»Život« je poliptih koje se mogu gledati s obje strane. Dominira ružičasta koja predstavlja »svijet gledan kroz oči djeteta«. Stražnja strana, je rađena na tiskarskim limovima Novog lista i to stoga što predstavlja viđenje svijeta na novinarski način
Riječko-kastavski umjetnik s porečkom adresom, Ante Potočnjak, od ovog vikenda svoje najnovije djelo pod nazivom »Život« napravljeno na pločama na kojima se tiska Novi list, izlaže na devetom Biennalu u Firenci. Uspješnom umjetniku to je samo jedan u nizu brojnih uspjeha što ih je polučio tijekom svoje bogate četrdesetogodišnje umjetničke karijere.
– To je jedna od stepenica i kad je prijeđete, otvaraju vam se vrata međunarodne selekcije. Firentinski biennale je centralni europski umjetnički događaj koji se odvija u Fortezzi da Basso, građevini iz 16. stoljeća, prelijepom primjerku vojne arhitekture koji je preuređen u kongresno-izlagački prostor od oko 100 tisuća kvadrata. Biennale zauzima 11 tisuća kvadrata. To je takozvani galerijski prostor Spadolini koji je smješten na tri kata. Na Biennalu izlaže 370 autora iz 70 zemalja. Jedini sam predstavnik ove regije, odnosno s područja Balkana. Ne znam zašto je tome tako, ali je tako, što očito ukazuje na neke probleme, nažalost. Srećom, od kad smo ušli u EU, izlaganje u inozemstvu je puno jednostavnije. Sudjelovanjem na Biennalu ne postaješ najbolji, ali zato dobivaš izuzetno vrijedno umjetničko priznanje od najelitnijeg dijela struke.
U opusu Potočnjaka na poseban se način ističu realizacije projekata uređenja interijera reprezentativnih brodova poput predsjedničke jahte »Al Farah« libijskog predsjednika Moamera Al Gadafija. Kako donose kroničari, u samo pola godine, tridesetšestmetarska jahta stara 40 godina pretvorena je u superluksuznu jahtu. Vrlo zahtjevan bio je i projekt uređenja 35-metarske »Učke«, reprezentativnog plovila Josipa Broza Tita, koji se ranije nazivao »Podgorka«.
Recite nam nešto više o samom djelu »Life-život«, s obzirom da se on sastoji i od ploča na kojima se tiska Novi list?
– To je poliptih (pet slika op. au) koje su spojene, i koje se mogu gledati s obje strane. Sastavljen je od cijelog niza raznolikih materijala: svile, stakla, metala, plastike, metka… Dajem gledatelju mogućnost jednog interaktivnog sudjelovanja u tim mojim porukama, s tim da prednja strana na kojoj dominira ružičasta boja predstavlja priču »svijet gledan kroz oči djeteta«. U tom dijelu je vidljivo i prisustvo razočaranja, razbijenog stakla primjerice. Stražnja strana, koja se može pretvoriti u prednju, je rađena na tiskarskim limovima Novog lista i to stoga što predstavlja viđenje svijeta na novinarski način, kroz oči pressa. Te stvari su uvijek u opozitu. Ne prejudiciram koji je svijet pravi a koji nije, ali želim ukazati na to da u životu uvijek postoji više istina. Kako će ih publika i kritičari doživjeti, vidjet ćemo na Biennalu.
Razočarenja i nadanja
Koliko ima vas u tom svijetu gledanim kroz oči djeteta i vaših privatnih razočaranja?
– Prisutna su i razočaranja i nadanja. Sve što je prisutno u jednom životu, prikazano je kroz simbole, na temelju dječjih maštanja. Uvijek se vraćamo tome. To je dobro. Sretan je onaj koji razmišlja kao dijete.
Što vas obično najviše motivira kad počinjete novu umjetničku fazu?
– Puno toga sam napravio u životu. Iza sebe imam najmanje desetak opusa i mnoge radove, od slika do kipova. Motivi su uvijek različiti. U životu vam se događaju različite stvari. Završetak fakulteta, primjerice. Nakon toga shvatite da ono čemu su vas učili i nije uvijek tako, ali ako imate dobru podlogu, onda se možete sami dalje razvijati. Rođenje djece je također prijelomna situacija u životu jer je dolazak djeteta, novi život, trenutak kada se sve mijenja iz temelja. Ima naravno i društvenih situacija koje vas mogu motivirati. Kroz sve smo prošli na svoj način i sve to ostavlja traga. To su neki prijelomni trenuci u životu čovjeka, a ima ih još, naravno.
Potočnjak je u hrvatskim kazalištima sudjelovao u pripremi više desetaka predstava. Primjerice za megaprojekt »Turandot« Giaccoma Puccinija riječkog Hrvatskog narodnog kazališta Ivana Plemenitog Zajca pripremio je kompletnu kolorističku podlogu kostimografije.
Jeste li sada u međuvremenu ušli u novu fazu, odnosno nalazite li se možda u toj nekoj međufazi?
– Teško je reći što je nova faza. Svaki dan se dogodi nešto novo i čovjek nešto radi. Nema dana kad ne crtam. Postoji ta priča: sad crtam nešto što mi se dopada, potom radim nešto što ću moći prodati i platiti neki račun, a ono nešto što ću skicirati navečer, iskoristit ću danas, sutra ili možda za deset godina. Nastanak faze je skup sličnih motiva nastalih u određenom razdoblju, a to shvatite kad je već napravljeno. Teško je to kazati unaprijed i reći: ja sad ulazim u novu fazu. Obično radove pregleda kritičar, pa onda i kaže: Ušao si u novu fazu.
Kako se obično odvija vaš rad u ateljeu? Kad najviše volite raditi: u jutarnjim satima, preko dana ili navečer?
– Nema pravila, nije važno pada li kiša ili sja sunce, važno je da radiš s ljubavlju i da te vodi strast, to radiš zato što u sebi imaš taj neobjašnjiv poriv. Strast je najveći pokretač. Izjaviti da nemaš inspiraciju je nešto prestrašno. Mislim da je to izlika za lijenost. Ništa ne stvarati zbog nedostatka inspiracije je kao da kažete da ste umrli.
Božja bića
Svaki umjetnik ima svoju filozofiju, način stvaranja. Kad počnete stvarati sliku, radite li samo na njoj ili istovremeno radite na više djela?
– Prije otprilike trideset godina na otvorenju jedne moje izložbe došao je i kapelan koji je rekao: To Bog progovara kroz ruku umjetnika. Pojednostavljeno rečeno, ne mislim da je to Božje djelo, ali to jest proces koji je teško objasniti, jednostavno se dogodi, a onda je manje važno radite li jedno djelo ili više njih.
Jeste li vjernik, i koliko vam ta vjera pomaže u umjetnosti?
– Nisam praktični vjernik, slabo posjećujem crkvu, ali sam katolik i vjerujem u Boga. Smatram da smo svi mi božja bića. Koliko mi vjera u Boga pomaže, ne znam vam točno reći. Zapravo ne trudim se to objasniti. Svaki put kad bih pokušao objasniti, shvatio sam da to nema smisla. Jednostavno pustiš da ta intelektualna energija teče, prolazi… To je jednostavno tako.
Ante Potočnjak rođen je 1955. godine u Rijeci, a živi i radi u Poreču. Njegovo bavljenje slikarstvom započinje sedamdesetih godina 20. stoljeća, a voditelj mu je profesor Aleksandar Virag. Unutar kulturnog kruga Kastavske scene, Potočnjak osniva likovnu družinu Prijatelji mora koja se odlikovala samosvojnošću izvan likovnih trendova.
Plastični stol
Kompjutor uvijek radi?
– Da. U zadnje vrijeme ponijela me »umjetnost recikliranja«. Prije neki dan napravio sam kip plivačice od plastičnog stola. To je vrlo interesantan način rada jer se događa promjena strukture i izgleda. Spomenuti stol zapališ u jednom dijelu, prerežeš, oblikuješ i napraviš nešto novo, iz nečeg starog izgradiš novi život. To me fascinira i na tome jako volim raditi.
Umjetnici su poznati i po buntovnom stavu. U kojoj ste mjeri vi buntovnik?
– Riječko sam dijete i pripadnik generacije prije Novog vala. Kao mladić svirao sam bubnjeve u tadašnjim rock grupama. Svirali smo Led Zeppelin, Uriah Heep. U to vrijeme nismo snimali materijal jer nije bilo uvjeta, ali mi je zato drago kad svatko tko svira zabilježi svoj rad. Odrastanje na riječkoj cesti, da tako kažem, urodilo je povećim buntovnim životom. U životu sam često puta bio buntovan. Sad pomalo gledajući ovu jadnu situaciju prestajem biti buntovan i bježim jer ne želim sudjelovati u ovim strašnim tenzijama jednih protiv drugih. Što dalje od svega, to bolje. Ne pristajem biti ni na čijoj strani.
No, i to je odraz bntovništva.
– Na neki način da.
