Boris Toman: Slavko Grčko najurbaniji je umjetnik riječkog kruga

Slavko Grčko vrlo je temeljito promišljao sve što radi, a svakom radu prethodila je ozbiljna studija, niz skica i priprema. Svi njegovi radovi napravljeni su s takvom preciznošću i profinjenošću da se njegova osebujnost ogleda prije svega u tome. Na riječkoj likovnoj sceni teško je naći primjer takve temeljitosti u pristupu likovnom djelu 

U izdanju Hrvatskog društva likovnih umjetnika Rijeka upravo je objavljena monografija istaknutog riječkog umjetnika, grafičara, crtača, slikara i dugogodišnjeg profesora na Pedagoškoj akademiji Slavka Grčka (1934-2007). Knjiga započeta još za života autora, na objavljivanje je čekala osam godina, pa se i Grčko pridružuje plejadi autora koji su je dočekali tek postumno. 

   Na riječkoj likovnoj sceni koja je tada brojala tridesetak članova, Grčko je djelovao od 1960-tih godina. To je vrijeme kad se suvremena riječka scena tek počinje rađati, a iduća četiri desetljeća na njoj će biti prisutan istodobno djelujući kao likovni pedagog, sve do odlaska u mirovinu. 

   Rođen je na Sušaku, u siromašnoj radničkoj obitelji, a nakon talijanske okupacije seli u Zagreb, gdje se školovao i završio Akademiju likovnih umjetnosti. Diplomirao je na Grafičkom odjelu, u klasi profesora Franje Baćea i Krste Hegedušića, stekavši naslov akademskog gafičara i slikara. 

   Prvo stalno zaposlenje nakon završenog studija dobio je u »Novom listu«, gdje je radio kao grafički dizajner, ali tek kraće vrijeme od prosinca 1963. do kolovoza 1964. godine, nakon čega postaje profesor. 

   No, radno iskustvo počeo je stjecati još u srednjoškolskim danima. Kao učenik Srednje škole primijenjene umjetnosti ljetne je praznike provodio radeći kao grafički urednik u »Grafokartonu« i »Tehničkoj knjizi«, a tijekom studija bavio se ilustracijom, opremom knjiga i najviše likovno grafičkim uređenjem časopisa i novina. 

   Povjesničar umjetnosti Boris Toman, autor teksta u monografiji, ove će biografske podatke podcrtati kao bitne uz konstataciju da su Grčkov život i umjetnički razvoj izraziti rezultat nadarenosti te marljivosti i predanog rada, o čemu svjedoči i čitavim svojim opusom. 

  Grafičar prije svega

Dio tog opusa riječka je publika ovih dana imala priliku vidjeti na izložbi u Malom salonu, gdje su predstavljeni Grčkovi radovi iz ciklusa »Ruke«, »Opušci« i »Smeće« iz fundusa Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u kojem je formirana specijalizirana zbirka Slavko Grčko s oko 350 radova iz njegove ostavštine. 

  Povodom izložbe u Malom salonu Grčko je predstavljen kao specifična pojava riječke i hrvatske likovne scene, autor osebujnog izraza koji je po svojim idejama bio ispred svog vremena. Od Branka Lenića koji je grafički uredio monografiju i kod njega je studirao čuli smo kako ga zbog toga često ni studenti nisu mogli slijediti i razumijeti. U čemu se ogleda ta njegova osebujnost, specifičnost i naprednost u idejama?   – Grčko je bio slikar, a prije svega grafičar. U vrijeme kad stupa na riječku likovnu scenu kod nas grafika nije toliko prisutan medij. On je jedan od umjetnika koji je riječku grafiku podigao na vrlo visoku razinu i većina njegovih radova na neki način je bila posebna upravo po njegovom grafičkom opusu. 

   Grčkov opus nije velik. U cjelini obuhvaća nekih 758 radova – grafika, crteža, kolaža, slika i objekata. No, on je izuzetan po svojoj kvaliteti. Svaki njegov rad je promišljen. Mislim da je Grčko vrlo temeljito promišljao sve što radi i da je svakom radu prethodila jedna ozbiljna studija, niz skica i priprema. Svi njegovi radovi napravljeni su s takvom preciznošću i profinjenošću da se i njegova osebujnost ogleda prije svega u tome. Mislim da je na riječkoj likovnoj sceni teško naći primjer takve temeljitosti u pristupu likovnom djelu. 

  Grčkov rad možemo pratiti kroz desetljeća obilježena pojedinim ciklusima, koji pokazuju da je određene teme i probleme dugo elaborirao. Koji su to ciklusi i čime se bavi u njima?   – Za umjetnost modernizma tipično je da umjetnici rade u ciklusima, u serijama. To je osnovni princip modernističkog poimanja umjetnosti koji na neki način odražava potrebu da se umjetničko djelo poistovjeti s određenim umjetničkim brendom. Ljudi su po tome prepoznatljivi. Ne podilaze nekim merkantilnim, tržišnim zahtjevima. Za primjer možemo uzeti Glihu koji je cijeli život radio gromače i nije se nikad odmaknuo od tog motiva, ali ga je uvijek interpretirao na drugačiji način. 

  Težnja ka perfekciji

Grčko je u tom smislu prošao nekoliko ciklusa. Šezdesetih godina to je razoblje enformela, iz kojeg je sačuvan manji broj radova, tek desetak crteža. Vjerojatno ih je napravio više, ali ne znamo gdje se danas nalaze. Pretpostavljam da ih je poklanjao, jer mislim da nije puno prodavao svoje radove, s obzirom da je radio kao profesor na Pedagoškoj akademiji, pa mu egzistencija nije ovisila o tome. Zahvaljujući tome mogao je raditi slobodno i neopterećeno. Nikad nije podlegao ukusu lokalne sredine koja je teško prihvaćala nove oblike umjetničkog izražavanja, ali mu je pedagoški rad uz tu vrstu slobode donio i nedostatak vremena i koncentracije za vlastite umjetničke interese. Zbog toga je svoje najplodnije razdoblje i vrhunac kreativnosti dostigao nakon umirovljenja. 

   Sedamdesetih se više posvećuje slikarstvu, ali su te slike po načinu razmišljanja i slikarskim postupcima pandan njegovim grafičkim serijama. Rađene su vrlo precizno, s elementima plošnosti. Grčko uvijek radi plošno i njegovi radovi podsjećaju više na grafički otisak nego na slikarstvo. 

   U to vrijeme nastaje ciklus »Ruke« na kojem radi dugi niz godina, varirajući ga u različitim tehnikama. Ta ruka prikazana kao divovski znak upozorava nas na prisustvo čovjeka. Ona je najfiniji umjetnički alat koji postaje predmet Grčkova divljenja, a istodobno je simbol kulture koja polako nestaje i metafora stalne čovjekove težnje za perfekcijom i tehničkim savršenstvom stroja. 

   Grčko u svome radu teži upravo takvoj perfekciji i taj ga ideal čini bliskim Warholovoj poetici. Time je ostvario rijedak i dragocjen prilog, neusporediv s bilo čime što se u posljednjih tridest godina događalo na riječkoj likovnoj sceni. 

  Crtačko čudo

Osamdesete godine u Grčkovu opusu obilježene su opušcima koji postaju središnji motiv njegovih crteža. Zbog čega ga zanima jedan tako banalan predmet, kao opušak?   – Po pričanju samog autora ti su crteži nastali posve slučajno, i to prigodom davne posjete jednoj zagrebačkoj prijateljici. Krateći vrijeme uz razgovor iz kavu pogled mu se odjednom zaustavio na pepeljari punoj opušaka, što ga je potaklo da zatraži komadić papira i olovku i počne crtati. Iako u to vrijeme nije bio pušač, Grčko je dugi niz godina bio opsjednut cigaretom i opuškom kao znakom ljudske ovisnosti o predmetima i stvarima koje nas okružuju. Tu cigaretu možemo shvatiti i kao plastičku metaforu života koji se polako polako mrvi, troši i na kraju nestaje. 

   No, prije svega radove iz ciklusa »Opušci« treba shvatiti kao čistu demonstraciju crtačke vještine, svojevrsnu crtačku alkemiju koja banalni predmet pretvara u divovski znak istinskog vizualnog mirakula i misterija. Opušak je pretvorio u crtačko čudo! 

   Taj ciklus ujedno je uvretira u njegov kasniji ciklus »Smeće« u kojem će od limene ambalaže popularnih napitaka poput Coca Cole ili Spritea i drugih predmeta masovne potrošnje stvarati objekte maksimalne estetske čistoće. Sjećam se da me je jednom zamolio da mu prikupim i ustupim godišnju produkciju svojih opušaka. Vjerojatno je i s njima nešto planirao napraviti, ali ja nisam imao hrabrosti suočiti se s istinom o razmjerima vlastite ovisnosti. 

  Upravo radove koji nastaju reciklažom smeća, krajem devedesetih, ističete kao kulminaciju i umjetničku sintezu cjelokupnog njegovog stvaralačkog opusa.    – Grčko nam tim radovima, s kojima se njegova umjetnička razmišljanja prvi put dotiču problema ekologije, pokazuje kako je umjetnost moguće stvarati pomoću materijala koji nisu nužno umjetnički i koji osim osjećaja mučnine i zasićenja mogu djelovati vrlo izazovno i provokativno. Od industrijskog otpadnog materijala, služeći se kombiniranjem različitih tekstura, stvarao je predmete uvjerljive estetske kvalitete – pretvarao smeće u umjetnost.    Na nedavnom predstavljanju monografije kao posebno značajan apostrofirali ste i ciklus Grčkovih radova povezan s ratnim zbivanjima u Hrvatskoj, kao i ciklus posvećen simbolici križa.    – Na ratne traume u Hrvatskoj Grčko je odreagirao izložbom crteža »Rat u Hrvatskoj« u kojem ostaje dosljedan svome načinu likovnog govora. U tom ciklusu nema trunke patetičnosti, gorčine ili bijesa, ideologizacije. Samo trezveno promatranje stvari, na njemu svojstven način, kroz optiku masovnih medija, suprotstavljanjem ideologijskih znakova i simbola koji su se poput nelagodnog košmara i govora mržnje prelili u stvarnost. 

   Na izložbi »Čovjek i njegov svijet« 1997. godine pokazao je serijal posvećen simbolici križa koji spada u jedan je od njegovih najupečatljivijih ciklusa u kojem varirajući simbole masovnog i potrošačkog društva irozinira svijet masovne kulture i zabave, u kojem se sve vrijednosti izjednačavaju poprimajući karakter robe, pa čak i agonija ljudskog stradanja, patnje i smrti. 

  Nedostaje retrospektiva

Iako možemo čuti da njegovom radu nema angažmana i kritičkog odnosa do stvarnosti, meni se ipak čini da je on prisutan, da je riječ o umjetniku koji itekako reagira na vrijeme u kojem živimo.   – To je istina. Grčko cijelo vrijeme komentira stvarnost, ali na jedan tihi, nenametljiv i suptilan način, jer je duboko svjestan činjenice da se ta stvarnost ne može mijenjati krikom i bijesom umjetničkih ideja, programa i manifesta. Meni je žao što Muzej moderne i suvremene umjetnosti nije iskoristio priliku da napravi retrospektivnu izložbu koja bi pokazala da je u riječkom umjetničkom kontekstu upravo Grčko autor koji je izuzetno osjetljiv na vrijeme i sve promjene koje se oko njega dešavaju. Mislim da je svojom kvalitetom i dugogodišnjim prisustvom zaslužio takvu, a ne izložbu koja je toliko krnja da ne može predstaviti njegov rad. 

   On je prije svega slikar urbanog, čak bih rekao najurbaniji umjetnik riječkog kruga, što se vidi i po njegovoj ikonografiji koja je uvijek vezana za za potrošačku, masovnu kulturu, za grad. S druge strane on je slikar koji nikad ne podilazi trendovskim modama i užasno ga nervira egocentrizam današnje umjetnosti. Njegovi radovi lišeni su bilo kakvog psihološkog zagađenja i ego je potpuno utišan. 

   Gledajući ih, čovjek ne može vjerovati da su izvedeni rukom, jer su toliki precizni da izgledaju kao litografije ili serigrafije. U tom smislu možemo govoriti o jednoj desubjektivizaciji likovnog jezika. Čitav njegov rad baziran je na intelektualnom poštenju, na strpljivosti i upornosti. Mislim da su to osnovne kvalitete iz kojih može nastati nešto vrijedno, a posebno ih je važno naglasiti danas kad umjetnost ide prema jednoj ideologizaciji, a mladi naraštaji mimo ozbiljnog rada pokušavaju doći do nekakvih rezultata. 

  U monografiji spominjete i Grčkove dnevničke zapise. Što nam oni otkrivaju o njemu.   – To su kratke, često duhovite zabilješke. Dosta je putovao i posjećivao velike likovne manifestacije, a u svojim zapažanjima nakon jednog Venecijanskog bijenala iznosi upravo tu averziju prema »japajakanju«, isticanju individualnih vrijednosti što prevladava u današnoj umjetnosti.    Što vas osobno najviše dotiče u negovu opusu.   – Mislim da su svi njegovi ciklusi savršeno osmišljeni kao umjetnički rad, ali kad bih morao izdvojiti jedan onda bi to bile »Ruke« koje na simbolički način povezuju različita razdoblja, od Altamire do današnjih dana u kojima je ta ruka postala znak civilizacije koja polako nestaje. To je nešto što ostaje kao trajna vrijednost i fascinira svojom profinjenošću. Ruka kao otisak ljudskosti.