Želje su, naravno, velike, ideje nepresušne, ali teren priča svoju priču. Ograničenost resursima, ovisnost (odjednom) ne samo o sebi i svojim sposobnostima pisanja teksta, nego i o drugima
Uređivanje. Dogodi se u karijeri mnogih novinara. Nekad je najavljeno fanfarama, a nekad tek nonšalantnom urednikovom opaskom: »Sredi mi malo ovaj tekst, opremi ga i spoji fotke, ma znaš to«. Novinari u suvremeno doba već su od samih početaka verzirani u CMS-u (je li se tako to kaže?), pa si sami »dižu« tekstove na portale, postajući, osim proizvođačima, i distributerima svojih umotvorina.
Tako se komplicira odnos urednika i novinara, tim više što se za »urednikovanje« na portalima traži brzina, multiplatformsko snalaženje i još poneke karakteristike kojima po prirodi stvari više udovoljavaju mladi. No onda dolazimo do problema (ne)iskustva, pa taj portalski urednik zapravo ne može biti pravi urednik, naručitelj tekstova i, zašto ne, mentorski supervizor njihova nastajanja.
U nešto klasičnijim sustavima stvari ipak idu drugačijim tokom. Kali se novinar od tržnice, ili od vijesti i izvještaja s presica pa polako dođe i do one urednikove rečenice ili do trenutka kad će ga prvo zamijeniti u njegovu sedlu tijekom godišnjeg, a onda jednom, ako bog da zdravlja i temeljnih kompetencija u razumijevanju medijskog trenutka i budućnosti vlasnicima, i na dulji period.
No prije nego što se to dogodi taj će novopečeni urednik, recimo da je u kulturi, shvatiti što to doista jest. Ma naravno da on zna što je to, pa nije početnik, ali dok se u sedlo nije uspeo, zapravo nije imao pojma. Sintagma »umijeće mogućeg« tu bi spoznaju mogla možda najbolje opisati.Želje su, naravno, velike, ideje nepresušne, ali teren priča svoju priču. Ograničenost resursima, ovisnost (odjednom) ne samo o sebi i svojim sposobnostima pisanja teksta, nego i o drugima. A nekome treba dvaput reći, netko iznenadi brzinom, drugoga se čeka do zaključivanja platforme, netko je već zauzet jednim, a trebalo bi drugo, što se pojavilo naknadno, jer sutra će sigurno svi to imati…
To kako ovisi o drugima proteže se i na druge kolege, druge rubrike. Zamislimo da postoji tema koju je jedan (ne)popularni čelni čovjek/političar, uz sve štete (a zamislimo da su samo štete u pitanju) napravio, i odjednom je ta tema, recimo da je kultura, u žiži nekog interesa. Što bi, paradoksalno, bilo čak i dobro. Zamislimo onda da političke stranke odjednom u svojim programima imaju cijela poglavlja o kulturi, pa makar i puna floskula. Zamišljajmo dalje: organiziraju se tribine, javna sučeljavanja, čak i Index objavi tekst u kojem piše »kultura« (a onda znaš da je stvar ozbiljna).U takvoj konstelaciji najnormalnija stvar je da ti urednički kolegij »otme« priču, da je plasira negdje »bolje«, »naprijed«, što je dobro za novinu, ako govorimo o novini, ali nije baš najbolje za rubriku, jer ti je ona time nužno osiromašena.
Umijeće mogućeg, to je. Taj novopečeni urednik, koji se suočio sa svime time, morat će, ako ima u njemu duše, shvatiti da nije to lak posao. Poneki je urednik možda zaboravio što znači napisati tekst, čast onima koji nisu, ali novinar koji nikada nije bio urednik, bogami nema pojma što je to.Ne znam kako će zamjenik urednika kulture doživjeti ovaj tekst, ali znam da ću za sve greške, bile one pravopisno-gramatičke ili konstrukcijske, za sva moguća pogrešna ili zlonamjerna tumačenja, u potpunosti kriviti njega. Tako mi nepričanja o sebi u trećem licu, omiljenoj disciplini svih redikula, pa tako i onih političkih o kojima danas nećemo reći ni slova, poštujući izbornu šutnju. Nećemo valjda urednika dovesti u neugodnu situaciju.
