., je u vlasništvu Moderne galerije. 

Trauma Dachaua 

Također – nakon što je 1945. morao bježati iz Slovenije preko Gorice u Italiju, označen kao klerofašist, filofašist... (ponajviše stoga što je nekoliko njegovih reprodukcija, uz dva članka o slikarima Arthuru Tosiju i Filippu de Pisisu, objavljeno u Deutsche Adria Zeitungu 1944.), a samo zato jer se živ vratio iz Dachaua, pa je s nizom drugih intelektualaca bio prozvan i na meti tzv. Dachauških procesa i suđenja, ne više kao domoljubi i antifašisti, nego kao agenti Zapada, o čemu mi malo znamo – sredinom '50-ih baš u Zagrebu prvi put izlaže, i to 1956. nekoliko svojih danas svjetski poznatih crteža »Nismo posljednji« iz Dachaua. Naime, tada je tek dobio vizu da može kao talijanski državljanin u Jugoslaviju.

Kasnije, 1995. za našeg susreta kod njega u atelijeru, Modernoj galeriji poklonio je jedan svoj autoportret koji krasi katalog ove izložbe, ali i osam grafika iz Dachauškog ciklusa, kojega je on sedamdesetih i osamdesetih razvio u cikluse slika muke i patnje, što je svijet itekako shvatio i prihvatio te mu je to omogućilo svjetsku slavu. 

Inače je njegov opus golem; od crteže i grafika do slika, a ova izložba od 38 slika je isključivo onaj »hrvatski rukopis«, ono što Hrvati imaju i čuvaju, a mislim da je ukupno riječ o više od 50 slika u vlasništvu hrvatskih ljudi i galerija. Dva rada su iz riječkog MMSU-a. Od svega pomalo, jedan solidan i velik presjek na maloj izložbi.

Stradalnik u Veneciji 

Kako su se slovenski kulturni krugovi odnosili prema njemu u onoj ranijoj, predratnoj zagrebačkoj fazi, i poslije kao svjetskom slikaru?
– Sada kotira jako dobro i visoko; najznačajniji slikar u svijetu, uz Stupicu, ali je slovenska kritika i prije rata o njemu pisala kao o budućem velikanu. Njegovo iskustvo s ratom, u ratu, poraću... u vremenu negativnog političkog ozračja, vremenu ideološke netolerancije, krvožednih pravolinijaša, staljinista i dogmatika, oznaškog uhođenja, jednopartijske i policijske nove države – loše je samo zato jer je poznavao »krive ljude«. Ne treba čuditi što su ga u takvoj atmosferi izbacili iz Društva slovenskih umjetnika, a neki kolege tražili su da ga se javno objesi. 

U Veneciji su ga, kao dahauškog stradalnika, dočekali s poštovanjem, a obitelj Cadorin ga je prihvatila i kao prijatelja, na neki ga je način posvojila. 

Zanimljivo je opet to što je otac obitelji Guido Cadorin bio potomak stare mletačke slikarsko-dekoraterske loze i, također, davnašnji Babićev prijatelj. Predavao je na mletačkoj Akademiji i radio kao restaurator umjetnina po crkvama; u prvo je vrijeme vodio sa sobom Mušiča kao pomoćnika, a onda se pomoćnik 1949. oženio profesorovom kćerkom Idom (i s Venecijom), s kojom se upoznao u Trstu 1944., kada je također izlagao, i ostao s njom do kraja života. 

Treba reći da je to njegovo izgnanstvo manje-više potrajalo do početka '90-ih, ali se promijenilo kada je Mušič kao osobni Mitterrandov prijatelj preko njega zagovarao slovensku samostalnost, a sve je rezultiralo velikom retrospektivom u Parizu kada su otvaranju izložbe nazočili i Mitterrand i Kučan, i to je bio konačan povratak Mušiča kući. 

Ipak, prvu slovensku monografiju dobio je tek 2009., iako je još prije rata imao prvu monografiju. Za njega su se snažno borili stručnjaci poput Alenke Puhar, Ciuhe, kao i brojni kritičari, napose Tomaž Brejc, ali i Zoran Kržišnik, Milček Komelj, Andrej Medved, do naših Nade Beroš i Tonka Maroevića...

U ovom izbjegličko-migrantskom valu nad Europom i Istokom naći ćemo doticaja i svjedočanstava u Mušičevom životu koji je ostavio duboka traga i u njegovom slikarstvu. Dovoljno, da se još jednom upitamo tko je zapravo Mušič? Stručna javnost itekako zna tko je, ona ostala možda manje, ali je dovoljno reći da je ovaj Babićev đak zagrebačke Akademije, posebno motivikom Dalmacije i Istre, duboko ukorijenjen u hrvatsku modernu. 

Neponovljivi ciklusi 

Od Mušičeve povezanosti s kolegom Franom Šimunovićem (kojemu su sponzori puta u Španjolsku bili Božo Banac i Ivan Meštrović), Šimunovićeve s Mušičem (zajednički zaklapaju knjigu prošlosti, skupa izlažu u Beogradu 1939. i 1940.) i Šohajem, Stupičine s Dulčićem, Dulčićeve sa Šimunovićem i Stupicom, do utjecaja Antuna Motike na njegov ciklus kolodvora, »kada se spontano oblikovala jedna od Mušičevih paleta: nosila je obilježja nostalgične naravi i dozivala u pamet hrvatskog ljubitelja bijele, nešto starijega Antuna Motiku. Motika, također Babićev đak, bio je slikar lirskih energija i pređe srodne Mušičevoj« – piše Zidić.

Ipak, Dachau je sudbina koja ga je odredila i »obilježila« do jednog posve osobnog ciklusa, ili kako Zidić naglašava, »jedinstvenog, neponovljivog ciklusa obilježenog glađu, prisilnim radom, boleštinama i plinom umorenih žrtava nacističkoga konclogora. »Nous ne sommes pas les derniers – Nismo posljednji« bilo je skupno ime za sve ono što je Mušič proživio u Dachauu od studenoga 1944. do svibnja 1945., što je vidio i krišom zabilježio na nizu crteža u samom logoru 1945., potom u dvije provale mračnih vizija koje kao da su dolazile iz Goyinih snova, iz pakla samog: u godinama 1970-75. i, opet, krajem 80-ih«. 

No, za ovaj rovinjski postav, četrdeset i neki u proteklih petnaest godina, posebno je važan ciklus – sve u žanru krajolika – kojega je Mušič ostvario u dalmatinskim, istarskim i talijanskim brežuljkastim motivima (Umbria, Siena, Cortina), kojima se potvrdio kao značajan suvremeni pejzažist. 

»U jednima je« – podcrtava Zidić – »pratio konfiguracije tla s nekom posve osobitom dekorativnom magijom koja čini da se ti predjeli gledaju kao začudne scenografije; u nekim ranim, s kraja '40-ih i početka '50-ih, odjekuju konjska kopita i taj nas ritam drži jednim dijelom u Dalmaciji (iz koje su se ti konji – Mušič ih zove konjićima – pokrenuli), a drugim nas dijelom odvlači na Srednji, neki kažu i Daleki istok...«

Na kraju autor postava zaključuje: »Paradoksalno je da je baš zahvaljujući toj slikarevoj 'neosjetljivosti' spram vremena, vrijeme imalo senzibilitet za Mušičevo slikarstvo«.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.