Svestrani umjetnik

Igor Hajdarhodžić: Ja sam lantina … zato imam i nemam svašta

Edita Burburan

Strastveno sam zaljubljen u lepezu tih svojih brodskih djelovanja i pokušavam tu ljubav održati na površini mora. Ja sam samo antena, lantina, lanterna, ali zato imam i nemam svašta. Zanati i rad rukom ne poznaju laž, utopiš se porežeš ruku. Brodovi su istina, a kazalište umjesto magija ili iluzija postaje laž bez humanosti i čovjeka, bez ideje i utjecaja na društvo. Gradnja broda je meni teatar. Tu je prava publika, motiv, korisnost



Svestranog  Igora Hajderhodžića teško je predstaviti, kao i ostatak njegove kreativne obitelji zazire od riječi umjetnik. Tu riječ nisu voljeli ni njegov otac Izet, a ni njegov ujak Arsen Dedić. Za sebe voli kazati da je medij, vješt zanatlija, inovator…  Nakon što je napustio glumu,  u potpunosti se  predao staroj strasti sakupljanju i restauriranju starog namještaja. Za rata je počeo sakupljati i stare brodove pa je danas kapetan  najveće muzejske flote u Hrvatskoj, koja zasad broji  64 broda, a  svoj je teatar odnio u najljepši škver Mediterana na  Lokrumu .  Svoje brodove, baš kao svaki pravi kapetan voli vidjeti  žive, kad plove. Osim velikih i pravih brodova s kojima prkosi moru i jugu, u svojim radionicama,  osim što podučava, izrađuje i male brodice, makete koje ovih dana izlaže i u Klovićevim dvorima. 


Boje su me odvele u oblike a oblik u kretanje


Kapetan ste najveće muzejske flote u Hrvatskoj, kakav je bio životni trenutak koji Vas je odveo u tu pustolovinu?


– Za mene je pustolovina bilo zapravo sve ostalo. Moj je posao ispao hobi, a što je drugima zaboravljeni hobi meni je neka dobrovoljna misija. Od ranog djetinjstva bio sam fasciniram tim vorholovskim bojama korištenim na našim barkama i brodovima. Boje su me odvele u oblike a oblik u kretanje. U krugu obitelji veoma rano učio sam o namještaju, jer su mi otac, ujak Arsen Dedić, majka Ksenija, gotovo svi bili restauratori, kolekcionari svega i svačega. Pamtim neviđenu kolekciju Arsenovih maketa. Njegov predivni trabakul centrunic. Gabi je kao slikarica oslikavala secesijske lampe. Brodovi u boci, na slikama, svakodnevne plovidbe s ocem, ujakom, čini se da nisam mogao pobjeći od toga. S trinaest godina sam odlazio na sajmove, trgovao s Romima. Prikupljao štošta. Već s petnaest  družio sam se s Trokutom Vladimirom Dodigom. Sakupljati stare vrijedne predmete je bio moj urođeni reflex. Prvi su bili brodovi. 




Kada ste kupili prvi brod ?


– Počeo sam otkupljivati u ratu. Desetine oštećenih drvenih brodova bilo je ostavljeno nakon agresije. Tad sam ’91 godine otišao kod ministra Rudolfa i u Loru, kod admirala Letice i uz pomoć vojnih ronilaca vadili smo povijesne brodove s dna. Tu sam uredio i potopljeni brod Roditelj iz 1907. godine i dugo plovio s njim.



Govoriti istinu je više genetsko nego strateško pitanje. Izbačen sam sa svih festivalskih događanja, iz teatra. Nemam ni socijalno ni mirovinsko. S ovom državom nemam ništa. Ni od nje. Nikad nisam dobio ništa, a ni tražio. I to je dobra pozicija



Ne smatram se umjetnikom


 Trenutačno izlažete u Klovićevim Dvorima, s koliko ste modela ovaj put izašli pred javnost?


– Izlažem u Klovićevim brodove. Mijenjam postav, dovodim predavače na tribine, imam radionice male brodogradnje, koncerte… Aktivni mi je pristup logičan. Ne smatram se umjetnikom. Bavim se tehnologijom suvenira u obliku broda i drugim inovacijama iz više područja. 

Čega to ima u drvu, brodu, u palubi i zvuku kobilice koja odzvanja što Vas opčini i dovede u izradu još jednog, pa još jednog … novog modela?


– Ljepota materijala koje nalazim na udaljenim otočkim plažama inspirira me da krenem ponovo u izradu. Ne volim preveliki simbolizam. Želim da moji brodovi u drvu plove. Da imaju neku hidrodinamiku. Ako su i smiješni da su uvijek realni, operativni  da nose terete, da jedva plove od istrošenosti al’ da su brodovi, ni suveniri, ni remek djela ni makete, ništa. Samo nek, su brodovi koji se vidljivo kreću.


Sakupljate stare, odbačene komade namještaja i restaurirate ih. Kakav je to proces ? Mislite li da stare stvari zadrže i neke duhove vremena, možete li i njih ispolirati i premazati?


– Duh u predmetima, tako i u brodu je činjenica. Rukom ga modeliramo, umirujemo, mijenjamo na bolje. Ulazimo u materijal, liječimo se obostrano. To je i u širem smislu jedini put i za društvo i za prirodu i za našu budućnost. Trebamo samo poštovati materijal. 


Moj je otac bio čarobnjak


Vaš otac Izet, poučio Vas je i uveo u brojne tajne dodira i osjećanja koji ga prati, mislim na odnos prema drvu i restauriranju, ali i dalje. Što ste još  kasnije otkrili?


– Moj je otac bio čarobnjak. Takve je imao ruke, i na sceni i kad bi nešto radili i kad me grlio, a zapravo je bio zanatlija, vrhunski. Riječ umjetnik mu je bila sumnjiva kao i Arsenu, a i meni. Oni su bili u tihom obrtu kao maranguni, jedrari. Radili su i zajebavali se istovremeno, ono, kao jedno.


Ima li neki dio Vas koji je ostao zataškan, neostvaren!


– Nema mog zataškanog dijela. Nema plana, nema ni vizije ni misije. Samo iščitavanje refleksa i slušanje. I istina o zanatu, o odnosu prema materijalu, o duhu kojega energija i ljubav ostavljaju u predmetu. Strastveno sam zaljubljen u lepezu tih svojih brodskih djelovanja i pokušavam tu ljubav održati na površini mora. Ja sam samo antena, lantina, lanterna, ali zato imam i nemam svašta. Zanati i rad rukom ne poznaju laž, utopiš se porežeš ruku. Brodovi su istina, a kazalište umjesto magija ili iluzija postaje laž bez humanosti i čovjeka, bez ideje i utjecaja na društvo. Iz mog su teatra KMD tako perfidno i istrajno otjerali sva krvna i idejna zrnca da se već tri desetljeća valjaju u vlastitoj provincijalnosti. Čuvaju tajnu o plaćenom neradu. Omerta zbog beneficija. Zbog netolerancije. Uglavnom na toj sceni vidim jedino  Frljića. On zajebava, suočava, ispituje, propituje, svi ostali su lutke, šutljivi državni službenici ugodnih baritona. Dosadno za popizdit…Gradnja broda je meni teatar. Tu je prava publika, motiv, korisnost, hrvatski teatar nije nikad spomenuo mog oca, bez komemoracije.


Govoriti istinu je više genetsko nego strateško pitanje


Čini mi se da volite govoriti istinu, pa čak kad ona i nije dobrodošla. Kakve ishode polučuje taj dio vaše osobnosti ?


– Govoriti istinu je više genetsko nego strateško pitanje. Izbačen sam sa svih festivalskih događanja, iz teatra. Nemam ni socijalno ni mirovinsko. S ovom državom nemam ništa. Ni od nje. Nikad nisam dobio ništa, a ni tražio. I to je dobra pozicija, i u Dubrovniku i u Zagrebu mogu govoriti i pisati što me volja. Jebe mi se, ja volim domovinu, horizonte, pejsaže, Kornate i Kopački rit… 

Recite nam nešto o svom sadašnjem trenutku ?


– Sad sam od svih starih i napuštenih brodova odabrao jednog za obradu. Zove se Joško Bozanić. Napisao  je vise od 200 publikacija. Volim ga kao pjesnika i recitatora, ali volim i kad smo naivno Falkušom izletjeli na Atlantik. Volim taj užasni strah koji smo prošli. 

Pretpostavljam da živite između Zagreba i Dubrovnika, što Vam ta dva grada pružaju svaki za sebe? Imate li viziju savršenog života ili ju već živite?


– Dubrovnik mi je grad dolaska, i kad sam u njemu, jer sam uglavnom preselio u svoj škver na Lokrumu. Car Maximilian mi je napravio najljepši škver na Mediteranu. Tamo po cijele dane s djecom izrađujem  gondole i onda plovimo. Po tome ipak znam da idealan život i lak postoji.


Ne gradim u mašti, samo prenosim maštarije


 Gita i Matija, vaša djeca, kako Vas oni doživljavaju, kakav odnos imate? Niste baš  »klasik« tata?


– Tamo je samnom moja kći Gita. O, a ona je ozbiljna žena i šefica. Sve preuzima i ništa olako ne dopušta. Odrasla je po ateljejima, pod dizalicama, naspavala se ispod prova, a opet je purgerica, salonska divljakuša. To će bit ok, takvi smo svi u obitelji. Sin Matija uspješno mi pokušava preoteti galeriju na Stradunu, uz moje odobravanje. 


Što žene kažu o Vama, kako Vas opisuju? Sami ste, kakvu čekate? 


– Žene s motornim pilama u ruci. Žene koje se ne boje cirkulara ni olujnog juga i vole se družiti sa silnikom koji cijeli dan nabija čekićem ili sanja dizalice…Ne znam, takve me zanimaju i ja njih. Al, evo nema ih baš, nit’ će ih bit…


 U literaturi, glazbi, koji su vaši zadnji izbori i izvori ? 


– Čitam Čehovljeve humoreske, Bozanića i Dedića. S tim radim. Valoriziram rad ljudi koje smo skloni zaboravit. Puno sviram s Borisom Lainerom i Mišom Hrnjakom. Svakakve planove razrađujem s Rambo Amadeusom koji je u segmentu brodova ministar pomorstva Crne Gore. Ove godine s njim idem u Brest.


Kad biste podvukli crtu, koliko gradite u stvarnosti, a koliko  u mašti?


– Ja ne gradim u mašti, samo prenosim maštarije u veliku svakodnevnu proizvodnju. Više sam medij. Ne maštam, jer sam skupio svašta iz mašte. Samo sam se sagnuo po gotove oblike.