Otkako je šezdesetih godina zabljesnula novim izrazom u specifičnom tkanju, Jagodu Buić enciklopedije, povjesničari umjetnosti, kustosi i obična likovna publika percipiraju kao tapiseristicu. Ona je, međutim, mnogo više od toga. Umjetnica koja ne poznaje i ne priznaje granice, čiji um nikad ne miruju, široko je zahvatila u prostor vizualnih umjetnosti, dajući maha svom talentu i nesputanoj mašti.

Činjenica da je monumentalnim tapiserijskim objektima u prostoru osvojila svjetske muzeje, da je dobitnica Grand Prixa na Bijenalu suvremene umjetnosti u Sao Paolu, da je više puta izlagala na Venecijanskom bijenalu, pa u Parizu, Lausannei, Dusseldorfu, Amsterdamu, Pragu (da nabrojim samo neke gradove), impresionira možda druge, ali ne i Jagodu Buić. Lakoćom kojom je prešla s tkanja i voluminoznih tapiserijskih objekata na papir, ona se upušta u svaki drugi materijal, ne libeći se rada u staklu i željezu, kao što se nije libila ni jednog segmenta u autorskom teatru, gdje je bila kostimografkinja, scenografkinja i redateljica, ali i kreatorica svjetla, izbora glazbe i šumova…

Triptih na kvadrat

Živeći između Pariza, Venecije i Dubrovnika, Jagoda Buić vratila se u Zagreb velikom retrospektivnom izložbom u Muzeju za umjetnost i obrt (2010. godine), na kojoj je podsjetila sredinu na svoje formativne godine, na ono čime se bavila do umjetničke zrelosti.

Ako je itko pomislio: To je to! – ljuto se prevario. Jer, Jagoda Buić ne posustaje, a njene ideje nadilaze svaku maštu.

Vidjelo se to na izložbi »Triptih na kvadrat« u ORIS-u, gdje se od 16. svibnja do 4. lipnja, predstavlja recentnim radovima, vjernima svom prepoznatljivom rukopisu. Za prostor Kuće arhitekture kreirala je tri sasvim nova djela – triptih crni, crveni i bijeli. Obješeni kao skulpturalne kompozicije, ova tri monumentalna rada lebde u prostoru poput umjetničkih ideja, okruženi tj. ukotvljeni kolažima na temu egzodusa. Poticaj je, dakle, umjetnica našla u aktualnom trenutku, etičkom problemu koji ju posljednjih godina opsjeda. Zato i nazivi radova »U bijegu«, »Lampedusa«, »Migracije« ili »Put u nadu«… Popraćeni crtežima na istu temu.

A budući da je prostor Kuće arhitekture mogao primiti samo dio njene recentne produkcije, uspostavljena je suradnja s Hrvatskim društvom likovnih umjetnika i Jagoda Buić se radovima u papiru i željezu – nastalima 2015. i 2016. godine – proširila u Meštrovićev paviljon, odnosno Galeriju Bačva u kojoj se vinula u visinu i razigrala u krug.

Duša u teatru

Svoje izložbe Jagoda Buić uvijek postavlja sama, dajući radovima pravo mjesto nepogrešivim optičkim sudom. Vidjela sam gotovo sve postave njenih recentnih radova i uvijek sam mislila da je najnovijim postigla vrhunac. Ovog puta sam sigurna da to jeste tako!

Izložba »Željezo i papir« u Domu HDLU-a »sjela« je udobno u prostor Meštrovićeva paviljona, čiji su je zidovi naprosto – obgrlili. Osim jednoga – »Crni ritam« – koji se kao zaštitni znak ponavlja na svim izložbama Jagode Buić, ali svaki put drugačije osovljen u prostoru, drugi radovi su novi. A potpuno nestvaran je »papirnati hommage tapiseriji« – »Troglasna fuga« – koja govori da Jagoda Buić beskompromisno provodi svaku svoju ideju i da je po tom pitanju – sve slobodnija. I mladalački zaigranija. Kao da je svaki novi rad tek priprema za sljedeći, koji je uvijek – korak naprijed. Štoviše – iskorak!

Ovim postavom zadovoljna je i sama Jagoda Buić, koja kaže da je monumentalni prostor svladala nemonumentalnim radovima:

– Ako ovdje izlažete Meštrovićeve skulpture, to komunicira s prostorom. A ja sam ušla u Bačvu – s objektima od papira. I željeza. Iz mene je progovorio bivši zaljubljeni scenograf. Jer, moja je duša još u teatru…

U teatru ili negdje drugdje, duša Jagode Buić nije sama. Svaku izložbu ili svoje veće ostvarenje ona je posvetila ljudima koji su zaslužni za ono što danas jeste: predstava »Richard III« bila je hommage velikom prijatelju, redatelju Dinu Radojeviću; retrospektiva u MUO-u – arhitektu Vjenceslavu Richteru; splitsku izložbu nakon zagrebačke retrospektive posvetila je – mami i papi; izložbu u Varaždinu radila je u spomen na prijatelja Juricu Muraia; kolaži u Gliptoteci bili su posvećeni prijateljima Zdenki i Bernardu Bernardiju, a ova u Bačvi i ORIS-u uspomena je na arhitekta i pjesnika Ivana Carića, potomka dalmatinskih obitelji Carić (iz Jelse) i Bulić (iz Splita).

– Tako komuniciram s prijateljima, kaže Jagoda Buić, dodajući: – Dok ima mene, bit će i njih…

Sloboda prema slobodi

Na otvorenju izložbe u Bačvi, na temu začudnosti radova Jagode Buić smjenjivali su se govornici – Andrija Rusan, Tonko Maroević, Miroslav Gašparović, Vesna Kusin – ali ono što je istinski dirnulo brojnu publiku, bile su riječi autorice, koja je – nakon zahvala onima koji su omogućili prezentaciju njenih najnovijih radova – dodala: 

– Neskromno tvrdim kako pouzdano znam da bi se ovoj izložbi najviše veselili četvorica mojih prijatelja: Bernardo Bernardi, Edo Murtić, Vjenceslav Richter i Jure Kaštelan, koji su me kroz naša druženja odredili i kojima dugujem – slobodu prema slobodi. U svom duhu oni su nosili tu slobodu pod okriljem koje sam se i ja duhovno razvijala kao studentica u Zagrebu, gdje sam stigla s, rekla bih, dovoljnom dozom bezobrazluka ponesenim iz rodnoga Splita.

Unoseći svoje radove u ovaj prostor, također neskromno sam se nadala da će mi veliki Meštrović dozvoliti ulazak u njegov hram. Ne toliko što bi se složio s mojim skulpturama, već zato što sam se igrala s njegovom djecom i što je moja mama jedna od njegovih karijatida Spomenika junaku…