Stalna rasprava

Ervin Dubrović “Rijeka – južni pol Srednje Europe”: Knjiga o gradu s viškom identiteta

Velid Đekić

Ervin Dubrović

Ervin Dubrović

Naslov knjige sjajno pogađa u jednu od ključnih riječkih odrednica, u njenu pripadnost srednjoeuropejstvu na mediteranski način (za grad na moru prije bi se očekivalo obrnuto) i baš se definiranje relacije prema kojoj je Srednja Europa za Rijeku imenica, a mediteranstvo pridjev doživljava kao podizanje koprene s dosad isticane, ali nerazjašnjene prirode riječkog spoja srednjoeuropske i mediteranske komponent



Rasprava kojom se otvara pitanje riječkog identiteta ne pokazuje znakove umora. Kako se u situacijama te vrste zna događati, u njoj ne manjka polemičnih tonova, uključujući one radikalne naravi, što i ne mora biti obvezno loše, pod uvjetom da pomaže u potrazi za odgovorima.


Jedan od takvih trenutaka ostao mi je u memoriji otprije petnaestak godina, a ticao se opetovane tvrdnje da je Rijeka grad slučaj, zarobljen identitetskim problemom, i to ništa manje nego zato što je (formulacija je bila gruba, dijelom zato što je smjerala medijskim učincima) – grad bez identiteta.


Moje mišljenje tada, a i danas, upravo je suprotno: da, Rijeka ima problem, ali ne zbog manjka, nego zbog viška identiteta. I u tomu je grad kojemu je zavidjeti. Dok drugdje muku muče u kojem se identitetskom smislu ukotviti, kojom se pričom (najprije kulturološki, potom i marketinški) legitimirati, zbog manjka uvjerljiva materijala koji bi mu bio okosnica, Riječani muku muče što izbrati od svega onoga što grad nudi kao prvoklasne štofove za krojenje i šivanje vlastitih identitetskih priča. Naglasak je na množini.




Knjiga Ervina Dubrovića »Rijeka – južni pol Srednje Europe« (Društvo povjesničara umjetnosti Rijeke, 2018.) već svojom prvom informacijom, naslovom, najavljuje da nam ni ona u tom pogledu ne kani olakšati problem. Naslov sjajno pogađa u jednu od ključnih riječkih odrednica, u njenu pripadnost srednjoeuropejstvu na mediteranski način (za grad na moru prije bi se očekivalo obrnuto) i baš se definiranje relacije prema kojoj je Srednja Europa za Rijeku imenica, a mediteranstvo pridjev doživljava kao podizanje koprene s dosad isticane, ali nerazjašnjene prirode riječkog spoja srednjoeuropske i mediteranske komponente.


Eto, još jedna identitetska definicija Rijeke, pored već postojećih.


Tehnički gledano, pojedinačni napisi u knjizi nisu novum. Svoja prva objavljivanja doživjeli su u nekim drugim izdanjima s Dubrovićevim autorsko-uredničkim potpisom, a za potrebe ove knjige našli su se zajednički ukoričeni bez mnogo opterećenosti potrebom za davanjem zaokruženih, cjelovitih, što će reći po mnogo čemu jedinih i konačnih odgovora. Pa čak ni uzme li se u obzir čvrsto postavljen naslov knjige.


Pogled na Rijeku


Pogled na Rijeku



Lament nad trenutkom


Knjiga je u konceptualnom pogledu rahlo tkivo, što će reći da njezin autor poseže za raznolikim nizom tema koje su na ovaj ili onaj način s Rijekom u vezi, a prethodno su bile dobrim dijelom ostavljene čekati po strani od ozbiljnijeg interesa istraživača. Razdjeljuje ih u nekoliko poglavlja, počevši od poglavlja posvećenoga stoljeću uspona grada (tj. političko-gospodarskim počecima moderne Rijeke u 19. stoljeću), riječkim talijanskim piscima, riječkim hrvatskim piscima, riječkim likovnim umjetnicima (slikarima, fotografima, ilustratorima) i arhitektima koji su sudjelovali u oblikovanju gradskog lica, da bi sve završilo poglavljem o potrazi za izgubljenim identitetom. Rakurs pristupa temama u Dubrovića je uvijek natopljen sviješću o širim okvirima onoga o čemu govori: sredonjeuropskim, talijanskim, jugoslavenskim i hrvatskim.


Premda se i sam bavi pitanjem potrage za izgubljenim identitetom, izričito ga formulirajući u završnici knjige, što bi sugeriralo neku vrstu zaključka koji slijedi nakon upitnika što je ostalo od djela velikih imena koja su odredila i obojila gospodarsku i umjetničku biografiju grada, na tim se stranicama ponajprije odlučio za lament nad aktualnim trenutkom kojemu su glavna obilježja gospodarski slom i dvojbenost budućnosti (riječka industrijska priča kao akronim RIP, odnosno Requiescat in pace).


To se iz rakursa kompozicije knjige čini logičnim potezom, mada će čitatelj koji naslovom teme očekuje više o riječkom identitetu bolje udovoljiti sebi podsjeti li se ukupnosti Dubrovićevih stranica, odnosno posegne li za cijelim nizom izdanja kojima je autor i/ili urednik. A takvih ne manjka.


Neurotična povijest


Knjiga »Rijeka – južni pol Srednje Europe« samo je najnovija karika u Dubrovićevu lančanom nizu bavljenja riječkim gospodarskim i kulturnim temama, pa je zato i treba čitati imajući svijest o toj ulančanosti. U prijevodu, na njenim i na stranicama njoj bliskih knjiga s Dubrovićevim autorskim i/ili uredničkim potpisom naići ćemo na velik broj stranica posvećenih brojnim točkama koje na najizravniji način sudjeluju u oblikovanju onoga što može biti, odnosno što jest riječki identitet.


Adamićevo kazalište


Adamićevo kazalište



To su priča o Giovanniju Luppisu / Robertu Whiteheadu, i priča o Janku Poliću Kamovu, i priča o Romolu Venucciju, i o Ivi Kalini, o Peteru Zalcheru / Ernestu Machu, o Andriji Ljudevitu Adamiću, i priča o riječkoj luci zbog koje se gradu mijenjala državna pripadnost, i o Hotelu Emigranti, i o riječkom prsluku za spašavanje s Titanika, i o mladom konzulu Fiorellu la Guardiji, i o Tvornici papira koja je držala golem dio svjetske proizvodnje jedne vrste papira, i o Brodogradilištu 3. maj u kojemu su građeni najveći europski brodovi svoje vrste, i o prvom batiskafu Loligo, i o konstruktoru zrakoplova Robertu Bartiniju, i o…


Sva su ta imena i gospodarski / tehnološki / umjetnički potezi na svoj način oblikovali Rijeku kao grad multikulturnih prožimanja, neurotične povijesti, avangardnih uzleta, grad koji je postao pozornica planetarno zanimljivih i važnih pripovijesti o D’Annunziju i prvoj fašističkoj državi u povijesti, o Riječkom zidu prije Berlinskog zida itd. itd. Riječki identitet zato je slagalica sklopljena od mnoštva identiteta, bogat stol s kojega svatko može uzeti ono čemu je skloniji, a da još uvijek mnogo toga ostane, jer – rekoh već – ovo je grad identitetskih viškova. Nekomu je to problem, ako hoće sve podvesti pod jedno, nekomu je to blagodat, ako mu je do uzbudljivosti dodira i pretapanja.


Ugodno i produktivno


A kontinuiranim otvaranjem novih istraživačkih polja posvećenih zanemarenim temama i protagonistima, što se može doživjeti i njegovom riječkom tematskom difuznošću, tako sukladnom gradu o kojemu govori, Dubrović se jasno svrstava među one koji nude uzbudljivi višak / »višak« priča. Treba li reći, čitateljski, pa i svaki drugi izbor u gradu na Rječini s takvima je uvijek sretnija situacija.


Na istovjetnu tragu, neka i meni bude dopušteno izabrati nešto s Dubrovićevih stranica, točnije iz recentnog izdanja. Uza sve vrijedne podatke što ih marno podastire općinstvu i koji će se u Rijeci posvećenim izdanjima ubuduće citirati, bude li ovdašnjeg intelektualnog poštenja, osobni su mi favorit retci ponešto drukčije i samo u prvi trenutak neočekivane naravi. Mislim na posljednje rečenice proslova knjizi, rečenice koje nisu tvrdnja nego pitanje, i to pitanje koje u mom svijetu kazuje više od cijele planine umnih oknjiženih tvrdnji, Dubrovićevih ili koga drugog. Evo tih rečenica i tebi, poštovani čitatelju, da ti poslije čitanja ovoga prikaza ne bude lakše: »Pitanje je tko su zapravo vodeći protagonisti: jesu li to političari, trgovci, poduzetnici i tvorničari ili su to izumitelji, znanstvenici, pisci i umjetnici? Jesu li to oni koji vladaju ili oni koji stvaraju?«


Tvornica papira


Tvornica papira



Ima dvojbi koje ne očekuju brza i laka razrješenja, čak ni uza svu svijest da je dobro postavljeno pitanje zapravo pola, ako ne i više odgovora. Tako je nekako i s Dubrovićem: ugodno, jer tečno piše, produktivno, jer nam otkriva ono što nismo znali, ali nije lako, jer povede u dobrom smjeru, no koračanje ne završi uvijek konačnom dionicom.


Riječki je to o Rijeci, migoljenje iz ruku.