Na  57.  venecijanskom bijenalu, međunarodnoj izložbi vizualnih umjetnosti   koja se ove godine održava od 13. svibnja do 26. studenoga,   Hrvatsku će  predstavljati   projekt Tine Gverović i Marka Tadića pod nazivom »Horizont očekivanja«. Ministarstvo kulture Republike Hrvatske kao kustosicu  ovogodišnje   izložbe imenovalo je Branku Benčić,  koja  s umjetnicima  ovih dana završava  posljednje  pripreme  za  otvaranje  Hrvatskog paviljona  smještenog  u prostorima Artiglierije u Arsenalu.

Na  pitanje  što  joj   znači   ovo  imenovanje  i kako  je shvatila   priliku da osmisli nastup   za najprestižniju  izložbu  suvremene umjetnosti na  svijetu,  Branka Benčić  odgovara da je planiranje i koncipiranje projekta u okviru nacionalnog paviljona na Bijenalu otvorilo neka pitanja koja se tiču konteksta, pozicije  i značaja Bijenala i nacionalnog paviljona, pozicije koja uključuje izložbu, umjetnike i publiku, i predstavlja mrežu kompleksnih odnosa umjetnika, institucija i sustava umjetnosti, mogućnosti i odgovornosti.

– Osim toga, kao nezavisna kustosica bez stalnog prostora za rad, koji omogućava sustavan razvoj, vidljivost i kotinuitet, i koja se pritom, iako uz velik broj realiziranih programa i projekata i višegodišnju praksu u Hrvatskoj i međunarodnom kontekstu, doživljava relativno rubno, priznajem da sam zadovoljna, da pozicija nezavisog kustosa nije uvijek ispod radara. Umjetnici i ja presretni smo zbog mogućnosti realizacije projekta za paviljon, iz cijelog niza razloga – velike vidljivosti i promocije, međunarodnog prisustva, relevantnosti onih pozicija i praksi koje zastupamo, otvaranja nekih novih vrata, utjecaja na karijeru i nove produkcije kao mogućnosti realizacije novih ideja.

Otvoren prostor

Kako  ste  osmislili   izložbu, na koja  se  pitanja   fokusirate,  što ste zapravo  željeli  (po)kazati ?

– Projekt za hrvatski paviljon na bijenalu u Veneciji  realizira se kao dvostruka samostalna izložba Tine Gverović i Marka Tadića i temelji se na produkciji novih radova umjetnika, posebno mišljenih za izlaganje na Bijenalu. Iz niza razloga umjetnicima i meni je bila važna upravo nova produkcija, ne samo zbog održavanja nekog premijernog prikazivanja i ekskluziviteta,  već mogućnosti rada na novoj produkciji i radova i izložbe u uvjetima kakve u Hrvatskoj umjetnici i nezavisni kustosi nemaju niti kada rade u velikim muzejskim ustanovama. Rad na takvom projektu je neizvjesan gotovo do samog kraja, i izložba i radovi su mjesecima u kontuniranom nastajanju, a finalni oblik će poprimiti u prostoru paviljona u Veneciji, tako da i mi u stvari zajedno s publikom iščekujemo vidjeti ishod vlastitog rada.

Izložba uključuje po jednu kompleksnu i slojevitu instalaciju svakog umjetnika: »Phantom Trades: See of People – Fantomska trgovina: More Ljudi« Tine Gverović i »Events Meant to Be Forgotten – Događaji koje treba zaboraviti« Marka Tadića, koje se nadovezuju na prethodne realizacije i interese umjetnika.  Koncepcija je zamišljena kao fragmentarno strukturirana  i nema definiranu neku fiksnu naraciju koja ocrtava određen sadržaj, već se formira kao niz labavo povezanih inscenacija, kao otvoren propusan prostor bez oštrih rubova i definicija.

Koja  vas je ideja  vodila   kod  izbora umjetnika  Tine Gverović i Marka  Tadića?

Željela sam upravo dijalogom dviju umjetničkih pozicija ukazati na pitanja i kontekste koje je moguće postaviti u širi okvir razumijevanja i identifikacije – poput prostornih i vremenskih diskontinuiteta, pitanja temporalnosti, zajedničkog nasljeđa, utopijskog potencijala, neizvjesnosti. Stvoriti izložbu kao zajednički prostor koji sudjeluje u stvaranju niza međuodnosa i pukotina, ukazujući na lomove kao mjesta potencijalne transformacije i imaginacije. Vođeni tim idejama, iako dvije instalacije djeluju kao labavo povezana cjeliina, zajedno smo krenuli u strukturiranje izložbe i prostora paviljona – usmjereni na kretanje i doživljaje promatrača, koji traga za fragmentima i slaže fragmente cjeline. Osim toga, kod izbora umjetnika zanimalo me istražiti i formulirati i neke praktične momente koji se tiču podrške i promocije umjetnika i trenutka u karijeri kada je takva podrška i međunarodna vidljivost moguća i korisna, kao i stvaranja određenog konteksta koji se može reflektirati na širu scenu.

Čime se bave, o čemu pričaju i  na koji način međusobno korespondiraju    radovi  dvoje umjetnika?

– U svojem radu umjetnici se bave pitanjima neizvjesnosti, tenzija ili urušavanja i načinima kako ih dovodimo u različite uvjete i kontekste. Ono što ih povezuje i što je zajedničko su različiti procesi i oblici akumulacija –  materijala i slika. Svatko na svoj način, bilo da se radi o akumulacijama materijala i meterijalnosti, slojevima gređevinskog materijala ili slojeva povijesti, arheologije sadašnjosti, interes umjetnika usmjeren je ka konceptu akumulirane temporalnosti, a radovi donose različite prizore, kojima uokviruju procese stvaranja, konstruiranja, gradnje. Akumulacija shvaćena kao materijalnost i metodologija, alat i jezik –  to su procesi skupljanja, sabiranja, forme kolekcioniranja – materijala, slika, događaja. U radovima Tine Gverović nailazimo na fokusiranje na različite procese poput sedimentacije, nakupljanja materijalnosti određene robe koja se dovodi u vezu s građenjem, trgovinom, razmjenom, dok kod pronađenih slika Marka Tadića, kao specifičnog vernakularnog arhiva putem interesa za kritičke prakse »found footagea«, na djelu su procesi reprodukcije, de- i re- kontekstualizacije i aproprijacije slika. Zadržavajući tragove povijesti, neka se značenja ponovno upisuju u novi kontekst.

Naslov  izložbe  »Horizont očekivanja«   preuzimate iz  knjige  »Estetika recepcije« Hansa Roberta Jaussa.  Na što aludirate  tim  naslovom?

– Preuzimajući naslov iz književne teorije recepcije, promjenljivi »horizont očekivanja« ukazuje na platformu zajedničkog iskustva, znanja i razumijevanja stvari i pojava, u okviru neizvjesnih mogućnosti identifikacije. U okviru tog promjenljivog horizonta koji izmiče, naziru se različita očekivanja, kao pitanja koja možemo sagledati iz nekoliko pozicija: Što umjetnici očekuju od globalnog sustava umjetnosti poput Bijenala? Što se očekuje od nacionalnog pavijona?  O kakvim očekivanjima i kakvim horizontima govore radovi umjetnika? Koja su očekivanja najrazličitije publike?