enijalni Todd Haynes već je pokazao da se izvrsno snalazi s dječjim likovima i temama. Njegovi najraniji radovi poput »Dottie Gets Spanked« ili prve priče omnibusa »Poison« iščitavali su se u queer diskursu, a njegov najnoviji film »Wonderstruck«, snimljen prema istoimenom literalnom predlošku dječjeg pisca Briana Selznicka koji potpisuje i scenarij (Selznickov dječji roman »Hugo Cabret« već je adaptirao Scorsese), obraća djeci koja misle. Zato je način na koji on koristi prostor njujorškog Prirodoslovnog muzeja (Museum of Natural History) krajnji antipod načinu na koji je taj isti prostor, recimo, koristio Shawn Levy u »Noći u muzeju«.

Taj muzej, njegove diorame i njegovi kabineti čuda, spojit će jednog dječaka i djevojčicu. Haynes razlaže njihove priče kroz dvije paralelne naracije koje se odvijaju u dva različita vremenska razdoblja – u New Yorku dvadesetih i sedamdesetih godina. Prvo razdoblje se podastire u formi crno-bijelog filma, u kojem gluha djevojčica Rose bježi iz Hobokena u potrazi za majkom glumicom, zvijezdom filma »Kćer oluje«, koji ona promatra na velikom platnu.

Nevoljeni mali Rus

Drugi je New York disco ere, okupan šarenim koloritom, u koji dolazi odbjegli dječak Ben u potrazi za starom knjižarom koja krije tragove njegova oca kojeg nikad nije upoznao. Njegova baka (Julianne Moore) korača ulicama New Yorka vodeći unuka Bena u tajnu sobu koja krije ogromnu maketu New Yorka rađenu za Svjetsku izložbu, na čijoj je minucioznoj konstrukciji nekad davno sudjelovala. Inače, ovo je već treća Haynesova suradnja s Moore, koja se kao posve anonimna glumica ukazala u njegovu seminalnom komadu »Safe« koji je imao krštenje davne 1995. upravo na canneskom »Quinzaineu«.

Poput uvodne scene Haynesova filma u kojoj Ben sanja kako trči snijegom zametenom šumom Minnesote proganjan vukovima, tako i dječak u najnovijem filmu Andreja Zvjeginceva »Nevoljeni«, prikazanom također u festivalskoj konkurenciji, besciljno luta ruskom park-šumom, nakon što je pobjegao od roditelja koji bi bili najsretniji da se nikad nije ni rodio i koji u procesu rastave ne žele preuzeti odgovornost u njegovu odrastanju. No dječaku se zametnuo svaki trag, a oni prijavljuju njegov nestanak policiji, iako nikad nećemo saznati što se s njime dogodilo. Ostaju tek likovi nezainteresiranih roditelja koji u različitim sobama, svaki sa svojim novim partnerom, tupo bulje u TV ekran na kojem se nižu vijesti iz ukrajinske ratne klaonice, koje oni promatraju s totalnom apatijom.

Da, festivalski početak protječe u znaku napuštene, odbačene i odbjegle djece. Tako u najnovijem komadu izvrsne Valeske Griesbach »Western« imamo mladog Bugarina o kojem se brinu njegovi rođaci jer su mu roditelji otišli u Grčku u potrazi za egzistencijom. Svojevrsnu očinsku figuru on će pronaći u liku sirovog Nijemca koji je s grupom radnika došao u Bugarsku krčiti cestu za gradnju hidroelektrane. I dok oni čekaju na isporuku 40 tona šljunka koja kasni, mladac ga podučava u jahanju na njegovu bijelom konju. Otud i naslov filma koji koristi ikonografiju westerna. I dok se starije generacije domorodaca dive »iskrenosti, urednosti i uljuđenosti« Nijemaca, a takvi su bili i »naši njemački prijatelji u ratu«, one mlađe su ponešto rezerviranije i u njima tek vide robu za mafijaški biznis. Tamo gdje Maren Ade u »Toniju Erdmannu« dovodi u Rumunjsku jednu prodornu njemačku konzultanticu, Griesbach dovodi u susjednu Bugarsku sirove njemaške šljakere (oba filma imaju producentski pečat kuće Komplizen Films iza koje stoji upravo Ade, koju vodi zajedno s partnericom Janine Jackowski).

Doza humanosti

Iako se u filmu spominje blizina bugarske granice koju ilegalno prelaze sirijski i ini emigranti, Griesbach zanimaju drukčije teme. No zato je Vanessa Redgrave u svom dokumentarcu »Sea Sorrow« snimljenom u tandemu sa sinom Carlom Nerom ubrizgala canneskom početku dostatnu dozu human(itarn)osti.

Opet su u prvom planu djeca u bijegu, često i bez roditelja, a njen film ulazi u šatore izbjegličkih kampova na relaciji Grčka – Italija – Calais, koristeći pulsirajući footage sastavljen od svjedočanstava, razgovora i prikupljenih sjećanja, da bi se u drugoj polovici fokusirala na britansku politiku prihvata djece koja čekaju da se nanovo spoje s roditeljima koji su u Veliku Britaniju došli ranije. Tamo gdje djeca u Haynesa i Griesbach bježe od roditelja, u Redgrave se ona s njima pokušavaju spojiti. Nažalost, autorica će povremeno zalutati u institucionalni diskurs, razgovarajući sa suradnikom Ban Ki-moona i laburističkim političarem Alfom Dubsom, čija ga lordovska titula ne sprečava da se posveti aktivističkom radu na pravima izbjeglica, da bi film zatvorila u teatarskom štihu s Emmom Thompson i Ralphom Fiennesom koji recitira dio Shakespearova komada (otud i naslov) u kojem Prospero evocira kćeri sjećanja na njihovu očajničku morsku kalvariju.

Izvan konkurencije prikazan je i stoti film kultnog autorskog radoholičara Takashija Miikea »Oštrica besmrtnog«, kojim se nakon recentnijeg koketiranja sa samurajskim temama (»13 ubojica«, »Hara Kiri: Samurajeva smrt«) autor nanovo vraća u istu brutalnu zonu, sada kroz priču o opasnom samuraju kojem se nakon legendarne bitke dogodi prokletstvo besmrtnosti, pomažući jednoj djevojci da osveti smrt njenih roditelja.