Estonski su umjetnici otvoreniji od naših

Primijetila sam da vole eksperimentirati, da nisu opterećeni tradicijom i nekim kanonima. U tom su smislu možda i otvoreniji od umjetnika na ovim prostorima

U sklopu europskog projekta Password Printmaking koji promovira grafičku umjetnost, a okuplja šest neprofitnih institucija iz Belgije, Hrvatske, Estonije, Poljske, Slovenije i Španjolske, mlada umjetnica Andrea Staničić boravila je nedavno na svojoj prvoj umjetničkoj rezidenciji u estonskom gradu Tartu.    Andrea Staničić je 2008. na riječkoj Akademiji primijenjenih umjetnosti diplomirala likovnu pedagogiju, smjer grafika, a 2011. godine u Ljubljani je završila i postdiplomski studij grafike. Članica je HDLU-a Rijeka od rujna prošle godine, a izlagala je na više izložbi u zemlji i inozemstvu.    Za rezidencijalni boravak u Estoniji izabrao ju je tim Trykimuuseuma u Tartu, između osmero umjetnika prijavljenih na natječaj proveden u suradnji s riječkim Muzejom moderne i suvremene umjetnosti.   

Nove tehnike

Koliko ste bili u Estoniji i što vam je značila ta umjetnička razidencija?   – U Tartu sam bila od 4. do 25. kolovoza. Mislim da je za projekt i cilj koji sam imala pred sobom ta rezidencija bila pun pogodak i puno mi znači što sam odabrana. Moj medij je papir, bilo kao podloga na kojoj radim, bilo da ga tretiram u trodimenzionalnom smislu i oblikujem. Boravak u Tartu uključivao je rad u studiju gdje se tiskaju grafike, ali uključen je bio i Muzej papira gdje sam imala priliku iskušati neke nove načine oblikovanja i vidjeti kako to rade drugi umjetnici. To mi je omogućilo da svoj projekt unaprijedim na jedan viši nivo i do kraja razvijem koncept izložbe koju sam napravila.    Imala sam priliku iskušati novu netoksičnu tehniku »polymer photogravure« prilikom koje se fotografija prenosi na matricu i razvija u netoksičnoj kiselini. Uz pomoć umjetnice Anne Rudanovski koja radi u Muzeju papira u svoje trodimenzionalne grafike uklopila sam i jednostavnu pop up tehniku savijanja i lijepljenja papira. Jednako tako koristila sam Guttenbergovu prešu smještenu u muzeju, pomoću koje sam tiskala tekstualni dio objekata.       Te su vaše grafike složene kao kutije s prozorčićem za gledatelje.    – U Estoniji su to nazvali bird nest technique . Jako mi se svidio taj naziv, jer podsjećaju na kućice za ptice. Grafika je napravljena na papiru, a zatim je taj papir rezan i kolažiran na karton koji je obojen zlatnim sprejem ili oblijepljen zlatnim papirom. Kartoni su povezani spiralama, na način da tvore objekte koje posjetitelji mogu razgledavati na različite načine. Ta se grafika može otvarati, a objekt sadržava i jedan krug kroz koji se može viriti unutra. Zbog toga se cijeli projekt zove »Peep«, što bi na engleskom značilo virenje.    Kad zavirimo, što vidimo unutra?    – Vidi se tiskani dio u koji je uključena fotografija na koju sam još otisnula i svoj crtež. Crteži ponavljaju motive fotografija, a na fotografijama su ljudi u različitim situacijama, snimljeni a da to ne znaju. Snimala sam ih na plaži, u muzejima, na izložbama, poput neke vrste voajera, što sada postaje i onaj tko gleda moje radove.

Bajkoviti motivi

Htjela sam razbiti tradicionalno poimanje grafike i napraviti trodimenzionalnu grafiku koja je oslobođena od matrice. Te grafike nisu samo dane na gledanje kao neke slike ili fotografije, već kod gledatelja žele pobuditi osjećaj iznenađenja i znatiželje.       Kako ste doživjeli doticaj s tamošnjim umjetnicima. Možete li napraviti neke usporedbe, jeste li zapazili neke specifičnosti, sličnosti ili razlike?   – Imala sam priliku upoznati stariju gospođu koja radi tradicionalnu grafiku koja nije bitno različita od naše. Motivi su dosta bajkoviti i možda više ilustrativni nego što viđamo kod naših umjetnika, a upoznala sam i jednog umjetnika moje generacije koji mi se čini vrlo blizak u načinu razmišljanja. Primijetila sam da dosta vole eksperimentirati, da nisu opterećeni tradicijom i nekim kanonima. U tom su smislu možda puno otvoreniji od umjetnika na ovim prostorima.    Posebno zanimljiv bio mi je rad kiparice Anne Rudanovski koja radi trodimenzionalne oblike isključivo od papira, a u svoj rad dosta uključuje matematiku i geometriju. Sve je točno izračunato. Svoje i radove svojih studenata izlaže u Muzeju papira gdje sam prvi put imala priliku vidjeti u kolikoj mjeri se može raditi s papirom. Sviđa mi se način na koji od starih knjiga oblikuju skulpture i instalacije i kako u cijeli taj rad uključuju matematiku i fizikalne zakone.    Izvan tog radnog dijela, što vas je dojmilo? Kakve utiske nosite o tom podneblju?   – Jako su mi se svidjeli ljudi koji su na svakom koraku spremni pomoći. Koliko god se kaže da su sjevernjaci zatvoreni, jer nisu tako ekspresivni kao ljudi s Mediterana i malo su tiši, toliko su topli i uljudni. Od vozača autobusa do onih s kojima sam bila u bližem kontaktu, svi su susretljivi i žele dijeliti znanje – ne zadržavaju stvari za sebe. Isto sam tako primijetila da je sve dobro organizirano i svatko zna koja mu uloga pripada. To mi se činilo zanimljivo.       Inače, dosta se osjeća i režim pod kojim su živjeli. Puno je Rusa, a na proizvodima u dućanima nema engleskog prijevoda već samo ukrajinski i ruski, pisano na ćirilici. U arhitekturi koja je prekrasna ima dosta utjecaja sjeverne Njemačke i Rusije. Sviđa mi se to prožimanje istoka i zapada, a i boja neba je posebna. Nebo je indigo plave boje, puno plavije nego naše.    Kakav je grad Tartu?    – To je studentski grad veličine Rijeke, ljeti više pust. U Muzej papira, gdje sam radila, studenti s Akademije dolaze na predavanja, jer na Akademiji nemaju svoje preše pa koriste muzejske. I mnogi turisti posjećuju muzej, a zanimljivo je da ne dolaze samo kako bi gledali strojeve, jer je muzej napravljen tako da posjetitelji mogu izraditi svoje notese i razglednice. Ta mogućnost rada vlastitim rukama ih najviše oduševljava. Muzej dobiva stare knjige koje su trebale biti bačene, pogotovo one iz prošlog režima i taj se papir reciklira. Između ostalog, koristi se i kao sirovina u gradnji ekoloških kuća. Jako zanimljivo.    U tom sam Muzeju imala priliku raditi ne samo s tiskarskim strojem već sve što je vezano uz bilo koji tiskarski produkt. Zahvaljujući tome uspjela sam kvalitetno napraviti i svoje radove – ukupno dvanaest grafika koje su bile izložene u Sveučilišnoj knjižnici. Od korica starih knjiga izradila sam i vlastite notese.   

Riječka baština

Vaša me priča o Muzeju papira podsjetila na inicijativu da se kao spomen na jednu od najvažnijih riječkih industrija u gradu pokrene muzejska radionica za ručnu proizvodnju papira.    – Mislim da bi to bilo izvrsno, atraktivno i za Riječane i za turiste. Kao što bi bilo lijepo da uredimo i sve te napuštene tvornice i secesijske zgrade koje propadaju, umjesto da ih iskoristimo i pokažemo da Rijeka i te kako ima što ponuditi.    Ovo vam je bila prva umjetnička rezidencija. Koliko ste izlagački aktivni i hoćete li radove iz Tarta pokazati možda i domaćoj publici?   – Nadam se da ću u listopadu svoj rad i iskustvo iz Tarta imati priliku predstaviti preko Muzeja moderne i suvremene umjetnosti. Tada bi Rijeka trebala ugostiti umjetnika iz Estonije, pa se ti događaji možda objedine. Iza mene su već brojne izložbe u zemlji i inozemstvu, uglavnom skupne, poput izložbe »Connection out of Town« u njemačkom Gelsenkirchenu ove godine, ili izložbe plakata »Create Europe, Create your Hope« u Parizu i Međunarodne izložbe crteža »Drawing Connections« u Sieni, održanih prošle godine.    I mi u Rijeci imamo Međunarodnu izložbu crteža, neizvjesne budućnosti. Na koji način funkcionira ta u Sieni?   – Nisam bila u prilici ići do Siene, ali sam preko interneta vidjela da su to crteži formata razglednice koji se šalju poštom tako da ih je jako puno i sve se čini vrlo interesantno.