Kroz priču o povijesti klasičnog baleta prvi je čin, u koreografiji ravnatelja riječkog Baleta Ronalda Savkovića, ostavio niz pitanja bez odgovora. Koherentniji u ideji i ukupnoj izvedbi bio je drugi čin naslovljen »Dozvoli mi da plačem« koji potpisuje mađarski plesač i pedagog riječkog Baleta Balasz Baranyai
Pod naslovom »Barok balet« ansambl Baleta HNK-a Ivana pl. Zajca izašao je pred publiku s prvom ovosezonskom premijerom. Iako se činilo da je prvi čin (u koreografiji Ronalda Savkovića) već viđen u lipnju – u sklopu edukacijskog koncerta, na poznatu glazbu Vivaldijevih »Četiri godišnja doba« – to se pokazalo tek polazištem za dramaturški razvoj koji potpisuje Zvonimir Peranić, koji je (poput nepredvidljivih posljedica baroka kao stila) rascjepkao i obrnuo glazbeni tekst i od njega napravio podtekst priči o povijesti klasičnog baleta.
A ta priča je univerzalna koliko i osobna, pa balet započinje zagrijavanjem balerine, a nastavlja se solističkim i ansambl plesom koji je dijelom javna produkcija, a dijelom se događa na probama. Odatle u predstavi čistačica s usisavačem, binski radnik koji provjerava scenografiju, inspicijent koji preko razglasa izvikuje brojeve, a čuju se i dva takta Severinina »Grada bez ljudi« (Vidjela sam snijeg u maju…), kao kulisa koja dopire iz kazališnog bifea…
Protest
No ono čega definitivno nije bilo u ovom činu, to je istinska koreografska misao koja bi plesačima odjevenim u klasičnom stilu – zadala prave zadatke, a koji bi ushitili gledalište.
Autorski tim će reći da im to nije bila ni namjera – u programu se spominje Mark Rothko, američki apstraktni slikar latvijskog porijekla, koji je – u znak protesta i kao kritiku društva (a za potrebe poznatog njujorškog restorana) – naslikao radove koji će »pokvariti apetit svakog kurvinog sina koji će tu jesti!«.
Ovaj citat se projicira na platno prije početka prvog čina, a kao dio scenografije spuštaju se i Rothkovi radovi, koji opet malo znače kao simboli kritike, jer je taj slikar u nas poznat tek povjesničarima umjetnosti.
Doslovnost
Pa čak kad bi i to uzeli kao dobru stranu ovog čina, koji je trajao i trajao bez kraja i konca, ostaje pitanje: Zar se i tako raspoređena glazbe nije mogla odsvirati dobro? Solistički part je izveden površno i nečisto, tempa su bila upitna, kao i muzički rezultat, pa se pitam: Čemu živa izvedba glazbe?
Uz dobar razglas, glazba – pa i tako konceptulano prekrojena i nadosnimljena – mogla je biti užitak za uši. Ovako smo strepeći za njen ishod vrlo dekoncentrirano gledali plesače, kojima nikako ne može odgovarati nesolidna glazbena izvedba…
Koherentniji u ideji i ukupnoj izvedbi bio je drugi čin, koji koreografski potpisuje mađarski plesač i pedagog riječkog Baleta Balasz Baranyai. Naslovljen je »Dozvoli mi da plačem«, što je citat jedne arije (koju je – kao kastrat Farinelli izvela mezzosopranistica Ivana Srbljan).
Händelova glazba također je bila samo polazište na koje je scenski nadograđena ideja o kastraciji, viđena kao onemogućavanje umjetničkog djelovanja već u prvom činu. Upravo zato je potpuno nepotrebno u drugom činu bila opremljena doslovnim rekvizitima, a ostavlja u zraku i pitanje: Što je tu (i kome?) novo i drugačije?!
Umjetnost počiva na ideji, na kojoj (uz dobru strukovnu podlogu) gradi izazovnu formu koja će plijeniti pažnju i doprijeti do publike. Samo tako će ostati u pamćenju. Osobno mislim da u tome »Barok balet« – nije uspio.
