»Organizam, a ne izložba, fakt a ne artefakt«, odjekivale su mi dugo u glavi njegove riječi dok mi je objašnjavao kako je otvaranje ove izložbe samo inicijacija, a da ćemo njezine rezultate znati tek na kraju. Zato, nemojte misliti da je dovoljno u petak doći u MMSU i »pogledati« ovu izložbu, ona traje, živi, a i vi ste sami njezin dio - kolekcija će i u vama izazvati neke senzitivne pomake, ili neće. Možda i nije stvar u tome da kolekcija učini nešto za nas, već da mi sami nakon ove izložbe nešto učinimo za kolekciju
Trebao je to biti uobičajeni intervju koji će rutinski najaviti otvaranje jedne izložbe, »S kolekcijom« Davida Maljkovića, u riječkom MMSU-u, 31. siječnja u 20 sati, kao pretpremijeru službenog početka Rijeke, Europske prijestolnice kulture 2020. No razgovor s autorom, koji smo vodili uz čašu vode, za stolom u budućem Čarlijevom muzejskom baru, nakon što je David cijeli dan postavljao izložbu, otvorio mi je još više pitanja o samom umjetničkom činu nego što sam mu ih postavio.
Davida Maljkovića znam još od njegovih mladenačkih riječkih dana kada je slovio kao wunderkind, da bi jedan od svojih prvih intervjua kojim se predstavio javnosti dao upravo za Mediteran.
Nakon godina provedenih u Amsterdamu, Americi, Berlinu i tko zna gdje, u Rijeku se vraća kao jedan od najrelevantnijih hrvatskih umjetnika koji je izlagao u najprestižnijim svjetskim institucijama koje u svojim kolekcijama sadržavaju njegova djela.
»Organizam, a ne izložba, fakt a ne artefakt«, odjekivale su mi dugo u glavi njegove riječi dok mi je objašnjavao kako je otvaranje ove izložbe samo inicijacija, a da ćemo njezine rezultate znati tek na kraju. Zato, nemojte misliti da je dovoljno u petak doći u MMSU i »pogledati« ovu izložbu, ona traje, živi, a i vi ste sami njezin dio – kolekcija će i u vama izazvati neke senzitivne pomake, ili neće. Možda i nije stvar u tome da kolekcija učini nešto za nas, već da mi sami nakon ove izložbe nešto učinimo za kolekciju.
Povijest instalacije
Pripala vam je čast da Rijeku kao mladenku dovedete do oltara Europske prijestolnice kulture, dan prije svečanog otvorenja, 31. siječnja, u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti svjedočit ćemo vašoj izložbi »S kolekcijom« koja će, kako se kaže u najavi, »transformirati riječki MMSU u živo kolektivno tijelo«. Možete li nam u glavnim crtama navijestiti kako ste cijeli projekt koncipirali.
– Bitno je naglasiti genezu ove izložbe koja je u stvari bila planirana prije nego li je Rijeka postala EPK, nakon što je Slaven Tolj preuzeo dužnost ravnatelja MMSU-a. Možda godinu-dvije nakon toga Slavenu sam predložio da bih radio instalaciju s muzejskom kolekcijom i ona je prvobitno zamišljena u starom prostoru, u Dolcu, jer su tada postojale tek pretpostavke da bi se muzej mogao preseliti u nekadašnji »Rikard Benčić«. Tako da povijest ove izložbe nije bila vezana za EPK, ali kada se to dogodilo, a budući da u međuvremenu nismo uspjeli realizirati taj projekt, Slaven je sugerirao da ga ostvarimo 2020. Pristao sam, naravno da je to značilo neke druge tipološke uvjete, instalacija je u gesti, u nekom formalnom smislu ista, ali ona je prezentna, ne odstupa puno od te ideje, čak ima i arhitektonsku poveznicu sa starim prostorom u kojem je prvobitno trebala biti realizirana.Sam koncept razvio sam u jednom drugom ambijentu 2015. godine, u talijanskoj galeriji Massimo Minini, izložba se zvala »With the Gallery«, »S galerijom«, gdje sam različite artefakte koji su bili vezani uz galeriju postavio na volumene iznad očišta promatrača kao sad u MMSU-u.Taj model, taj princip tako je zaživio i tako ova instalacija ima jednu svoju malu povijest.
Umjetnine iz fundusa MMSU-a / Foto Marko GRACIN
Kako je prošao susret s kolekcijom MMSU-a?
– Kad sam počeo intenzivnije raditi na izložbi, postalo mi je jasno što ću napraviti s kolekcijom i na koji način se želim ponašati u prostoru. Bilo mi je bitno da je pokažem fizički, u prostoru, budući da je ona stalno u depou te nije vidljiva publici. Ona nikada nije prisutna, mi niti ne znamo što se sve u njoj nalazi. Stoga mi je bila namjera pokazati je, ne selekcijski, već je tretirati kao fakt a ne artefakt. Naravno, to je jedan zahtjevan zadatak jer morate reagirati vrlo brzo, na licu mjestu, jer bi detaljno selektiranje kolekcije zahtijevalo jako dugo vremena. Tehnički tim je stvarno odličan i zato smo uspjeli uhvatiti dobar tempo i moram priznati da me sve to veseli i da uživam u svemu tome, iako radimo desetak sati svakodnevno.Kad se taj dio uspostavio, postavilo se drugo pitanje: što sve to znači za kolekciju. Koja je to naša gesta, jer kolekciju smo fizički postavili u prostoru, izmjestili je iz očišta, ona je udaljena od pogleda, ali je ipak tu, prisutna, a dobili smo opet jedan veliki volumen s kojim nešto treba napraviti. I tu sad počinje taj čin »S kolekcijom«, tu smo na različite načine promišljali niz ostvarenja u prostoru. Meni je bilo jako bitno da cijela izložba ima jedan organički slijed i mislim da sve ovo više gledam kao organizam negoli kao izložbu. Ukupan rezultat ove izložbe bit će vidljiv tek na njezinom kraju, nama je otvaranje na neki način samo inicijacija, možda će tek nekoliko stvari poput glavne instalacije biti postavljeno.
Vila Ružić – MMSU – Art kvart
Za ta tri mjeseca trajanja najavljeno je i niz događanja koja nisu popratni sadržaji, već sastavni dio same izložbe.
– Otvorit ćemo Čarlijev bar, dakle Damir Čargonja će otvoriti bar, koji će raditi tijekom cijele izložbe, pozicionirat ćemo Radio Rožu koja će pratiti sva događanja ta tri mjeseca. Na samom otvorenju 31. siječnja bit će i otvaranje izložbe Nike Mihaljevića, čiji rad pratim već neko vrijeme, a on je bitan jer donosi neka druga čitanja kolektiranja. Autor istražuje fenomen kristalne lubanje i na neki način te fenomenološke situacije koje se pojavljuju unutar društva, jer mi je bilo bitno da uspostavimo i neke druge odnose koji se tiču kolekcije i kolektiranja. Niko Mihaljević, potaknut fenomenom mitomanske pop-kulturne eksploatacije asteških kristalnih lubanja, »Muzejom kristalne lubanje« proučava tranziciju mitoloških narativa u popularnu kulturu i digitalnih obrata u muzealno.
David Maljković / Foto Marko GRACIN
Znači, imat ćemo i Indianu Jonesa u MMSU-u. Uključili ste i mlade likovne umjetnike, široj javnosti još uvijek možda ne toliko poznate.
– Da, to su ti neki drugi fenomeni koji se izravno ne tiču kolekcije Muzeja, već se njima autori bave na poseban način. Na samom otvaranju imat ćemo i intervenciju na samoj fasadi zgrade Dore Budor, kolegice čiji rad također pratim već neko vrijeme. Njezin rad se dogodio iz stvarne potrebe Muzeja koji je na neki način htio markirati zgradu za ovu prigodu, jer sada je tu gradilište, tu su skele, pa je fizički potpuno nevidljiv u cijelom gradu i zato su htjeli napraviti nešto kako bi bio uočljiv. Imali su različite ideje, a ljetos kada smo se našli predložio sam Dorin rad jer mi je bilo poznato što je radila u Meksiku 2018. godine. Njezin rad se generalno fokusira na filmski jezik i njegovu problematizaciju u kontekstu vizualnih umjetnosti. Partikularno je vezan za Michelangela Antonionija, izravno se reflektira na njegovu »Crvenu pustinju« isto tako i na »Blowup«. Dora problematizira upotrebu boje na filmu koju je Antonioni uspostavio, tako da ćemo imati vrlo kompleksnu intervenciju na fasadi zgrade. Bit će to jedan privremeni znak, dok fasada ne krene u obnovu, u ovom trenutku ne znamo koliko će potrajati, pretpostavljamo možda godinu dana, možda kraće.Kada smo počeli razmišljati o kolekcijama, onda smo bili svjesni i željeli naglasiti da u Rijeci postoje i neke obiteljske kolekcije, a mi smo kroz jednu htjeli dati veće značenje tome i fokusirali smo se na Vilu Ružić koju vodi moj dobar prijatelj iz mladosti Theodor de Canziani. Odlučili smo da jedna mlada umjetnica, također Riječanka, Nora Turato, svojim radom napravi jedan dijalog, poveznicu s kolekcijom obitelji Ružić. Nora će nastojati akcentirati tu kolekciju koja je cijelo vrijeme ovdje prisutna, ali nema neku veću pažnju u našem okruženju iako je vrlo važna za nasljeđe ne samo Rijeke već i Hrvatske, od priče o Ivani Brlić Mažuranić, do Ivana Zajca i svih artefakata koji se tamo nalaze a koji su bitni i lokalno i nacionalno.
Znači, na neki način povezat ćemo kolekcijama Pećine i Vilu Ružić s MMSU-om i budućim riječkim Art kvartom.
– Ono što je važno naglasiti za ovu izložbu je da su za nju svi njezini autori podjednako važni, nitko nije prvi, nitko zadnji. Isto tako sva događanja su jednako bitna, zato kažem kako ćemo njezin rezultat znati tek kada završi. Moram istaknuti i večeru koju ćemo u MMSU-u organizirati s ljudima koje poznajem iz svoje mladosti i koji su mi bili važni u nekom formativnom smislu, ne na taj način da bi svojim radovima utjecali na moj autorski opus, nego je to okruženje i ambijent u kojem smo se sretali i družili utjecalo na mene dok sam bio u Rijeci. Bitna mi je zajednička poveznica s njima i zato sam se odlučio za jednu zajedničku večeru otvorenu za javnost, da svi sjedimo za istim stolom i razgovaramo, a ne da stojima iza mikrofona i govorimo publici. To će se dolaskom nekih drugih ljudi proširiti i teško je reći u kojem će se smjeru druženje nastaviti.
Umjetnine iz fundusa MMSU-a / Foto Marko GRACIN
Večera u Muzeju
Tko je sve pozvan na večeru u Muzej?
– Pozvao sam Branka Cerovca koji je bio vrlo bitan u našim počecima, jer je, da tako kažem, institucionalno pratio što to mladi umjetnici rade. Mi smo radili izložbe u mom stanu na Žabici, realizirali smo različite intervencije po gradu, bilo je niz aktivnosti u kojima nas je on pratio iako u principu i nije morao, nije mu to bilo u opisu radnog mjesta. Mi smo tih devedesetih bili mladci, od dvadeset, 21 ili 22 godine, tek smo počinjali nešto raditi, a Cerovac nas je zdušno pratio u svim tim našim aktivnostima što nam je tada bilo izuzetno važno, a meni je i danas. Zatim sam pozvao Igora Rukavinu koji je bio vrlo bitan za stvaranje klupske scene, pogotovo glazbene i elektronske scene koja je obilježila Rijeku, on je tada dovodio najvažnije DJ-eve koje ste mogli zamisliti i vidjeti negdje u Londonu ili svijetu koji nije bio pogođen ratom. Quorum Colors, Mali Quorum i ostali klubovi koji su bili okupljališta mladih koje je Igor osmislio i vodio bili su jako bitni za neku dinamiku grada. Mi smo čak nešto i surađivali u uređivanju nekih ugostiteljskih objekata što je meni bilo vrlo zanimljivo iskustvo, raditi s čovjekom koji je imao hrabrosti ući u tako velike projekte.Već smo spomenuli Damira Čargonju Čarlija, vrlo sam mlad počeo izlaziti s 15-16 godina, a društvo koje me je kao klinca svuda vuklo sa sobom bilo je starije od mene. To se poznanstvo kasnije nastavilo u Palachu, koji je Čarli vodio i radio svoje programe u Otvorenom krugu koji je u stvari bio krug za pomoć ovisnicima. Bila je to velika stvar u tom trenutku formirati psihološku pomoć za narkomane. Kasnije se otvara i galerija koja je bila bitna, jer je Čarli dovodio i predstavljao izuzetno zanimljive autore koji se nisu mogli vidjeti bilo gdje drugdje u Hrvatskoj. Njegovo djelovanje danas ima neku drugu razinu, ali važnost svih projekata koje je radio nemjerljiva je za sve nas.
David Maljković / Snimio Marko GRACIN
Klas Grdić i Žarko Violić
Čini mi se da su posljednje dvije pozivnice otišle na adresu Klasa Grdića i profesora Žarka Violića.
– Za mene je u ranoj formativnoj fazi bio vrlo bitan susret s radom Klasa Grdića. Poznavao sam i njegovog oca, Tončija Grdića, s kojim sam možda i više vremena provodio. Tada sam se zanimao za crtanje i dolazio sam kod njega vježbati, ali ta naša druženja su bila presudnija od samog crtanja. Ti razgovori s Tončijem Grdićem, koji je bio vrlo osebujna osoba, bili su za mene vrlo bitni. Klas je krajem osamdesetih i početkom devedesetih bio najznačajnija likovna figura u gradu, pa i šire je bio priznat i dobivao priznanja za svoj rad. Njegov izražajni jezik je bio vrlo specifičan u odnosu na sve što se tada događalo i nama mladima je po svemu bio jako zanimljiv. Njegov rad nije izravno utjecao na mene, ali ti takva osoba daje motivaciju da i sam nastaviš raditi i graditi svoj put kad si na samim počecima.Žarko Violić je na Pedagoškom fakultetu u Rijeci tada bio jedan od nama najvažnijih profesora, zato što nas je svom energijom podržavao da budemo svoji u tome što radimo. Također, u svom je atelijeru organizirao crtanje akta budući da smo na fakultetu vježbali uglavnom na gipsanim predlošcima. I tako smo mi crtali gole modele, ali još bitnija od toga bila su ta druženja koja su se tamo odvijala. U tom smo atelijeru frigali ribe i raspredali o umjetnosti, što u današnje vrijeme zvuči pomalo arhaično, ali je tada bilo važno za sve nas. Žarko Violić je znao raditi s mladima i motivirati ih da ustraju u tome što su naumili. Bilo je tada i drugih zanimljivih profesora, meni je bio drag osebujni Slavko Grčko, Jasna Šikanja je tada kao mlada profesorica došla predavati na grafici… Pozitivno u svemu tome je što moji kolege s kojima sam studirao još uvijek djeluju i aktivni su u umjetničkom životu.
Jedan od vaših angažmana je i ono predavača na WHW Akademiji. Kako se to od učenika postaje učiteljem i što vam danas znači to iskustvo s prethodnicima i rad s mladim umjetnicima?
– Htio bih obavezno spomenuti kao sastavni dio cijele izložbe workshop koji radimo sa studentima i koji će početi krajem ožujka. Radimo s tri grupe studenata, prva je s WHW Akademije gdje sam prisutan od samih početaka, na početku sam bio u upravi Akademije, a sada vodim ovu drugu generaciju studenata. Nikada nisam bio stalni profesor, bio sam uvijek gostujući, a i ovaj moj angažman je moguć jer se ne radi o klasičnoj akademiji, ona je alternativna i ritam rada je puno otvoreniji i slobodniji tako da mogu sve svoje obaveze i aktivnosti zadovoljiti i ispuniti. Satove na Akademiji vodim u partnerskom odnosu s Kate Sutton koja je spisateljica, kustosica te urednica časopisa Artforum, imamo grupu od deset studenata, dvoje iz Hrvatske, a ostalo su stranci.Druga kategorija studenata koju ćemo imati na workshopu su studenti nizozemskog poslijediplomskog programa Werkplaats Typografie koji dolaze u Rijeku, jednog od najznačajnijih studija grafičkog dizajna i vizualnih komunikacija na svijetu. Cijeli vizualni identitet izložbe i publikacije te ostale intervencije radit će studenti. Bit će to u stvari multidisciplinarno djelovanje unutar tog workshopa. Treća grupa studenata su sa riječke Akademije primijenjenih umjetnosti, pod mentorstvom Petre Mrše. Znači, imamo tri grupe studenata s različitim iskustvom i formativnim statusima čiji će radovi biti motivirani MMSU-ovom kolekcijom da bi postali integralnim dijelom izložbe »S kolekcijom«. Bit će to intenzivan i vrlo uzbudljiv rad, a njegov rezultat je opet jedan nepredvidljivi dio izložbe.
Niko Mihaljević: Muzej kristalne lubanje
Specifična kolekcija
Likovna umjetnost je prethodnica cijelog projekta Rijeka EPK 2020, ne samo zbog umjetničkog direktora i dobrog duha ove manifestacije Slavena Tolja te činjenice da je nova zgrada MMSU-a već otvorila svoja vrata. Velika retrospektiva »oca avangarde«Toma Gotovca, te izložbe Gorana Trbuljaka, Vlade Marteka i Gorana Petercola, klasika naše moderne likovne umjetnosti, duboko su zaorale brazdu. Vi se vraćate svome ishodištu, gradu iz kojeg ste potekli i umjetnički se formirali, kao jedan od najznačajnijih reprezenata suvremene hrvatske umjetnosti u svijetu. Kakve to osjećaje u vama budi?
– Povratak u Rijeku dogodio se zahvaljujući Slavenu Tolju kojeg poznajem dosta dugo, devedesetih sam izlagao u Otoku, tako da Slavena znam od mladih dana kada sam počeo izlagati, pa se nastavlja ta tradicija da umjetnik poziva umjetnika kako bi nešto napravio, da zajedno sudjelujete u cijelom tom procesu. Nadam se da ćemo uspjeti u tome, u toj ideji koju on provodi otkako je došao u Rijeku, da problematiziramo kolekciju i da otvaramo, neću reći neke nove puteve, nego neke nove senzitivne odnose koji se mogu na neki način aplicirati na samu kolekciju koju MMSU u Rijeci ima.Mislim da je to izuzetno važno, jer se radi o jednoj specifičnoj kolekciji, Rijeka ima poziciju koju ima, ona je europski na periferiji, moramo to uzeti u obzir, moramo toga biti svjesni. Bitno je da usvojite okruženje u kojem se nalazite i da u tom realitetu djelujete. I to je vrlo bitno. Mislim da je važno da osvijestimo koji je značaj te kolekcije koju mi ovdje imamo i da se upitamo na koji sve način možemo raditi s njom, koja su to vezivna tkiva s kojima će se ta kolekcija povezati, koje su to neke druge fizičke situacije u kojima se ta kolekcija može pojavljivati, jesu li to isto tako interakcije s nekim drugim institucijama, s nekim drugim formama, ova kolekcija si to na neki način može dopustiti i vjerojatno intenzivnije treba ići u tom smjeru da cijelu situaciju ne čini maskularnom već da bude agilna.
U kolekciji ima velikih umjetničkih imena: Murtića, Radauša, Diminića, Venuccija…, a uz njih se na ovoj izložbi pojavljuju autori koji su ili pali u zaborav ili nam danas njihova djela ništa ne znače. Možemo li reći da ovom izložbom poznati i oni koje povijest pamti, kao i anonimni i zaboravljeni, postaju ravnopravno tretirani kao fakti a ne artefakti?
– Tu ima zaista vrlo zanimljivih stvari. Rijeka je nekad imala Biennale mladih i ostale manifestacije koje su bile vrlo dinamične i koje su ostavile trag na ovu kolekciju. I kad kročite kroz nju vi zaista nalazite vrlo različita imena i vrlo raznolike radove koji su u nekom trenutku bili bitni, a vidjet ćemo kako će sada funkcionirati. Geneza ove kolekcije je vrlo zanimljiva i na neki način divergentna pa kada se pokaže na još nedovršenom drugom katu, trebat će razmisliti i o njezinoj različitosti i o tome kako će se ubuduće raditi s njom. Dok zajedno s ljudima koji su na neki način utkani u ovaj Muzej otkrivamo kolekciju, vadimo je na svjetlo dana i slažemo, moram priznati uživam i nadam se da će sve ići u smjeru da svi zajedno postavimo jedno živo tijelo.
David Maljković / Foto Marko GRACIN
Kožarićev »Stog sijena«
Kako vidite stanje duha nekada u Rijeci, kada ste se tek počeli baviti umjetnošću, i danas, kad ste etablirani i cijenjeni umjetnik i profesor? Unatoč povijesnog događaja kao što je EPK, svjedočimo paljenju skulpture velikog umjetnika Ivana Kožarića »Stog sijena«, dok su se o projektu Nemanje Cvijanovića usijale društvene mreže, vode političke rasprave u Saboru i prijeti zoljom obračunati sa zvijezdom.
– Moje rane formativne godine u Rijeci vezane su za prvu polovicu 90-tih. Moja je generacija tih godina bila prilično izolirana i na neki način smo bili upućeni na prostor u kojem se nalazimo. Kasnije sam čak i napisao jedan kraći tekst »90-te bez 90-tih« koji se odnosi na to razdoblje. Gledajući, danas, s distancom čini mi se to prilično dobrom generacijom i s obzirom na to da smo svi bili u ranim 20-tim, čini mi se kako smo svi radili prilično zrele radove. U tom periodu su na tadašnjem Pedagoškom fakultetu studirali Tomislav Ćurković, Damir Stojnić, Nikola Ukić i mi smo se svi prilično intenzivno družili. Organizirali smo izložbe u mojem stanu na Žabici, a jedan od bitnijih projekata nam je bio vezan uz Dan planeta Zemlje u pothodniku na Sušaku 1995. Bili smo, u to vrijeme, dosta povezani sa studentima psihologije Nenadom Bunjcem, Zoranom Medvedom, Dariom Kulišićem i Ivanom Šararom. Kasnije smo svi otišli na ALU u Zagreb.Mislim da paljenje skulpture »Stog sijena« Ivana Kožarića treba gledati kroz prizmu vandalskog čina. Takva ponašanja grupe ili pojedinaca mogu se dogoditi bilo gdje u svijetu i ne bih to vezao za neko stanje duha grada. Dobro, malo sam se iznenadio kada sam pročitao godine počinitelja…mislio sam da su to napravili neki pijani klinci. O projektu Nemanje Cvijanovića sam uglavnom upoznat preko napisa iz medija. Mi tu sada govorimo o ostvarivosti ili o neostvarivosti jedne ideje i da li bi se ona trebala dogoditi društvu u kojem živimo. Mislim da je to jedna poražavajuća činjenica, a da ne spominjemo saborsko prebrojavanje krvnih zrnaca. Najviše žalosti što mi sada moramo voditi razgovor o tome, jer društvo još nije dovoljno sazrijelo. Uzimajući sve to u obzir, teško ćemo stvoriti jednu novu i rasterećenu generaciju.
David Maljković rođen je 1973. u Rijeci. Živi i radi u Zagrebu. Njegove recentnije samostalne izložbe uključuju The Renaissance Society u Chicagu, Palais de Tokyo u Parizu, Kunstmuseum u Sankt Gallenu, BALTIC Centre for Contemporary Art u Gatesheadu, Kunsthalle u Baselu, Van Abbenmuseum u Eindhovenu, Secession u Beču. Izlagao je na 11. Gwangju bijenalu, 56. Venecijanskom bijenalu, 29. Bijenalu u Sao Paulu, 11. i 9. Istanbulskom bijenalu i dr., a radovi su mu dio kolekcija brojnih svjetskih muzeja, među ostalim Centra G. Pompidou u Parizu, MUMOK-a u Beču, Museo Reina Sofia u Madridu, MoMA-e u New Yorku, Stedelijk muzeja u Amsterdamu, Tate kolekcije u Londonu.
Mali salon
Nekako bismo pomislili da će titula Europske prijestolnice kulture posljedično dovesti do toga da u Rijeci »procvjeta tisuću cvjetova«, a ne do destrukcije i ideologizacije umjetnosti. U tom kontekstu čini mi se da je apsurd svih apsurda napravila Hrvatska radio-televizija zatvorivši jedini izložbeni prostor na Korzu, legendarni Mali salon, pravdajući taj kulturocid potrebom da iz tog prostora svakodnevno izvještava gledateljstvo o EPK-u! Kako vi gledate na nestanak Malog salona?
– Govoreći o Malom salonu moramo reći da je društvo već davno promijenilo odnos prema kvadratnim metrima, kultnu kavanu Učka je zamijenio McDonalds, gradsku poštu Zara, a vidjet ćemo što će biti s Malim salonom jer je potpuno jasno da je to jedan predimenzionirani prostor za radijski i TV studio koji bi se trebao događati u izlogu. U Malom salonu su bili moji prvi susreti sa izložbama i na neki način, kako sam bio dijete Korza, tu bih uvijek nabasao na neku izložbu koja mi je otvarala pitanja i stvarala interes. Jedna izložba koja mi se urezala dok sam bio u 8. razredu osnovne škole je ona Klasa Grdića iz 1987. Motajući se po Korzu ušao sam u Mali salon i susreo se s tom izložbom koja mi je tada kao dječaku bila nejasna, ali mi je probudila veliki interes prema umjetnosti. Da, nažalost, Mali salon se kao izložbeni prostor zatvorio, to ne možemo gledati nego kao veliki gubitak i moram priznati da je to, na neki način, prošlo prilično »ispod radara«. Osim peticije koju su pokrenuli neki djelatnici MMSU-a i skromnog, ali značajnog okupljanja kulturnjaka ispred Malog salona te protestnog pisma AICA-e, nije bilo nekih većih reakcija. Eto, uništena je tradicija od 70 godina.
Jedna manifestacija naravno ne može sve to promijeniti, ali možemo li očekivati da će nakon EPK-a Rijeka biti ipak drugačiji grad? Izlagali ste i imate kontakte s umjetnicima diljem svijeta; što biste voljeli da vaš rodni grad nakon svega postane i u kojem smjeru da se razvija?
– EPK naravno ima svoju poziciju, to je europska manifestacija koja ima svoj kontinuitet, razmišlja se o tome koji to gradovi trebaju biti. Rijeka je zasluženo dobila tu titulu, nakon propale industrije i svega što se dogodilo, grad je imao tu energiju da njeguje kulturu, možemo reći da svi ljudi koji su akteri kulture i žive u ovom gradu imaju podršku, ako gledamo Drugo more je u Filodrammatici, likovni umjetnici imaju atelijere, svi koji nešto žele napraviti dobiju prostor kako bi to mogli i ostvariti. Mislim da su to velike stvari kada jedan grad koji je nedvojbeno ekonomski pogođen ipak ima nekakvog smisla za kulturu i daje pažnju ljudima koji se žele baviti umjetnošću. Čini mi se da je upravo zbog toga Rijeka prepoznata kao kandidat kojem bi bilo korisno da se dogodi EPK. S druge strane, mi ne možemo očekivati brze promjene, EPK nije neki čarobni štapić koji će kad te dotakne sve promijeniti i uljepšati, pa će se ne znam što sve ne tu početi događati, ali u svakom slučaju ostavit će trag. Ono što se već dogodilo je bitno, to što mi sada sjedimo i razgovaramo u ovom Muzeju, bez obzira na to što nije puno toga dovršeno, je velika stvar. To što je učinio Slaven Tolj gerilski i rekao: »OK, to nije gotovo, mi smo tu na nekom gradilištu, ali mi ulazimo i otvorit ćemo tu muzej«, jedan je od specifikuma za koji ne možemo reći da ga možemo sresti posvuda.Vrlo je bitno da radimo na tim posebnostima i da ih budemo svjesni, baš kao što je izuzetno bitno da se ni s kim ne uspoređujemo. Mi nikada nećemo biti nekakav centar, ne samo kulture, nećemo nikada biti ni ekonomsko ni industrijsko središte, naprosto nećemo biti u centralnoj poziciji u odnosu na druge. Ali, periferne pozicije i nisu loše same po sebi. One vrlo često sa sobom nose neki drugi cilj, proizvode neke druge aktivnosti i ako to znate prepoznati možete biti puno slobodniji i kreativniji na niz drugih razina. Da ne kažem kako iz te pozicije možete ostvariti rezultate koje u nekom oblikovanom i manevarski zasićenom prostoru ne možete postići. Ovdje možete eksperimentirati s dosta toga, možete na samom startu isprobati niz stvari, bez, da tako kažem, nekih većih posljedica. Zato što nisu sve oči uperene u vas pa taj prostor možete oblikovati i kao osoba i kao autor, te si stvoriti sasvim ozbiljne temelje kako biste išli dalje. Mislim da su to kvalitete periferne pozicije, ne samo Rijeke već i drugih gradova, te da to trebamo razvijati kao jednu kvalitetu, a ne kao manu. Jedino kroz prihvaćanje nekih realiteta, možemo nešto napraviti i graditi perspektivu.
Umjetnine iz fundusa MMSU-a / Foto Marko GRACIN
Investicija za budućnost
Slaven Tolj najavio je kako će »2020. biti sjajna, ali novo vrijeme riječke kulture počinje 2021.«. Vjerujete li i vi da će u sljedećem desetljeću Rijeka postati poznata i ostati prepoznata kao grad kulture i umjetnosti?
– Sam program i sve ovo što se radi na neki je način investicija za budućnost. Sva ova događanja jesu bitna za ovaj trenutak, ali još više za ono što će nakon svega uslijediti. Ako sada napravimo nešto kvalitetno, ako radimo stvari koje su osviještene, onda ćemo jednog dana kada sve neminovno prođe i kada EPK postane prošlost, s puno manjim budžetom i sa znatno skromnijim uvjetima nego što ih sada imamo, moći računati da će, kada poželimo dovesti nekog svjetski relevantnog autora da izlaže u ovom našem Muzeju, on i poželjeti doći u Rijeku uvjerivši se barem putem Googla što smo mi to danas radili.Umjetnicima nisu presudna samo materijalna sredstva i ne znam kakvi produkcijski uvijeti, već gdje dolaze. I sam tako reagiram kad me negdje pozovu. Ono što programski radimo danas, na taj će način odrediti i naše sutra. To je kredit i baza kako bismo kvalitetno mogli raditi i u puno skromnijim uvjetima. Zato je bitno sve dobro pripremiti i odraditi, ne samo da bismo uživali u ovom trenutku, u ovoj godini, već zbog svega onoga što će se događati u Rijeci kada više ne bude Europska prijestolnica kulture.
