Dr. sc. Nataša Lah: Ne vjerujem u ideološki nedužnu umjetnost

Nema parametara koji bi stvorili cjelovitu sliku o tome što je likovna scena u Rijeci, a kamoli kakva je. Podjela na institucionalnu i nezavisnu likovnu scenu je artificijelna. Ona donekle generira iz prijepora oko financiranja, ali taj konflikt bi se uvelike razriješio kada bi postojala transparentna kulturna politika grada

Povjesničarka umjetnosti dr. sc. Nataša  Lah pročelnica  je Odsjeka za povijest umjetnosti i predstojnica Katedre za teoriju umjetnosti riječkog  Filozofskog fakulteta. Dugi niz godina djelovala  je kao vodeća likovna  kritičarka  i kroničarka u Rijeci. Prateći likovnu scenu u zemlji i inozemstvu  kontinuirano od 1985. do 2005. godine,  pisala je likovne kritike, eseje, prikaze, kataloške tekstove,  knjige i monografske publikacije. Realizirala je i mnoge izložbe, a u svojim tekstovima često  otvarala i žučne polemike. 

Danas  se bavi  znanstvenim radom na području teorije umjetnosti i kritike.  Otkako se  posvetila  akademskom  radu  rjeđe  je prisutna na kulturnoj sceni, ali svojim  povremenim javnim  istupima  i  kritičkim  opservacijama  redovito izaziva reakcije. Krajem prošle godine u Galeriji »Juraj Klović«  postavila je godišnju  izložbu  članova HDLU-a  koja je potvrdila  da  na riječkoj sceni postoji duboka  podijeljenost, jer se jedna  struja koja sebe  smatra  naprednijom, evidentno distancirala  od  svoje strukovne  udruge i  ne sudjeluje  na  njezinim  manifestacijama.

Osim  kataloškog osvrta  u kojem ste konstatirali  da  se predstavljeni umjetnici  uglavnom oslanjaju na tradiciju kasnog modernizma, što ste  nazvali  i »retromanijom«,  umjetnicima  ste  javno uputili  prigodnu  blagdansku poruku  u  kojoj  ste im poželjeli  puno kreativnosti,  međusobnog dijaloga  i  rasprave  o vrijednostima.  Što ste zapravo  željeli  postići tom porukom?

– Obratila sam se umjetnicima osjećajući potrebu za otvaranjem teme o uspješnosti ili neuspješnosti njihova pojedinačnog predstavljanja u kontekstu velikog broja izloženih radova i autorskih razlika. Uz to, postavila sam paralelu tog problema s njihovim pojedinačnim stvaralaštvom u odnosu na kolektiv i sredinu u kojoj rade. Revijalna izložba pruža tu mogućnost. Cilj mi je bio da se što veći broj autora predstavi na godišnjoj izložbi, odnosno, da se podupre njihova inicijativa i želja za sudjelovanjem, jer je korisno i zanimljivo vidjeti svoj rad u zajedničkom kontekstu udruge koje ste član, kojoj plaćate godišnju članarinu i koju upisujete u svom životopisu kao strukovni toponim.

Rizik revijalne izložbe

Rizik takve izložbe je što svaki pojedinačni rad na neki način postaje samo fragment velikog kolaža, odnosno, guste matrice postava, a prednost je što se radi o susretu razlika koje bi trebale motivirati promatrača da uloži više vremena i koncentracije kako bi komunicirao svaki od predstavljenih radova. Utoliko, moj je mali doprinos bio konceptualne naravi. Smjerala sam isprovocirati pitanje do koje se granice može uslojavati vizualne informacije, a da pojedini rad ostane vidljiv; koliko se može širiti ideja zajedništva, a da svaki pojedinac ostane »vidljiv«.Rekavši u obraćanju da je stvaralaštvo moćna stvar, podrazumijevala sam da se snaga pojedinačnog rada, kao ni umjetničkog očitovanja, teško može osujetiti širenjem konteksta. Time sam pokazala i svoj stav prema  jako reduciranim, dizajniranim postavima skupnih izložbi, jer mislim da nisu ništa manje rizične za propitivanje individualnog statusa svakog pojedinačnog djela koje je na njima izloženo. Prilično mi je upitno ustrajavati na oblikovanju izložbi u duhu i tradiciji modernističkog funkcionalizma (manje je više) ako je riječ o suvremenosti. Premda prilično sklona modernoj, posebno umjetnosti ranih avangardi, prihvaćam izazov vremena i stavljam problem različitih recepcija umjetnosti na prvo mjesto.

Kako ste doživjeli imenovanje dr. Zlatka Hasanbegovića ministrom kulture  i  podržavate li  inicijativu za  njegovim opozivom?

– Imenovanjem dr. Zlatka Hasanbegovića na mjesto ministra kulture isprovociran je sukob. Prilika za kulturni dijalog među različitim grupacijama jednog tako snažno polariziranog društva jako se usporila. U nizu ministrovih ideološki nedvojbenih očitovanja o antifašizmu s kojima je javnost upoznata, apostrofirala bih njegov nejednak odnos prema žrtvama svih ratova na ovome svijetu, u svim vremenima i na svim mjestima. Ministar je predsjednik Nadzornog odbora Počasnoga bleiburškog voda, čime izražava važnost komemoriranja bleiburških žrtava i državno pokroviteljstvo nad njima. S druge strane,  jasenovački komemorativni  korpus, upućen isto tako nevinim žrtvama, nazvao je »rehabilitacijom jugoslavenskog komunizma«. Nisu u tom kontekstu važni samo Bleiburg i Jasenovac, važno je načelo temeljem kojeg se uspostavlja nejednakost među mrtvima, a posljedično i među živima. U Berlinu je između 1916. i 1918. izgrađena zgrada Neue Wache (Nova straža), prema planovima Karla Friedricha Schinkela, kao spomenik »oslobodilačkim ratovima«. Nalazi se u blizini »otoka muzeja«, u poznatoj ulici Unter den Linden, pokraj Deutsches Historisches muzeja. Vlada Savezne Republike Njemačke je 1993. odredila da će ubuduće ona biti mjesto sjećanja i pamćenja »na sve žrtve rata i terora«. Nije taj postupak rezultat njihova relativiziranja pobjednika, već je izraz potreba za objedinjenjem u vremenu nakon rušenja Berlinskog zida i vremenu širenja transkulturnih tendencija. Pod otvorenom kupolom nalazi se skulptura pod nazivom »Majka s mrtvim sinom« iz 1937. godine velike njemačke skulptorice Kathe Kollwitz. Netko će je gledati kao Bogorodicu s djetetom, ali svi će je vidjeti kao majku s mrtvim sinom. Takav se oblik kulturnog pomirenja očekuje od civilizirane države i svakog ministara ponaosob, da ne kažem koliku važnost u tom timu ima ministar kulture. Raspuštanje Povjerenstva za nezavisne medije eksplicitno slijedi ministrove ideološke premise za koje mislim da su protivne načelu slobode svih svjetonazora. Da, kao  uvjereni humanist, podržala sam inicijativu za smjenu ministra.

Neposredno  nakon godišnje izložbe,  u »Kloviću«  smo  vidjeli  izložbu  »Kritičar bira« za  koju  je ravnatelj  Muzeja moderne i suvremene  umjetnosti Slaven Tolj  odabrao radove  trinaestero  autora  čiji mu radovi  – kako  je kazao –  »nisu pravili problem«,  mada  ga  niti jedan nije  previše uzbudio,  naučio nečem novom  ili  u  njemu izazvao  neki pomak.  Zanimljivo je  da je  svoj odabir  predstavio kao  odgovor na  vaš postav  godišnje  izložbe, pri čemu vam je predbacio  da ste se  prema njezinu sadržaju odredili posve  neprimjereno.

– Revijalna izložba je u prvom redu smotra, dakle, jedan zastarjeli, ali još uvijek živi format kojeg, kao što sam već rekla, može oživjeti jedino recepcijski dijalog.  U slučaju projekta »kritičar bira« kriterij selekcije je sam kritičar, njegovi osobni i stručni kriteriji razlučivanja onoga što je odabrano za izložbu od svega ostalog što nije. Pročitavši u novinama, a kasnije i u kataloškom tekstu, da se autor izložbe »kritičar bira« negativno odredio prema prethodnoj, »revijalnoj izložbi«, shvatila sam da se uspostavlja relacija istoznačnosti među dva, po mom mišljenju, suprotna koncepta. Više od toliko nisam shvatila.

Pretpostavljam kako vam nije promaklo da vas je eksplicitno prozvao  neodgovornom? 

– Da, to sam pročitala, ali kao što rekoh, nisam shvatila. Poseban problem u razumijevanju predstavljao mi je faktor neodjelitosti među rečenim izložbama, čemu prethodi diskvalifikacija koju spominjete. Slabo se snalazim u svemu što se »podrazumijeva« i sklonija sam uhvatiti se u koštac s argumentima. K tome,  mislim da je svakome dopušteno javno problematizirati tuđi javni rad, posebno kada je stručno kompetentan u temi. Licemjerno bi bilo kad bih se protiv toga bunila, jer sam i sama otvoreno iznosila mišljene o tuđem radu na području vizualne umjetnosti i pripadnog joj mjesta u kulturnim politikama, i takvu sam polemičku klimu poticala godinama. Javni prostor je i polemički prostor, i to treba podržati. Tuđi stil, izbor retoričkih figura i razina argumentiranja suprotstavljene strane u polemici sasvim je drugi problem, i u takvo što se ne upuštam dok mi ne postane jako važno.

Banalna predstava

Ne tako davno, Slaven Tolj vam je prijetio i izbacivanjem iz Muzeja moderne i suvremene umjetnosti zbog kritičkih opservacija na tribinama  »Suvremena umjetnost u javnom prostoru« i »Likovna umjetnost u doba recesije« održanim  u Malom salonu i  MMSU na proljeće 2013.  Je li vam to bilo važno?

– U oba slučaja organizatori su bili povjesničari umjetnosti, najprije studenti, a potom Društvo povjesničara umjetnosti. MMSU je u oba slučaja pružio usluge korištenja prostora, najprije u Malom salonu, a potom u samom Muzeju, i oba je puta ravnatelj Muzeja i sam bio sudionikom rasprave.  Bila je to prijateljska utakmica suprotstavljenih mišljenja o suvremenoj umjetnosti, ali ipak – odigrana je na tuđem terenu.

Želim reći da Društvo povjesničara umjetnosti Rijeke, Istre i Hrvatskog primorja nema vlastiti prostor u gradu, pa je potpuno palo u sjenu nastojanje organizatora da odabirom tema i izlagača, kroz prizmu svoje struke, otvori javnu raspravu o nekim aspektima suvremene umjetnosti i njezinih institucija. Čini mi se da je najmodavac svojim doprinosom pokazao tko je stvarni gospodar diskursa o suvremenoj umjetnosti.

Pokazalo se nešto, u praksi ne tako novo, a to je da pravo prvenstva u prosudbi suvremene umjetnosti arbitrarno uzimaju umjetnici i kustosi, tolerirajući samo neke teoretičare umjetnosti. U redu, tako su podijeljene karte već davnih sedamdesetih godina 20. stoljeća, kada su kustosi/umjetnici poput Germana Celanta zastupali novu povijest takozvane »akritične kritike« kojoj bi zadatak bio ponašati se kao  »arhivist, bibliotekar, dokumentarist, prevodilac…«, odbacujući – kako je rekao – »iskrivljujuće posredništvo brbljive kritike«. Sve ostalo je za mene bila banalna, premda efektna predstava po mitskom obrascu žrtvovanja nevinih, jedan mučenički performans s mnogo žestine u izvedbi, upućen na nešto što se uopće nije dogodilo.

Neki su taj »performans«  doživjeli i  kao  otvoreni »linč« ravnatelja MMSU-a.

– Kada bih mislila da je od iznimne važnosti poticati neke ljude da se maknu s kakve važne, rukovodeće funkcije, rekla bih to otvoreno, jer otvoreno govorim u javnom prostoru otkako sam se u njemu oglasila. Ako se kritička rasprava interpretira kao »linč«, tada interpretaciju doživljavam kao strategiju cenzure. Govoriti o »vrijednosnim orijentirima« u umjetnosti legitimno je teorijsko pitanje; iznijeti svoja zapažanja o nekim problemima sustava financiranja kulture u Rijeci značilo je doprinijeti temi temeljem osobnog, dugogodišnjeg iskustva.

Kompleks »Benčić«

Rasprava o institucionalnoj ulozi plasmana kulture i umjetnosti u javnim prostorima bila je tematski zadana naslovima obiju tribina. Dakle, govoriti o otvorenim pitanjima ni po čemu nije upućivalo na zaključak o »linču na ravnatelja«. Dapače, mislim da se prečesto ističu figure ravnatelja svih ustanova u kulturi kao da su oni veliki »tate« svojih timova. Iza svih ravnatelja stoje timovi odraslih, obrazovanih ljudi i umjetnika koji u cjelini doprinose uspjesima i neuspjesima programa i u cjelini snose kulturnu odgovornost.  Toliko isticanje uloge ravnatelja daje kulturi administrativan ton i odmiče pogled javne recepcije od timskoga rada i kvalitete programa isključivo prema kulturnim politikama.

Što s podjelom na »konzervativne« i »napredne«  koja je istaknuta u tom kontekstu?

– Misli li se da su povijest umjetnosti i uz nju sve normirane metodologije istraživačkog rada konzervativne, a da su teorije umjetnika i kustoske prakse napredne, onda smo u velikom problemu. Jedno i drugo zapada u duboku krizu ako se ne otvori mogućnost stalnog propitivanja. Nema u tom smislu konzervativnih i naprednih pozicija i metodologija, ima samo otvorenih i zatvorenih sustava u odnosu na uvijek nove izazove vremena. U toj banalnoj dihotomiji bilo bi nemoguće naći mjesta za teoriju i filozofiju umjetnosti, za vizualne studije, za znanost o umjetnosti, a posebno za onaj dio tih disciplina koje se uvelike temelje na stalnom propitivanju statusa umjetničkog djela u relaciji sa znanošću, kulturom i javnom recepcijom.

Kako biste ocijenili  stanje na riječkoj  likovnoj sceni  danas i kulturnu politiku Grada?

– Nema parametara koji bi stvorili cjelovitu sliku o tome što je likovna scena u Rijeci, a kamoli kakva je. Živimo u vremenu heterogenih poetika, ideologija, politika, usmjerenja… pa je uzaludan posao govoriti o nekoj cjelovitoj riječkoj likovnoj sceni. Podjela na institucionalnu i nezavisnu likovnu scenu je artificijelna. Ona donekle generira iz prijepora oko financiranja,  odnosno, oko pitanja koliko i zašto određene programe poduprijeti. Konflikt bi se uvelike razriješio kada bi postojala transparentna kulturna politika grada. S druge  strane, kulturna bi politika trebala osigurati stabilnu ravnotežu među različitim interesnim grupacijama. Partnerski odnos institucionalne i baštinske kulture s alternativnom scenom civilizacijska je vrijednost i nužnost. Međusobnim isključivanjem podupiru se sukobi u kojima kao da je vrijeme stalo u  bezuvjetnoj prošlosti, ili bezuvjetnoj sadašnjosti. 

Bili ste jedna od  prvih  koja  je  ukazala  na  značaj kompleksa »Benčić«, od čega je prošlo više od dvadeset godina. Od tada do danas ništa bitno se nije promijenilo po pitanju revitalizacije baštine, a niti rješavanja  infrastrukturnih problema gradskih kulturnih institucija.

– Nisam više  upućena u razloge zbog kojih se davno predviđeni, višekratno aktualizirani i najavljivani kulturni projekti od velikog značaja za grad nisu ostvarili, pa ne želim polemizirati. Objekti koje spominjete dio su baštine i memorije grada, baš kao i građa koja bi u njih trebala doći. Mislim da svako selo treba imati neku svoju malu, barem etnografsku zbirku, a kamo li ne veliki, tranzicijski, uvijek otvoreni grad koji se kroz stalne postave svoje heterogene građe može i treba predstaviti svima – svojim građanima, novim generacijama mladih ljudi, putnicima. Uz to, pišući za izdavača prikaz »Vodiča kroz hrvatske muzeje i zbirke« što je objavljen 2011. godine u izdanju Muzejsko dokumentacijskog centra, komparirala sam riječku situaciju s onom u Zagrebu,  u odnosu na broj muzeja i zbirki (isključujući zbirke i riznice vjerskih zajednica koje u vodiču predstavljaju zasebnu cjelinu), kao i broj stalnih postava, sve u odnosu na dostupnost muzejske građe ljudima koji imaju teškoće u kretanju. Analiza uzima u obzir činjenicu da Zagreb ima pet puta veći broj stanovnika, a osam i pol puta više muzeja i samostalnih zbirki. U Rijeci je pet, dok su u Zagrebu 43 muzeja i izvanmuzejske zbirke, od kojih njih 27 ima stalni postav, a posebno su umjetničke zbirke moderne i suvremene umjetnosti javnosti dostupne u vidu stalnih postava. Fundusi takve građe u Rijeci u cijelosti su bez stalnoga postava. Stalne postave su, barem tada, imali jedino Prirodoslovni te Pomorski i povijesni muzej, uz informatički. U Zagrebu je 12 muzeja kojima je u cijelosti zbrinut pristup osobama koje imaju teškoće u kretanju, dok u Rijeci skupina ljudi s teškoćama u kretanju ne može posjetiti niti jedan muzej. Radovalo bi me kad bi se navedeni podaci iz 2011. godine trebali ažurirati.

Ostavština socrealizma

Svako malo  u javnosti se rasplamsa polemika  o Titovom  brodu »Galeb«. Vaš kolega Berislav Valušek nedavno se  zauzeo za njegovo potapanje,  pri čemu se  vrlo negativno  odredio  i prema  »socrealističkim kipecima« u javnim prostorima.  Dijelite li njegovo mišljenje?

Kultura je u  posljednje  vrijeme  vrlo trusno  područje.  Kako je u  akademskoj  zajednici?

 – Danas smo razgovarali o kulturi i ne bih mogla kroz samo jedno pitanje obuhvatiti sve meni važne  aspekte iskustva u »resoru« znanosti i obrazovanja. S obzirom da radim na području humanističkih znanosti, mogu samo izraziti žaljenje što je znanost tako tiha. Da ne budem pogrešno shvaćena, ne mislim pri tom na očitovanje znanstvenika prema aktualnim događanjima u političkom i kulturnom prostoru, već mislim na slabu dostupnost njihovih postignuća u javnom prostoru. Teško je senzacionalizirati znanost, kulturu pak nepravedno lako. Najdraže bi mi bilo kad bi se postigla ravnoteža, pa da se umjesto »igara prijestolja« i tome posljedičnog cinizma u medijskom i opće društvenom prostoru, pridobije pažnja javnosti za rad na polju društveno humanističkih znanosti. Svi smo objedinjeni tim poljem jer – pragmatično vjerujem – drugi kut jedne kuće nije tuđa kuća.

– Premda je brod »Galeb« zaštićeno kulturno dobro, njegova je sudbina paradigmatski primjer političke frustracije od koje smo svi nezaštićeni. I opet, neću ulaziti u financijske konstrukcije očuvanja, baš kao što ne bih ulazila u financijske konstrukcije Bandićevih fontana ili Sanaderovih rukometnih dvorana. Kao društvo, po istoj smo logici siromašni za očuvanje baštine, kao i za gradnju ne-baš-nužnih objekata. Za mene je svaki poziv na uništavanje povijesnih stečevina poziv na život u jednoj dimenziji. Volim boje, ali između crno-bijelog i crnog svijeta, radije ću se založiti za prvi. Neću ići daleko od Rijeke, premda u cijelom svijetu ima nebrojeno mnogo primjera, pa ću pitati što s tvornicom ili lansirnom rampom Torpeda? Radi li se tu o proizvodnji aparata za reanimaciju ili o proizvodnji oružja? Ipak, i sama u potpunosti podržavam sve napore riječke udruge za promociju i očuvanje industrijske baštine. Devastacijom naslijeđa ne zabijamo glogov kolac u srce ideologija koje nam nisu bile, kako je to sada moderno formulirati, po »anti-anti-anti« volji. Zamislimo svijet u kojem čuvamo samo one umjetnine i samo onu baštinu koja dolazi iz kristalno čistih, ničim opterećenih ideoloških diskursa i politika? Bojim se da teško možemo bilo što zamisliti.Ja bih se založila za restauraciju broda »Galeb« i dopustila budućim generacijama da ulaze u taj brod i donose samostalno svoje zaključke o vremenu i tragovima vremena. Sigurna sam da bi se objekt, po prirodi svoga prostornog koncepta, mogao višenamjenski samofinancirati. Ostavština socrealizma također pripada fundusima i stalnim postavima, problemskim izložbama, svemu onome čemu služe fundusi i zbirke. Netko voli »kipece« talijanskog futurizma, netko socrealizma, netko pak iznimno cijeni izvedbene dosege filma »Olimpija« Leni Riefenstahl iz 1936. godine. Zamislite da ih sve uništimo?! Svaki »anti« da uništi svoj dio…

Posebno bi mi zanimljiva, s druge strane, bila argumentacija političke nevinosti l’art pour l’art-izma. Ja ne vjerujem u ideološki nedužnu umjetnost, jer je svaki stvaralački napor svjetonazorski, pa čak i kad se nešto radi da bi se preživjelo/zaradilo.