Ognjena Zemlja
Projekt »Kraj o liku/idemo doma« je umjetničko-istraživački pothvat koji se bavi stvaranjem i mijenjanjem identiteta, odnosno utjecajem krajolika u kojem pojedinac živi na formiranje tog identiteta. Badurina i Sorić su u Argentini razgovarali s pripadnicima nekoliko generacija hrvatskih iseljenika i na osnovu tih razgovora kreirali složenu društveno-umjetničku akciju koja poziva na nova promišljanja ne samo u vezi s emigracijom nego i identiteta uopće
Žene i Oliver Dragojević vezivno su tkivo hrvatske emigracije u Južnoj Americi. Koliko god neobično zvučala ova rečenica, pogotovu u kontekstu umjetnosti, to nije neka proizvoljna tvrdnja, već jedna u nizu zanimljivih spoznaja proizašlih iz projekta »Kraj o liku/idemo doma« vizualne umjetnice Lare Badurine i scenarista Nina Sorića.
Njihov umjetničko-istraživački pothvat bavi se stvaranjem i mijenjanjem identiteta, utjecajem krajolika u kojem pojedinac živi na formiranje tog identiteta, odnosno opstojnošću interaktivne komunikacije između elemenata pejzaža i identifikacijskih kodova. Određivanje identiteta je, dakle, i prostorna dimenzija, smatraju Badurina i Sorić, i tiče se pripadnosti krajoliku, a ne samo pripadnosti nacionalnim okvirima. Za potrebe projekta riječki je umjetnički dvojac u studenom 2018. otputovao u Argentinu da bi kroz rezidencijalni program ‘Ace fundacije razgovarali s pripadnicima nekoliko generacija hrvatskih iseljenika okupljenih oko udruge Jadran. Ti su razgovori potom pretvoreni u priče koje nisu strogi dokumentaristički i faktografski zapisi, već umjetnički prikaz sjećanja na domovinu, neovisno o tome radi li se o konkretnim mjestima ili ljudima, mirisima, okusima…
– Razgovarali smo sa svima koji su se željeli priključiti ovom umjetničkom istraživanju. Na osnovu njihovih podataka, stvarnih životnih priča i događaja vezanih za prostore, mjesta njihova odrastanja ili sjećanja na priče njihovih djedova i baka nastale su priče koje su preslik i utisak našeg viđenja njihovih događaja i njih samih. Napisane priče bazirane su na stvarnim podacima i utiscima, ali nisu korištene s ciljem da bi se faktografski podastrli podaci o njihovom odlasku iz Hrvatske i dolasku u drugu domovinu, već s ciljem prijenosa sjećanja na prostor, mjesta i lokacije. Opisom lokacija i smještanjem likova u priči napisanih za njih, opisana su mjesta kao odraz njih samih, kao odraz njihovih sjećanja na obitelj te su mjesta i događaji, napisani u različitim pripovjedačkim formama koje su poslužile za opisivanje njihovih stanja kroz pejzaž, svojevrsni portret pojedinca. Opisana su mjesta i krajolici od kuda dolaze ili u koja bi se htjeli vratiti, ili ih ponovno posjetiti, ili pak kod onih koji još nikada nisu bili ovdje u Hrvatskoj, što bi prvo htjeli vidjeti. Prihvaćanje novih priča kada su im one bile prezentirane bilo je iznenađujuće pozitivno i emotivno, te su nakon toga tu novonapisanu priču prihvatili kao svoju – opisuju svoja iskustva po povratku iz Buenos Airesa Badurina i Sorić.
Okupljanje u zajednicu
Radom na projektu došli su do nekoliko spoznaja zajedničkih većini intervjuiranih, ali kako se čini i ostalim hrvatskim emigrantima u Argentini. Prva od tih spoznaja je da danas velik dio tradicije i prijenos jezika na sljedeće generacije osiguravaju i organiziraju uglavnom žene; one su organizatori društvenih aktivnosti, učiteljice materinjeg jezika, voditeljice zborova, klapa i folklornih skupina i imaju najvažniju edukativnu ulogu. Osim toga, bez obzira na različita vremena i motive dolaska u Argentinu, svi emigranti su imali jaku želju za okupljanjem u zajednicu, jer su samo unutar nje mogli komunicirati izvan isključivo ekonomskih zahtjeva nove zemlje.
– Svijest o svom postojanju nastaje iz misli o sebi, a misli se potvrđuju u interakciji s drugima. Taj je imperativ okupljanja pod svaku cijenu paradoksalno okupio zajednicu u kojoj su djeca prve i prve i pol generacije koja su rođena u Europi u ratnim traumama koje su im bile, po teorijama K. Manheima »temeljno formativno iskustvo po kojem su gradili sliku svijeta«, ali i treću generaciju unuka anarhista bjegunaca iz Austro-Ugarske koja više i ne govore hrvatski, »i koji nisu doživjeli događaje kojih se sjećaju, ali su na njih izgradili duboka sjećanja«. Iako je na početku inicijalna ideja projekta bio uži zavičajni krajolik kao jedan od fokusa identiteta, tijekom rada nametnula se zajednička pripadnost kulturnoj povijesti širih prostora, bivših država iz kojih intervjuirani dolaze. Tako je Oliver Dragojević nešto što u hrvatsku kulturu uvodi i emigrante sa šireg područja Balkana, koji su povezani, ženidbama, sudjelovanjem, u rad hrvatskih zajednica – kažu Badurina i Sorić.
Dodaju da je tijekom razgovora vođenih u Buenos Airesu i Cordobi mogućnost da se kaže priča svog života uglavnom imala duboko djelovanje na one koji pričaju; osjećali su se kao da samim činom pričanja, sebi otkrivaju tajne koje nisu poznavali i stupaju u svijet iz kojeg su potekli. Kod većine onih koji su trebali čitati postojala je nesigurnost u vladanje hrvatskim jezikom, ali svijest o tome da konačno mogu reći svoju priču prevladala je taj strah. Različite forme pripovijedanja kojima su priče koncipirane zavisile su od obrasca koji je odgovarao dobi, zanimanju i stavovima pripovjedača; od intimnih ispovijesti u prvom licu, preko scenarističkih dijaloga dvoje supružnika s naizmjeničnim pričanjem i pjevanjem Oliverovih pjesama izmjenjujući prostore Dalmacije i Slavonije do pripovijedanja sveznajućeg pripovjedača, priča prezentiranih kao privatni dnevnik znanstvenice i slično.
Postajanje likom
Projekt se u jednom trenutku spojio s Rijekom u realnom vremenu. Naime u programu obilježavanja Svjetskog dana emigranata, kao dio projekta Rijeka EPK 2020 i programskog pravca Kuhinja, »Kraj o liku/idemo doma« predstavio se svojim 45 minutnim on-line programom kao sastavni dio većeg projekta Platforme za eksperiment, koji su vodile Liberta Mišan i Sara Salamon uz pomoć Paole Lugarić. Posjetitelji su imali priliku u klubu Palach popratiti četiri novonastale priče i priču koju je preko live streaminga iz Buenos Airesa čitao osamdesetogodišnji Vidoje Jarak. Jedan dio posjetitelja slušao je glas s druge strane oceana, a drugi dio sudjelovao je u umjetničkom odgovoru na Jarkovu priču, tako da su u formi akvarela na licu mjesta na papir stavljali impresije i emocije koje je u slušateljima izazvala priča.
– Tako su stvarni pripovjedači postali likovi u fikcionalnim pričama koje ne opisuju njihov život, ali se oni u njima pronalaze. Zatim su takvu presliku sebe čitali publici, umjetnici s druge strane su u Rijeci njihove emocije prenosili na papir, preslikavajući, oživljavajući i materijalizirajući u tradicionalnoj slikarskoj formi akvarela. Suvremena tehnologija je poslužila kao kanal gdje su zamišljene priče prenijele istinite emocije – objašnjavaju naši sugovornici.
Lepeza pitanja
Projekt »Kraj o liku/idemo doma« zamišljen je kao vizualni projekt koji će dokazati važnost prostorne komponente u identitetu, što mu je, kažu autori, i uspjelo, međutim tijekom putovanja i intervjua, te kreiranja priča, projekt se od isključivo vizualnog kroz tekst i sliku pretvorio u nešto puno dinamičnije.
– Obostrana prilika za razmjenu informacija između autora i intervjuiranih, i mogućnost za potonje da ispripovijedaju tajnu svojih porijekla, nadodala je vizualnoj komponenti interaktivnu aktivističku dionicu na više strana. Umjetnici koji reagiraju na priče slikanjem akvarela i ljudi koji žele participirati svojim svjedočenjem sudjeluju u procesu koji kreira svijest o stalnom prisustvu želje da se bude dijelom nečeg većeg i zajedničkog, u radosti dijeljenja emocija, u procesu građenja i osvještavanja zajednice. Po svemu oprečni, ljudi su okupljeni snažnim osjećajem međusobne povezanosti, ali i istovremenom sviješću o necjelovitosti jednog dijela njihova identiteta i u Europi i u Argentini. Njihova intimna povijest je složena, ali je lako razumjeti njihove emocije. Ili kao što je to u kameru rekao Vidoje Jarak nakon što je pročitao zadnji red na papiru: »Ovo je bila moja priča«. I dobio pljesak – kažu Badurina i Sorić.
Već ova prva faza projekta otvorila je puno širu lepezu pitanja i spoznaja o odnosima s hrvatskom emigracijom. Pokazalo se da je ta emigracija, koja se vrlo često prikazuje jednolično i politički obojeno, izrazito željna komunikacije s domovinom.
– Oni zaista žele upoznati i mlade hrvatske pisce, kazališne ili likovne umjetnike i slično, a to što mi mislimo da njih zanimaju samo folklor i zastave, posljedica je s jedne strane predrasuda, a s druge strane toga da se država zapravo uopće ne bavi tim pitanjem pa se sufinancira uvijek isti kulturni sadržaj, a i to s jako malo sredstava– zaključuje Badurina.