RIJEKA  Milijun godina pamćenja, 60 godina iskustva, 5 godina rada – rečenica je kojom Dalibor Laginja počinje svojevrsni »manifest« u katalogu izložbe koja pod naslovom »Dekonstrukcije« traje u Galeriji »Juraj Klović« do kraja ovoga tjedna. Laginja izlaže nove radove, nastale tijekom posljednjih pet godina, a o kojima u nastavku manifestnog teksta piše:

»Ne mislim da su ovi moji novi radovi dobri ni loši, ne mislim da će promijeniti svijet, nimalo. Ne očekujem da će izazvati veći medijski interes. Iza njih ne stoje političari, povjesničari umjetnosti, kustosi ili ravnatelji – iza njih stojim samo ja.

Foto Roni BRMALJ

Ne financiraju ih banke, ministarstva kulture, crkve, institucije, nikakvi centri moći ni interesne skupine.

Oni nemaju definiranu tržišnu vrijednost, nisu ni konceptualni, ni trendovski. O njima rijetko pričaju prijatelji i kad tad postat će prašina u svemiru. Ovi su radovi proizvod slobode, ljubavi i samoće«.

U Galeriji »Klović« susrećemo autora ovih velikih platna, koja su ispunila prostor atmosferom dubokog promišljanja naše svakodnevice. Na svakoj slici neki detalj potpuno aktualizira mračnu atmosferu – sa slike »Dubajska« gledaju nas dva crna sunca kao dva oka – jedno manje, drugo veće – a taj mračni pejzaž završava prijetećom oštricom noža…

Samodovoljne institucije

Dan prije otvorenja izložbe, dogodio se masakr u Parizu.

Dalibor Laginja kaže da je mnogo toga što se dešava danas nagovijestio ovim radovima, nastalim prije nekoliko godina. Iako osjećamo prijetnju i opasnost, a već vidimo i posljedice, mi i dalje pristajemo na sve. Zato na slikama prevladava mračna atmosfera. Svi radovi, generalno uzevši, govore o besmislu materijalizma – zato na slikama toliko zlata. Ali i usamljenosti. Čitava je izložba antikapitalistička, ali ne govori samo o sumraku čovječanstva, već proplamsajima svjetla sugerira izlaz.

– Slikam mrak da bih dobio svjetlo – kaže Dalibor Laginja, pokazujući nam posljednju sliku, na samom izlasku iz galerije, koja nosi naziv »Feniks«.

– Tu nema ni jednog poteza kistom, ova je slika nastala paljenjem jednog od mojih radova i dok je gorjela, na poleđini se pojavio feniks. Pogasio sam plamene jezike koji su prijetili ovom nenadanom ukazanju, na dno (gdje je zjapila rupa) dodao sam zlato, a u desni kut – mali, metalni krug. To je sve što se moje intervencije tiče. Ova je slika rezime izložbe, to je pobuna, nemogućnost koja će jednog dana postati mogućnost… Kad? Ne znam, ali nešto se mora dogoditi. Bavim se time u svom slikarstvu i nadam se da to promatrač vidi.

Ono što me žalosti, a evidentno je iz broja i strukture posjetitelja koji pohode izložbu – da to malo koga zanima. Ljudi žure, opsjednuti svojim mislima, i ne zanima ih sadržaj galerije.

Tužno je što ne zanima ni profesionalce – muzealce, profesore likovne kulture u školama i akademijama, studente… Naše su institucije užasno hermetične i samodovoljne. Nije za očekivati da se bave nekim poput mene, mada je paradoksalno, jer sam u ovom gradu slikar 30 godina! Bilo bi, u najmanju ruku, pristojno da struka pokaže zanimanje.

Objektivno, mi jesmo kulturna provincija – mali grad, na rubu Europe – ali ovakvim odnosom prema svojim umjetnicima, dodatno hranimo tu provincijalnost, činimo ju većom nego što jeste. To me u jednom vremenu prisililo da odustanem od slikarstva – pet godina nisam ništa radio – a onda me potreba za izražavanjem vlastitih misli i stava, vratila slikanju.

Sad sam tu. Izložio sam one radove za koje smatram da to zaslužuju i očekujem – feed back! Bez toga je sve uzalud. Kad prođe izložbeni tjedan, ti se radovi vraćaju u atelje. I kao da nisu ni bili napravljeni…

Slikarstvo i scenografija

Osim nešto ljudi koji dolaze na otvorenja izložaba, tijekom trajanja ne događa se ništa – nema organiziranih susreta s umjetnikom, nema suradnje s akademijom i studentima, nema druženja – kao da umjetničko djelovanje nikog ne zanima. Svjestan svega toga – ovu sam izložbu iznio sam, uz potporu HDLU-a Rijeka, strukovnog udruženja kojem pripadam. Nisam tražio sponzore, kao što kažem u katalogu, iza mene ne stoji nitko.

Na vaše pitanje o otkupu, moram konstatirati da – nakon Berislava Valušeka – više od dvadeset godina nitko iz Moderne galerije/MMSU-a nije svratio u moj atelje, niti se zanimao za moj rad. Kao da sam puki početnik…

Dalibor Laginja kaže da ovim razmišljanjem nikog ne proziva, samo konstatira da je to tako. Kad vrati slike u atelje – nastavlja s radom u istom ritmu. U kojem se izmjenjuju scenografska i slikarska razmišljanja. Uostalom, čitav njegov umjetnički opus je preplitanje slikarstva i scenografije. Što izvire iz čega i što je čemu inspiracija – ovisi od slučaja do slučaja. Na izložbi u »Kloviću«, među slikama se našao i objekt, nastao u ateljeu prije početka rada na scenografiji za operu »Šuma Striborova«.

– Kad sam počeo raditi skice za »Šumu«, shvatio sam da bi mi ovaj objekt mogao biti polazište za ideju cjelokupne scenografije. A ovdje je zato jer je bio i početak čitavog ciklusa koji izlažem… I to je to.

Više od 20 godina nitko iz MMSU-a nije se zanimao za moj rad – Dalibor Laginja ispred slike »Dubajska« Mračna atmosfera na velikim formatim – jedan od radova s izložbe Skulptura koja je inspirirala scenografiju »Šume Striborove« »Novi dan« – jedna od slika s izložbe »Feniks« – rezime Laginjine izložbe ako stane, ako treba – »Galeb«, jedna od slika