Povod za pisanje ovog teksta dva su filma za koja su na nedavno objavljenom popisu za sufinanciranje Željka i Aleš dobili sredstva od HAVC-a, no ubrzo smo saznali da su još dva filma u nastanku, što ovu tvornicu filmova čini iznimno uspješnom i produktivnom
RIJEKA Željka Sukova i Aleš Suk, bračni i autorski par, filmaši su prepoznatljiva filmskog jezika, često na granici, ili između žanrova, uvijek u potrazi za adekvatnim izrazom kompleksne poruke, koji je zalogom visokostandardizirane kakvoće njihovih filmskih proizvoda.
Stoga ne čudi da smo u aktualnom popisu podržanih filmskih projekata Hrvatskog audiovizualnog centra našli čak dva čiji su oni autori. Željka Sukova dobila je potporu za dokufikcijsku komediju »Lažljivi tepih«, koja želi zabilježiti odrastanje nekoliko djece na izoliranom i od stvarnosti udaljenom otoku, a Aleš Suk dobio je produkcijska sredstva za film »P. S. (Posljednji Srakanjež)« o skoro pa napuštenim Velim Srakanama, otoku ukupne površine nešto veće od jednog četvornog kilometra.
No kao u reklami: »To nije sve!« uskoro u kontaktu sa Željkom Sukovom doznajemo da su im još dva filma dobila potporu HAVC-a, što nas ukupno dovodi do brojke od četiri filma u nekoj fazi proizvodnje u ovoj maloj uspješnoj filmskoj tvornici pokretnih slika.
Sukovi pojašnjavaju da trenutno rade na autorskom eksperimentalnom filmu »Kravata«, za koji im je lani osim HAVC-a potporu dodijelio i Grad Rijeka. Članica umjetničkog vijeća HAVC-a Ana Hušman za »Kravatu« kaže da problematizira pitanje sjećanja, prepisivanja, memorija i memorabilija, upisivanjem i brisanjem događaja u prostore industrijskog pejzaža. No Željka kaže da oni općenito ne vole previše govoriti o nezavršenim projektima, iz bojazni da se ne preuveliča nešto čega možda neće biti.
Egzodus na Susku
– Također vjerujemo da postoji opasnost loše sreće te šutnjom čuvamo autorsku slobodu. »Kravata« je posvećena prelijepljenoj prošlosti; nije to projekt o povijesnim ni političkim herojima, već o herojima iz naših djetinjstava – kaže Željka, dodajući da je u razvoju i projekt dugometražnog dokumentarnog filma radnog naziva »Grješnici«.
– Taj projekt opisuje neke od događaja uzroka i posljedica egzodusa na otoku Susku, kao primjera mikrokozmosa jednog malog komada zemlje u općenito aktualnom fenomenu koji se dešava i danas ne samo na Dalekom istoku, već i kod nas u Hrvatskoj. Projekt je u fazi istraživanja, pod motom: »Neka baci kamen taj koji je bez grijeha.« Tema je to individualnog i kolektivnog zla, te tanke granice između nevinosti i grijeha.
Upravo nam je Susak pao na pamet kad smo pročitali da je »Lažljivi tepih« Željke Sukove dokufikcijska komedija o odrastanju djece na izoliranom otoku, jer znamo da Sukovi imaju poseban odnos sa zabačenim i izoliranim otokom Suskom.
– Tijekom godina otpuhao nas je vjetar s kopna na Susak. Od početka smo se bavili refleksijom prirode vjere i mistifikacije te njihovih utjecaja na život u maloj sredini. Projekt je inspiriran autentičnim mjestima, njegovi motivi skupljani su po raznim kvarnerskim otocima. Na primjer, na Cresu smo ostali preko tri mjeseca, a na Susku malo dulje. Nije poanta kako se otok u realizaciji zove, već da stvori kulisu za istraživanje prostora laži i stvarnosti te njihovih odnosa – kaže Željka, na što Aleš dodaje da je stvarnost čista iluzija.
– Strahujemo od sumnji i zabluda koje ona stvara. Neka nas napast stvarnosti ne odvuče s puta… – kaže Aleš, inače producent razvoja projekta »Grješnici«.
I on, kao Željka, kontemplira izoliran(ij)e sredine, pa »P. S.« opisuje kao kontemplativni i melankolični portret zabačenog otočića opkoljenog nemilosrdnom prirodom.
– Slike su to skoro nestalog svijeta, poema o taštini ljudskoga putovanja kroz vrijeme i prostor. Otočić se trenutno nalazi u završnoj fazi demografske katastrofe koja je zahvatila općenito većinu otoka, ali i ruralna područja u Hrvatskoj i odavno je prešla granicu simbolične prijetnje, budući da je otok skoro doslovce pust. Tako je blizu, a tako udaljen. Otok je slagalica čiji se dijelovi oblikom slažu, ali ne čine očekivanu logiku. Gledanje filma trebalo bi djelovati blagotvorno protiv bolesti uzrokovanih prevladavajućom potrošačkom kulturom današnjice – kaže Aleš.
Rijeka izolirana sredina
Iz svega dosad rečenog posve je razvidno da Sukovi uspostavljaju poseban odnos prema osami pa nas zanima kako doživljavaju vrevu grada u usporedbi sa zabačenim, pa čak i pustim mjestima koja ih inspiriraju – i za život i za rad. Aleš odgovara da im je Rijeka, kada su u nju doselili prije 10 godina iz Praga, djelovala kao mali grad. Željka ističe da se ta perspektiva promijenila, ali i da ima nešto u tome da je Rijeka izolirana sredina, što se puno aspekata tiče.
– Naime prema odnosu vlasti i kulture, to je jedna specifična anomalija, koja, doduše, nema baš neki autobusni kolodvor, no trudi se godinama njegovati sve oblike kulture, čemu treba nazdraviti. Tako je na neki način Rijeka odnjegovala i nas. Budući da cijeli život de facto radimo izvan tradicionalnih normi standardno zaposlenog čovjeka, možemo se i sami prozvati pustinjacima. Nažalost još uvijek udaljeni od thoreauovske samodostatnosti, ali nastojeći reflektirati prostor koji nas okružuje – objašnjava Željka.
No kakav god imali odnos prema mjestu za život i rad, njihov rad ukazuje na iznimno uspješnu filmsku zajednicu, kojoj je pošlo za rukom artikulirati svoju specifičnu poetiku. Na tom putu zasigurno je bilo mnogih problema, no Sukovi su zadovoljni svojom pozicijom. Naravno, svjesni su da bi im bilo jednostavnije raditi na jednom velikom projektu od nekoliko milijuna kuna, no znaju i da ti milijuni ne garantiraju vrhunski rezultat, a kamoli dobar film.
Što se tiče rokova pojedinih projekata, Sukovi pojašnjavaju da bi »Kravata« trebala biti gotova kroz nekoliko mjeseci. Snimanje dokumentarca na Velim Srakanama kreće ove zime i željeli bi ga dovršiti do kraja 2020. godine. »Lažljivi tepih« gledat ćemo 2021. godine, a dotad bi i »Grješnici« trebali biti već razvijeni.
Obiteljska filmska priča
– Uvijek ima puno toga što bi moglo bolje, ali osobno smo zadovoljni tom hrpom naših projekata koji nas trenutno kreativno zaokupljaju. Cijenimo povjerenje lokalnih i nacionalnih odluka kojima smo dobili sredstva za realizacije naših vizija – kažu Sukovi, posebno ističući da se jako vesele pravcu u kojem Rijeka plovi, pogotovo svemu oko kinematografije.
S obzirom na to da im se oba roditelja bave filmom, zanimalo nas je i kako njihov posao doživljavaju djeca, jesu li i oni zainteresirani za pokretne slike.
– Naša su djeca sudjelovala u nekoliko produkcija, ali i pasivno su prisutni u mnogim fazama realizacije. Čini nam se da su otkrili bit filma već davno: još u vrtićko doba su istrgali trake od nekoliko kazeta i miješali taj bolonjez po bračnom krevetu kuhačama. U čudu smo pitali što rade i oni su nam odgovorili da stvaraju film – govori nam Željka, a mi smo sve sigurniji da smo na izvoru jedne lijepe i posebne obiteljske filmske priče.
