Recentni opus genijalnog Čileanca Pabla Larraina svodi se na opsesivno prekopavanje po djelićima života stvarnih povijesnih ličnosti. Nakon remek-djela »Neruda«, prikazanog u sklopu ovogodišnjeg kanskog »Quinzaina«, znali smo da njegov najnoviji komad »Jackie« o nekadašnjoj Prvoj dami Amerike Jackie Kennedy, neće biti konvencionalni biopic. Za Larraina ona ostaje velika enigma. Ali ona je isto tako i mit, i ikona, i žena, i majka, i udovica, iako nikad nismo saznali koji joj je bio omiljeni parfem, ma koliko su nam bila znana imena stilista čije je kreacije nosila i obožavala. Ostaju tek fragmenti sjećanja, mjesta, ideje i slike. Ne, sjajna Natalie Portman, koja je u filmu inkarnira, možda nema njenu identičnu fizionomiju, ali njene geste, glas, kretnje i stil su isti.

Na početku filma vidimo je u krupnom planu kako briše Kennedyjevu krv s lica. Tragove krvi na kostimu izbrisat će tek kad se vrati u Bijelu kuću, da bi potom otišla pod tuš čiji mlaz ne ispire samo tragove atentata već i njene suze. U Dallasu je pred zrcalom uvježbavala govor na španjolskom koji je trebao biti posvećen meksičkim doseljenicima, ali ga nikad nije izgovorila. Dok hoda maglom prekrivenim Arlingtonom, doima se poput Hitchcockove dive. Jer Larrain je strogo fokusiran na četiri dana u njenom životu nakon Kennedyjeve smrti, u kojima su joj se dogodila dva razgovora: onaj s novinarom (Billy Crudup), kad se nakon smrti muža povukla u Hyannis Point, te onaj sa svećenikom (John Hurt), koji joj kaže da »Boga ne zanima priča, nego istina«. Jedini trenutak opuštanja u tim teškim trenucima dogodit će joj se kad stavi vinil sa songom Richarda Harrisa iz mjuzikla »Camelot«, koji je Kennedy obožavao.

Lutka iz izloga

Bobby Kennedy (Peter Sarsgaard) kaže joj da je povijest gruba. »Nismo mu smjeli dopustiti da pritišće Castra.« »Po čemu će nas pamtiti?« pita se Bobby. »Po tome da smo Vijetnam ostavili u nasljeđe Johnsonu«. Za Larraina Jackie je majka Amerike, ali i kraljica bez krune, muža i trona. Svedena na lutku iz izloga luksuzne robne kuće koju su dizajnirali po njenom modelu, dok je ona promatra iz limuzine. No geneza prvih dama Amerike doista je spremna na svakojaka izenađenja. Od Jackie Kennedy do Melanije Trump. Ako se potonjoj posreći da uđe u Bijelu kuću, kakav bi to tek bio komad filmskog tresa. Ali tada bi se Larrain trebao vratiti groteskama »Tonyja Manera«. The show must go on.

Poput Larraina, koji je Čile barem na tren zamijenio Hollywoodom, tako i Iranac Amir Naderi snima svoj prvi film »Monte« (Brdo) u inozemstvu. Konkretnije u talijanskim Dolomitima, gdje njegov srednjevjekovni protagonist snažnim ekstatičnim udarcima čekića o stijenu, koji monotono odjekuju krajolikom između njegova dva spuštanja u selo, provocira planinu koja će mu kad-tad odgovoriti svojom snagom, sve dok sunce nakon tolikih godina tame napokon ne rastjera sive oblake. Film je to nevjerojatne sinestezijske snage, posve ogoljen od narativnih i ideoloških okvira.

I veliki Terrence Malick je ovih dana boravio na sličnim alpskim lokacijama, snimajući u Sappadi svoj najnoviji film »Radegund« o Austrijancu Franzu Jegerstatteru, kojeg su likvidirali nacisti jer se protivio Anschlussu, pripojenju Austrije njemačkoj. Pritom Sappada »glumi« njegovo selo Sankt Radegund.

O mraku i svjetlosti

No budući da se taj film trenutno nalazi u fazi produkcije, njegov autor se spustio s brda na venecijansku lagunu, gdje mu je na Mostri izvan konkurencije prikazan doks pompozno nazvan »Voyage of Time: Life’s Journey«, snimljen u produkciji National Geographica, u kojem se neizostavne vlati trave izmjenjuju s prizorima nastanka svemira, vulkanima, gejzirima, praljudima i dinosaurima. Kao da smo njegov preludij već vidjeli u uvodnim kadrovima »Drva života«, pri čemu će u jednom prizoru kroz njegovu krošnju nanovo prodrijeti zrake sunca. A sve to začinjeno majčinski toplim glasom naratorice Cate Blanchett koja priziva Majku Zemlju, dok Mallick promatra njene čudesne kreature kao u Attenbourghovu mokrom snu, a kojima će jukstaponirati 16mm prizore svih naših ratova i bijeda. Tko smo mi? Odakle dolazimo? Kamo idemo? Treba ta velika »fil(m)ozofska« pitanja sublimirati u 90 minuta, iako bi tu bilo materijala i za 10 epizoda prirodoslovne BBC serije.

I dok Naderijev komad govori o mraku, najnoviji film Stephanea Brizea »Une vie« govori o svjetlosti. »La femme est la lumiere«. Tim riječima opisao je Brizeov kolega Mathieu Amalric svoju suradnju s Jeanne Balibar. Žena je svjetlost. Tih riječi očito se prisjeća i Brize dok promatra lice maestralne Judith Chemla u adaptaciji istoimenog djela Guya de Maupassanta u kojem ona glumi nesretnu plemkinju, čije se svjetlo rađa, umire i nanovo rađa, suočenu s muževim preljubima, vlastitim ludilom i morama autodestrukcije. Nisam čitao Maupasantov literalni predlozak, ali mi rimski cimer kaze da mu je Brize ostao itekako vjeran. Ako se i udaljimo od njega, dobili smo film koji atmosferom balansira negdje na pola puta izmedju Truffautove »Adele H« i gotičkih atmosfera iz romana Emily Bronte. Nakon precijenjenog »La loi du marche« u nas slobodno prevednim kao »Pravi muškarac«, kao da kostimirane drame o pravim ženama Brizeu puno bolje leže.