Na deklarativnoj razini stvari su se promijenile na bolje. Kad pričamo o homofobiji, koju su 2002. brojni političari nazivali bolešću, sad je diskurs znatno drugačiji. No ne vjerujem da je suštinski bitno drugačije
Zagrebački redatelj i scenarist Hrvoje Mabić zadnjih petnaest godina, sve otkad je bio jedan od osnivača Fade In-a, filmskim jezikom progovara o osjetljivim društvenim temama. U skladu s filozofijom Fade In-a, danas poznatog hrvatskog filmskog kolektiva koji okuplja ljude s »afinitetom prema angažiranoj video i filmskoj, te umjetničkoj produkciji«, Mabić se bavio često zanemarivanim pitanjima poput delikvencije ili problema transrodnih osoba, a već je godinama jedan od producenata i redatelja nagrađivanog dokumentarnog serijala »Direkt«.
Mabić je režirao i niz televizijskih serija (Razred, Ostati živ, Dvornikovi), te petnaestak socijalno angažiranih promidžbenih poruka i spotova kao što je »Ljubav za sve« Kolektiva Le Zbor & Svi za ljubav. Za svoj prvi dugometražni film Mabić je odabrao šokantnu temu o svojedobnom kontroverznom tretmanu mladih pacijenata u psihijatrijskoj bolnici Lopača koju je, donijevši između ostalog ispovijest Ane Dragičević – protiv svoje volje smještene u bolnicu zbog svoje seksualne orijentacije, još 2008. godine otvorio Novi list. Film o zbivanjima u Lopači »4. majmun« prikazan je na HRT-u, osvojio je nagradu na Zagrebdoxu, a nedavno ga je najboljim proglasila i publika na Liburnija Film Festivalu. Mabić priprema i svojevrsni nastavak ove priče koji će se ticati sudbine najeksponiranije protagonistice skandala u Lopači.
– Mene je primarno zanimala priča o Ani Dragičević, a kako sam htio biti siguran da radim priču koja je utemeljena, počeo sam razgovarati s psihijatrima iz bolnice Lopača, socijalnim radnicima, raznim udrugama iz Rijeke, pa sam počeo dolaziti malo po malo i do drugih bivših štićenika bolnice kao i do njihovih roditelja. S vremenom su ti bivši štićenici, pa i neki roditelji pristali na to da ih se snima. Ana Dragičević je tada bila u dosta teškom emocionalnom stanju, imala je PTSP, pa neke dane jednostavno nije bila u stanju za snimanje. To sam vrijeme popunjavao snimajući druge sugovornike, bez nekog B plana što ću raditi s tim materijalom.
Treća sreća na HRT-u
U jednom trenutku sam procijenio da je priča Ane Dragičević vrlo kompleksna i da to mora biti film samo o njoj, o traumi koju je prošla i načinu na koji se s time suočava. Kad sam donio tu odluku, ovi drugi materijali su postali zasebna priča, a kako sam do tada već iskoristio sve fondove na koje sam se mogao prijaviti za taj primarni projekt, jedina mi je šansa bila da u koprodukciji s HRT-om napravim film koji neće ostati na razini jedne osobe, već će biti istraživačka priča o cijelom širem kontekstu. Taj projekt je na HRT-u prošao tek iz trećeg puta i onda sam snimio dodatne materijale.
Dosta ste radili na formatima reality showa kao što su »Dvornikovi« i »Razred«. S obzirom na glavninu vašeg rada u Fade IN-u, koliko vas zanima taj primarno zabavni koncept, a koliko su takvi poslovi jednostavno tek dobra zarada? – Između »Dvornikovih« i »Razreda« je velika razlika. »Razred 2011« je licenca švedske serije, koju je u Švedskoj iniciralo Ministarstvo prosvjete s tezom da loš učenik nije loš zbog sebe, nego zbog sustava. Serijal je funkcionirao kao eksperiment, pomoću kojeg bi se trebalo shvatiti kako se može poboljšati sustav. Radi se o fantastičnoj ideji koja je sjajno realizirana u originalu. U Cannesu je primjerice dobila nagradu za najbolju seriju. Ja sam se borio da se naša inačica ne okarakterizira kao »reality show«, jer ona po definiciji žanra to i nije bila, a osim toga sam smatrao da će se time stvoriti i negativna percepcija projekta, odnosno da će se tako odbiti one gledatelje koje bi emisija trebala privući, a privući će se one koji nisu prava publika za taj projekt. To je trebala biti edukativna emisija koja propituje probleme školstva i mladih. Mislim da je greška što je HRT u konačnici to ipak nazvao »realityjem«. Po meni ta serija u hrvatskoj izvedbi nije bila najuspjelija, ali je tako ispalo ponajviše zbog situacije na kojoj je HRT inzistirao, a to je da idemo u direktno emitiranje. Smatram da smo trebali prije snimiti materijal koji bi se naknadno konstruirao u priče od kojih bi svaka imala neku svoju univerzalnu vrijednost, što je bilo važnije od aktualnosti događaja na kojoj je inzistirao HRT. Rezime je da je to bila emisija napravljena s fantastičnom ekipom ljudi iz humanih razloga, koja je uistinu otvorila neke fenomene školstva, no meni je ostao dojam da je to trebalo ispasti bolje. »Dvornikove« sam pak velikim dijelom radio iz financijskih motiva, ali me je veselilo što sam taj format dosta originalno osmislio, a i htio sam se okušati u komediji. Kad sam ušao u projekt trebao je biti realiziran za HRT i ja sam ga vidio kao obiteljsko-humoristično-dramsku seriju. Kako je serija na koncu završila na RTL-u ona se pretvorila u prenapumpani »reality show«. Bih li to ponovio? Ne bih, ako ne moram.
Ravnodušnost struktura je jedan od lajt motiva »4. majmuna«. Koliko je zahtjevno bilo dobiti relevantne sugovornike? – Jako zahtjevno. Kako sam s Anom stvorio odnos povjerenja, ona me upoznavala s bivšim štićenicima bolnice, a pomagali su mi i Biljana Savić i Robert Frank, novinari vašeg lista koji su i otvorili ovu priču. Vjerojatno zbog principa po kojem radim, gdje je prva i osnovna stvar zaštita ljudi s kojima radim priču, te dugački i opsežni razgovori koje vodim prije samog snimanja, kao i otvoreni motivi za rad na filmu, ti su ljudi pristali na snimanje. S ljudima iz struktura je bilo puno teže. Neformalno sam dolazio do informacija, ali nitko nije htio stati pred kameru. Posebno mi je zanimljiva bila uloga Hrvatske liječničke komore, čija je inspekcija bila u bolnici i u svome nalazu uputila na niz nepravilnosti u bolnici. Iako sam došao u posjed te dokumentacije svojim kanalima, htio sam je od njih dobiti i službeno. Ne samo da mi je nisu dali, nego su i jedinog člana HLK-a koji je bio voljan sa mnom razgovarati spriječili. Za mene je to samo još jedan primjer »liječničke solidarnosti«, koja mene osobno plaši. I zato se pitam, ako se takvi nalazi skrivaju od javnosti, čega onda još sve ima na odjelima psihijatrije?
Ravnodušnost struktura mi je svakako bila najbitniji motiv filma i zato se on i zove »4. majmun«.
Dva antipoda
Radi se o priči koja je godinama bila javna tajna jednog grada, od ljudi »na cesti« do zaposlenika svih relevantnih gradskih institucija, mnogi su znali što se zbiva u bolnici Lopača i nisu ništa poduzimali. U tome smislu dva doktora iz bolnice koji se pojavljuju u filmu i predstavljaju dva antipoda. Jedan, dr. Dragan Lovrović koji je otpočetka upozoravao na nepravilnosti i radio po vlastitoj savjesti i drugi, tragično samodeklarirani konformist, sadašnji ravnatelj bolnice.
Prije više od deset godina bili ste idejni pokretač FADE IN-a. Što vas je motiviralo da pokrenete jedan takav projekt i zašto vas i dan danas intrigiraju upravo ove osjetljive društvene teme? Gledate li na to s pozicije angažirane umjetnosti i vjerujete li da filmovi mogu nešto promijeniti? – Ja sam dosta mlad, s 24 godine, došao u Attack – to je bila platforma za mlade ljude koji se bave socijalnim angažmanom i urbanom kulturom. Došao sam tamo kao neki, nazovimo to, salonski ljevičar, koji je tu platformu htio iskoristiti za bavljenje art filmom. Bilo je to još uvijek Tuđmanovo vrijeme, vrijeme cenzure, restrikcija, vrijeme političkog nadzora. Sjećam se da sam ostao šokiran činjenicom da policija prisluškuje čak i jednu takvu malu, benignu šačicu aktivista i provodi razne oblike zastrašivanja, te mi je upravo taj osjećaj represije bio motiv da se počnem baviti aktivizmom. Nastupio sam s pozicije nekoga tko određena viđenja želi dignuti na razinu javne rasprave, društvenog osvještavanja ili čak direktne borbe sa strukturama. Kako me je od početka zanimala umjetnost, u jednom trenutku sam shvatio da moje osobno viđenje socijalnog angažmana ima određenu formu. Odlučio sam raditi stvari koje će natjerati ljude na razmišljanje, obrađivati tabu teme koje ljude žuljaju, ali bez agresivnog, zagovaračkog pristupa kojeg aktivizam uvijek ima. »Direkt« je upravo takav – otvara pitanja, pokazuje ljudsku stranu priče. Kad sam ušao u priču o Ani Dragičević, u meni su se sukobljavale dvije strane – jedna je umjetnik, a druga angažirani filmaš.
Konformizam
Film o Ani Dragičević će tako imati užasno jaku socijalnu notu homofobije i institucionalnog nasilja, bez obzira na to što je to intiman film o suočavanju s traumom. Taj film radim iz srca i s umjetničkim aspiracijama, a negdje iz želuca sam htio napraviti jedan angažirani film, koji prokazuje određene probleme i upravo je to »4. majmun«. Koliko to sve ima smisla i koliko filmovi mogu nešto mijenjati, to je jako teško reći. Primjer kao što je film »Rosetta« braće Dardenne, koji je upečatljivim prikazom maloljetnih ljudi s dna društvene ljestvice inspirirao u Belgiji promjenu zakona u odnosu na njihove radne uvjete, je koliko ja znam jedinstven. Ipak, iako film rijetko utječe na stvarne faktične promjene u društvu, on nas može, kao što John Steinbeck shvaća umjetnost, »vratititi natrag našoj čovječnosti«. U tome smislu moj je dojam, ili bar se nadam, da je »4. majmun« na neki način utjecao na javno mijenje i upućene iz institucija. Konformizam, kao takav je velikom dijelu ljudi posve razumljiv i sasvim prihvatljiv, međutim smatram da ga se načinom na koji je iznesen u filmu pozicionira na mjesto gdje pripada. Konformizam u konačnici producira i jednog Eichmana, sjetimo se H. Arend i njezine teze o banalnosti zla. Mislim da je određenom dijelu ljudi u riječkim institucijama dan jedan trajni podsjetnik što su sve znali i kako nisu reagirali. U tom smislu filmovi mogu nešto mijenjati, mogu nas podsjećati tko smo. Na koncu, zanimljivo je da je nakon filma izjavu dao i Vojko Obersnel, makar je prije filma, a na upite Novog lista o događanjima u bolnici Lopača, bio bez komentira. On defacto tamo daje posvetu filmu, no je li i njega film zaista dotaknuo i je li zaista preispitao svoju ulogu, to ne znam.
Spominjali ste da takve filmove nije lako progurati na HRT? – Ja »4. majmun« vidim kao kombinaciju socijalne drame i istraživačkog filma. U Hrvatskoj ne postoji tradicija istraživačkog filma. Kod nas toga gotovo pa i nema. Zašto je tome tako? S jedne strane je takav film skup – da napraviš zaista kompetentan, istraživački film bez senzacionalizma potrebno je doći do velikog broja ljudi, obično je potrebno dugo vremena da se dođe do pravih sugovornika, da se uđe u institucije, dođe do dokumentacije. Takvi filmovi su pravno komplicirani i morate se adekvatno zaštititi, a to sve košta. Kao drugo, takvi projekti najčešće čačkaju po nekim centrima moći koji su obično vezani uz politiku i imaju svoje mehanizme kojima se štite. Dakle, iziskuju se velika sredstva za nešto što će na kraju biti »vruć kesten«, a na to se odlučuje mali broj urednika na televiziji. Ovdje moram odati priznanje Robertu Zuberu i Tomislavu Mršiću koji su to napravili u slučaju »4. majmuna«. No, kad se sve zbroji, ne takve je filmove teško progurati na HRT.
Na mala vrata
Jeste li vi u tom smislu imali problema s HRT-om? – Mogu samo pričati o svom dojmu, a moj dojam je bio da se »4. majmun« slučajno dogodio HRT-u, odnosno zaslugom dvojice spomenutih urednika. Mislim da se nakon takvog filma odmah na HRT-u zbiju redovi i traži se način kako da se takvi slučajevi više ne ponove.
Mislite li da HRT kao javna televizija ispunjava svoju zadaću, odnosno da je na njoj dovoljno sadržaja koji otvaraju osjetljiva socijalna pitanja? – Mislim da generalno takvih sadržaja nedostaje iako postoji određeni broj ljudi koji takve sadržaje gura na HRT-u, no to je i dalje onda na razini individualnih angažmana. Moj je dojam da još uvijek ne postoji politika kuće koja takav tip filmova smatra važnim i koja onda radi konkretne korake da dobije više takvih sadržaja. Ne vidim da se rade ozbiljne kontroverzne političke teme, da se rade ozbiljni istraživački filmovi koji zadiru u strukture društva. Po meni bi to trebala biti jedna od važnih funkcija javne televizije.
S pozicije nekog tko godinama prati ove teme, imate li dojam da se u posljednjih deset godina išta promijenilo na bolje, odnosno da smo kao društvo napredovali u promicanju socijalne pravde? – Na deklarativnoj i površinskoj razini stvari su se promijenile na bolje. Recimo kad pričamo o homofobiji, ako pogledate izjave iz 2002. kad je veliki broj političara to nazivao bolešću, sad je diskurs znatno drugačiji. Kad pričamo o neonacizmu, ustaštvu, kad se sjetimo izjava iz 90-tih, onda je napredak vidljiv u tom smislu da je danas to zakonom zabranjeno. Dakle na jednoj površinskoj razini društvo je napredovalo, no ispod toga ne vjerujem da je suštinski bitno drugačije. Ako danas ne vidimo u javnosti toliko ljudi s ustaškim obilježjima, to je samo zato jer je to kažnjivo. No suštinski se stvari i mijenjaju vrlo polako, kroz javnost, represivne aparate i edukaciju. To je dugačak proces i on je u Hrvatskoj u nekom svom tijeku.
Kako gledate na razvoj hrvatskog dokumentarnog filma posljednjih deset godina? Hrvatski dokumentarci sve više osvajaju nagrade, no i dalje ostaje dojam da nisu posve dostupni široj hrvatskoj publici… Je li danas lakše snimiti dokumentarac u Hrvatskoj? – Mislim da se u posljednjih deset godina po tom pitanju dogodio procvat i to na više razina. Sve je više autora koji rade dokumentarce, sve više je i producentskih kuća, autori su sve obrazovaniji u formama i u samoj izvedbi i pored svega toga su sve slobodniji istraživati. Počeli su raditi dokumentarne filmske eseje ili recimo kombinacije dokumentarnog filma i animacije, opservacijske filmove, filmove koji su granično dokumentarno-eksperimentalni, dokumentarne filmove koji su sve zabavniji, tako da zaista mislim da se rade sve bolji dokumentarci.
Nova forma Direkta
I ne mislim da ti filmovi ostaju zatvoreni samo u okvirima festivala, jer je zadnjih nekoliko godina većina uspješnih dokumentaraca prikazana na HRT-u i to dobar dio njih u udarnom terminu. S te strane se HRT jako otvorio prema vanjskoj produkciji. A dobiju li više novca? Rekao bih, u konačnici, samo mali broj njih. HAVC međutim sve više uviđa ulogu dokumentarnog filma. U odnosu na tretman dokumentaraca prije deset godina, kad se to još uvijek smatralo jednom marginalnom formom na kojoj se ljudi uče i pripremaju za igrani film, danas su dokumentarni filmovi dobili puno bolji status. U tom smislu se povećavaju i budžeti, no mislim i dalje nedovoljno. Dugometražni dokumentarni film koji bi trebao ozbiljno konkurirati na inozemnim festivalima se radi godinama i potrebna su dosta veća sredstva nego što ih sada imamo. Tako i dalje, većina boljih filmova nastaje iz entuzijazma, a ne kao produkt pravog profesinalnog rada, od kojega živimo.
Kakvom vidite budućnost »FADE IN-a« i »Direkta«? – Direkta više vjerojatno neće biti, ali razvijamo format koji je unaprijeđen. Nismo mogli godinama naći način da unaprijedimo formu Direkta i mislim da su jedini razlog tome bili produkcijski uvjeti. U dokumentarizmu uvijek postoji težnja da pratiš neku temu, odnosno ljude kroz duže vrijeme, da vidiš što se događa s likovima u nekom vremenskom razdoblju. Ranije je to bilo nemoguće realizirati s HRT-om jer nije bilo dugoročnog osmišljavanja ovakvih programa i sve je išlo ad hoc. Sada je HTV promijenio uvjete financiranja, jer plaća avansno, a i planira dugoročno pa smo i mi u mogućnosti raditi filmove u dužem vremenskom periodu. Novi projekt, neka vrsta unaprijeđenog Direkta, će tako pratiti određeni broj ljudi, a kojima se u životu dešava nešto krucijalno, što će promijeniti mnogo toga u njihovim životima, u periodu od 6 mjeseci.
