Dupin i ribar – dva takmaca u potrazi za hranom
Krunoslav Rac rođen je u Đakovu, 1974. godine. Diplomirao je na Prehrambeno-tehnološkom fakultetu u Osijeku. Prvu izložbu fotografije imao je 2002. godine u Zagrebu, a motivi su bili iz Parka prirode Kopački rit. Suradnik je nekoliko časopisa, između ostalih i National Geographica Hrvatska. U svibnju 2010. godine tiskana mu je prva knjiga »Velebit – iskustvo planine«.
Fotografije snimljene na uzmorskom dijelu Velebita prikazuju dupine, bijele čaplje koje samo jednom slete na otoke kako bi se odmorile od dugog putovanja na sjever za vrijeme proljetne seobe ptica…, spektakularne zalaske sunca, Stogaj na Pagu i suhozide na srednjem Velebitu, stoljetna stabla na obližnjim, potpuno pustim otocima, ribare koji svakodnevno izlaze na more u starinskim barkama, Senj okovan snijegom i ledom pod naletima bure… Životinjski svijet predstavljaju još mufloni, bjeloglavi supovi, skakavci, divokoze, zmije…
»Vuka je izuzetno teško vidjeti u prirodi jer se bojom krzna savršeno uklapa u okoliš«, piše Rac… Na Velebitu je snimio i smeđe medvjede, i lisice, surove krajolike ali i prelijepe velebitske livade koje ljeti bujaju raznolikom vegetacijom…
Lika
Iz Svetog Jurja, preko Krasna, Kosinja i Perušića, Krunoslav Rac stigao je na rijeku Liku. Snimao je kanjon u zoru, vijuganje rijeke kroz brdovit lički krajolik… Tu obitavaju sive čaplje, ali nalazi i tragove lisica. Smeđi medvjed je ponos Like!
Izgradnjom brane Sklope na rijeci Lici 1967. godine veliki je dio njenog kanjona potopljen i pretvoren u jezero Krušćica. Nama ljudima – ništa nije sveto… Krunoslav Rac i ovdje boravi u selima Like, razgovara s mještanima Kaluđerovca, fotoaparatom bilježi suživot ljudi i životinja na ovom škrtom, a opet plodnom terenu. Medvjedi posjećuju sela, naprave i štetu ali – tko bi im to zamjerio…
U Kosinjskoj dolini, koju Rac smatra jednim od najljepših mjesta u Hrvatskoj, radio je reportažu za National Geographic Hrvatska. Uz ljepote prirode kojima se trajno divi, Rac govori i o ličkim namirnicama, nadaleko poznatom ličkom krumpiru, koji raste na plodnom tlu nezagađene ličke zemlje. Krumpir možda ne zadovoljava stroge propise Europske unije, ali to Ličanima nije ni bitno! Oni još uvijek znaju što i kakvu hranu jedu. A krumpirom bi – da je pameti – mogli hraniti čitavu Hrvatsku…
Problem Like je sve starije stanovništvo i odumiranje sela. Ljudi su otišli, a priroda preuzima vlast.
»Iako sam zagovornik što većih područja prirode koju ne naseljavaju ljudi kako bi ostalo što više prostora za divlje životinje, to odumiranje sela je tužno. Ne mogu reći da mi nije žao. Jer, ljudi koji su živjeli ovdje ionako su bili dio te prirode. Živjeli u suživotu s njom. Održavali prirodu zdravom, a od nje imali koristi. Takvog odnosa s prirodom više ovdje nema… Čovjek bez Prirode – jedno je veliko ništa. A Priroda bez Čovjeka?
Ona nastavlja svojim putem kao da nas tu nije niti bilo…«
