Godišnjom izložbom članova Hrvatskog društva likovnih umjetnika tradicionalno se, svakog kolovoza, podvlači crta pod izlagački program prve polovice godine. U nepravilnim intervalima iskrsnu kritike: vodstvo ovog profesionalnog udruženja likovnjaka proziva se za malodušno odrađivanje obaveze predstavljanja recentne produkcije članova, upisane u statut, a ljetni termin održavanja skupne izložbe u »Džamiji« kritičari tumače kao guranje ove manifestacije u zapećak. Znali su se čuti i prigovori da je ovo neželjeno dijete HDLU-a.

Ovo potonje je zaista i vrijedilo do unatrag nekoliko godina, dok je ljeto u Zagrebu bilo sušno razdoblje i u kulturi i u turizmu. No, to se promijenilo. Prema podacima turističke zajednice, broj turista nezaustavljivo raste, a metropola ljeti počinje napokon i izgledati – kao metropola. Zato godišnja izložba članova HDLU-a u ponudi gradskih zbivanja zauzima značajnije mjesto.

– Tijekom mjesec dana, kroz čitav kolovoz, pokazujemo raznolikost stilova, medija i izvedbi umjetnika ovog društva. Presjekom odabranih radova potvrdilo se da je riječ o poticajnoj izložbi u njezinim daljnjim promišljanjima i realizacijama – ističe ravnateljica Ivana Andabaka.

Pažnja novoprimljenim članovima

Radovi su, kao i prijašnjih godina, izloženi u Galeriji Prsten i Galeriji proširenih medija i živo su svjedočanstvo pluraliteta u likovnoj umjetnosti: pravi je izazov podvesti pod zajednički nazivnik sve zastupljene stilove, teme i pristupe. Mediji su zastupljeni u širokoj paleti od instalacije do tradicionalnog slikarstva.

Ipak, stalno je obilježje ovog projekta to što se posebna pozornost daje novoprimljenim članovima. Na izložbi sudjeluju i pozvani umjetnici – dobitnici godišnje nagrade HDLU-a za životno djelo (Dalibor Jelavić), nagrade za najbolju izložbu (Zoltan Novak) i one za najbolju mladu umjetnicu (Lana Stojićević).

Godišnja izložba članova HDLU-a pokrenuta je 1973. godine pod neporetencioznim nazivom »Izložba recentnih radova članova«. No, nedostatak tematske okosnice nužno dovodi do efekta svaštare, što se najčešće spominje kao problem s ovom izložbom. Da se tome doskoči, u nekoliko prethodnih izdanja postavljeni su i takvi okviri: jedna od kišobran tema bila je »Tržište«; iskušan je i model grupiranja pristiglih radova u više zasebnih tematskih cjelina; jedne je godine stvaralaštvo novoprimljenih članova postavljeno u dijalog s onima afirmiranih umjetnika…

Ove godine nastavljena je praksa otvaranja prostora za pozvane umjetnike koju su prošle godine pokrenule kustosice Martina Miholić i Marijana Paula Ferenčić. Sedam ih je ove godine pozvano na izlaganje, a sve ih veže činjenica da su se u proteklim mjesecima posebno istaknuli svojim radom. To su Marija Ančić, Sanja Jureško, Ana Kovačić, Lovro Lapuh, Neven Petrović, Damir Sobota te Tanja Škrgatić. Popis autora obuhvaća više od 130 imena, što čini otprilike desetinu ukupnog članstva.

– Budući da se posljednjih godina značajno promijenio sistem izlaganja, važnost ove izložbe još je veća. U kontekstu sve zatvorenije galerijske scene, HDLU događajima kao što su Godišnja izložba članova, Salon mladih, Zagrebački salon ili Bijenale slikarstva generira kvalitetu koja nije zadana normativima – ističe Josip Zanki iz HDLU-a.

Generiranje različitosti i kvalitete

Zato je Godišnja izložba članova slavlje heterogenosti, prostor otvoren za ogledavanje umjetnika s raznorodnim nagnućima, oblikovanih u različitim kontekstima i sustavima obrazovanja. Izložba je heterogena i u generacijskom smislu – na njoj su zastupljeni umjetnici svježe izašli s Akademije, kojima je ovo prilika za »odmjeravanje snaga« s veteranima scene.

Gordana Špoljar u radu »Bijela bilježnica« približava se baštini gorgonaša instalacijom koju čine prazni listovi bilježnice, tek tu i tamo zapisana je pokoja hermetična sintagma. Neven Petrović izlaže »Destinations«, slike i razglednice plaža, dok Antonija Sakoman poseže za šekspirijanskim ludizmom u radu »Tronožac s kosturom« – to je skicozan crtež tronošca pored kojeg su, kao na grotesknoj mrtvoj prirodi, razmještene kosti umjesto voća ili cvijeća. Matko Antolić predstavlja se »Putovanjem«, ciklusom kolaža u warholovskom »štihu«, dok se Damir Sobota poigrava s trećom dimenzijom i varljivošću percepcije u romboidnoj instalaciji »Naan«.

Ana Kovačić predstavljena je multimedijalnim radom »Gdje je Jasenaš«. Odabrala je tri ruševne i napuštene kuće u selu Jasenašu, oko kojih, na temelju pripovijedanja jasenaških starosjedioca, gradi priču o raseljavanju tamošnjih stanovnika: »Tu je živjela Snježana. Njezin otac se zvao Miro, majka Milka. Još su imali sina. Poslije ovog rata su otišli. Ne znam gdje su. Ili su na ovaj kraj. Ili na onaj kraj«.

– Pripovijedajući priču o gotovo distopijskom prožimanju prirode i napuštenih, grmljem obraslih kuća i okućnica Jasenaša, virovitičkog prigradskog naselja koje polako nestaje pred okolnom šumom, Ana Kovačić koristi se narativnom strategijom pomalo nalik onoj magičnog realizma, kaže o ovom dojmljivom radu Mirna Rul.

Realan društveni problem

Martina Kamenički izlaže pak skulpturu »Dvije duše« koja istovremeno priziva misao i na olimpijsku baklju, i na hrpu izmetina. Kiparica Vanina Topić izlaže »Svileni muk«; to je zapravo koza u prirodnoj veličini koja leži na podu galerije, a Ivan Lovreković i Dražen Josip Pavić zastupljeni su radom »Crvena svjetlost« koji, kao i Antonija Sakoman, preispituje ideju mrtve prirode.

Sanja Jureško, jedna od sedam pozvanih umjetnica i umjetnika, u HDLU-u izlaže najupečatljiviji rad iz slikarskog ciklusa »Tišina« – portret svoje sestre koja ispod površine mora drži dah. Mlada je Riječanka ovaj ciklus predstavila na izložbi u Galeriji Greta, a večeras se u Dioklecijanovim podrumima u Splitu otvara njezina nova samostalna izložba.

Lana Stojićević se u radu »Villa Roza« utječe senzibiliziranju javnosti za posve konkretan i realno postojeći društveni problem. Ovaj put taj je problem kičaste, često bespravno građene arhitekture na Jadranu.

– Autorica i ovom problemu pristupa kompleksno i osviješteno, otvarajući pritom cijeli niz pitanja i asocijacija. A jedna od mogućih asocijacija jest i ona na veliku svadbenu tortu. I doista, spomenute građevine svojim oblicima i koloritom zaista mogu neodoljivo podsjećati na torte. Ali, Lana se pri njihovu povezivanju s tortama ne zadržava tek na vizualnoj sličnosti, već lucidno uočava i simboliku što iz takve sličnosti nužno proizlazi – ističe Vanja Babić.

Franjo Molnar u radu »Mojih pet minuta slave« nudi viziju adoriranja od masa, prikazanu slikom uzdignute pesnice pod kojom luduju zaluđeni obožavatelji. Vlado Jakelić predstavlja se ciklusom »Britanac«, posvećenim omiljenom zagrebačkom trgu kojem gradska vlast prijeti »fontanizacijom«. Milan Božić u »Manipulaciji tijela« lijepi glavu nekog partizana s titovkom u naručje Bogorodici, umjesto malog Isusa.

Godišnja izložba članova HDLU-a otvorena je do 28. kolovoza.