– Razgovarali smo sa svima koji su se željeli priključiti ovom umjetničkom istraživanju. Na osnovu njihovih podataka, stvarnih životnih priča i događaja vezanih za prostore, mjesta njihova odrastanja ili sjećanja na priče njihovih djedova i baka nastale su priče koje su preslik i utisak našeg viđenja njihovih događaja i njih samih. Napisane priče bazirane su na stvarnim podacima i utiscima, ali nisu korištene s ciljem da bi se faktografski podastrli podaci o njihovom odlasku iz Hrvatske i dolasku u drugu domovinu, već s ciljem prijenosa sjećanja na prostor, mjesta i lokacije. Opisom lokacija i smještanjem likova u priči napisanih za njih, opisana su mjesta kao odraz njih samih, kao odraz njihovih sjećanja na obitelj te su mjesta i događaji, napisani u različitim pripovjedačkim formama koje su poslužile za opisivanje njihovih stanja kroz pejzaž, svojevrsni portret pojedinca. Opisana su mjesta i krajolici od kuda dolaze ili u koja bi se htjeli vratiti, ili ih ponovno posjetiti, ili pak kod onih koji još nikada nisu bili ovdje u Hrvatskoj, što bi prvo htjeli vidjeti. Prihvaćanje novih priča kada su im one bile prezentirane bilo je iznenađujuće pozitivno i emotivno, te su nakon toga tu novonapisanu priču prihvatili kao svoju – opisuju svoja iskustva po povratku iz Buenos Airesa Badurina i Sorić.

Projekta »Kraj o liku/idemo doma« vizualne umjetnice Lare Badurina i scenarista Nina Sorića

Okupljanje u zajednicu

Radom na projektu došli su do nekoliko spoznaja zajedničkih većini intervjuiranih, ali kako se čini i ostalim hrvatskim emigrantima u Argentini. Prva od tih spoznaja je da danas velik dio tradicije i prijenos jezika na sljedeće generacije osiguravaju i organiziraju uglavnom žene; one su organizatori društvenih aktivnosti, učiteljice materinjeg jezika, voditeljice zborova, klapa i folklornih skupina i imaju najvažniju edukativnu ulogu. Osim toga, bez obzira na različita vremena i motive dolaska u Argentinu, svi emigranti su imali jaku želju za okupljanjem u zajednicu, jer su samo unutar nje mogli komunicirati izvan isključivo ekonomskih zahtjeva nove zemlje.

Ognjena zemlja

– Svijest o svom postojanju nastaje iz misli o sebi, a misli se potvrđuju u interakciji s drugima. Taj je imperativ okupljanja pod svaku cijenu paradoksalno okupio zajednicu u kojoj su djeca prve i prve i pol generacije koja su rođena u Europi u ratnim traumama koje su im bile, po teorijama K. Manheima »temeljno formativno iskustvo po kojem su gradili sliku svijeta«, ali i treću generaciju unuka anarhista bjegunaca iz Austro-Ugarske koja više i ne govore hrvatski, »i koji nisu doživjeli događaje kojih se sjećaju, ali su na njih izgradili duboka sjećanja«. Iako je na početku inicijalna ideja projekta bio uži zavičajni krajolik kao jedan od fokusa identiteta, tijekom rada nametnula se zajednička pripadnost kulturnoj povijesti širih prostora, bivših država iz kojih intervjuirani dolaze. Tako je Oliver Dragojević nešto što u hrvatsku kulturu uvodi i emigrante sa šireg područja Balkana, koji su povezani, ženidbama, sudjelovanjem, u rad hrvatskih zajednica – kažu Badurina i Sorić.

Vidoje Jarak jedan je od sudionika ovog projekta s argentinske strane, ima 79 godina i na temelju njegovih sjećanja nastala je ova priča na koju su u Palachu crtani akvareli. »U vrijeme kad još nisam znao riječi, nego mi je za doći do nekog predmeta trebalo uprijet prstom, otac me uzeo od druge djece i odnio iza jablanova. Tamo je tekla voda i ja sam gledao kroz zelenu i bistru vodu u travu koju je struja pritisnula na dno i vijugala njom među ribama. Otac se skinuo i odijelo ostavio složeno na cipelama, i samo u gaćama zagazio u rijeku pa se bacio u vodu. Sa obale ja sam ga promatrao kako kao vidra, bez pljuskanja uranja i izranja među trskom. A zatim je pogledao prema meni i doplivao do obale. Oči oca, velike i jako plave sad su mu bile i pomalo zelene. On se sjeo na obalu, skinuo mi odjeću i stavio me sebi na leđa. I zatim skočio u vodu koja je bila jako hladna. Zgrčio sam se uz njega. Odmah smo izronili. Držao sam se ocu oko vrata dok je otac plivao u krug. Moj je otac bio velik čovjek, i kad sam narastao on je i dalje bio za glavu viši od mene. I dok je plivao osjećao sam micanje ogromnih mišića na njegovim leđima, to mi je bilo kao da plivan i jašim u isto vrijeme. Otac tada nije ništa govorio i to mi je bilo još draže. I dok smo se sušili na jakom suncu, na stijenama uz rijeku, nije puno govorio. Samo je otišao do kraja najbliže njive, »u obrve« kako se u to doba govorilo, i ubrao dva šipka. Oba je otvorio ogromnim prstima i jedan dao meni. Oca sam samo dva puta vidio kako plače. Zapravo samo jednom; kad je čuo za smrt bake, umrla je sama u Belgiji, Argentina je nije primila, a mi svi smo morali otići u Buenos Aires. Jer ovaj drugi put, kad je imao vodu u očima to je bilo dok su mu kapljice vode curile iz mokre kose.«

Dodaju da je tijekom razgovora vođenih u Buenos Airesu i Cordobi mogućnost da se kaže priča svog života uglavnom imala duboko djelovanje na one koji pričaju; osjećali su se kao da samim činom pričanja, sebi otkrivaju tajne koje nisu poznavali i stupaju u svijet iz kojeg su potekli. Kod većine onih koji su trebali čitati postojala je nesigurnost u vladanje hrvatskim jezikom, ali svijest o tome da konačno mogu reći svoju priču prevladala je taj strah. Različite forme pripovijedanja kojima su priče koncipirane zavisile su od obrasca koji je odgovarao dobi, zanimanju i stavovima pripovjedača; od intimnih ispovijesti u prvom licu, preko scenarističkih dijaloga dvoje supružnika s naizmjeničnim pričanjem i pjevanjem Oliverovih pjesama izmjenjujući prostore Dalmacije i Slavonije do pripovijedanja sveznajućeg pripovjedača, priča prezentiranih kao privatni dnevnik znanstvenice i slično.

Akvarel Željka Kranjčevića Wintera

Postajanje likom

Projekt se u jednom trenutku spojio s Rijekom u realnom vremenu. Naime u programu obilježavanja Svjetskog dana emigranata, kao dio projekta Rijeka EPK 2020 i programskog pravca Kuhinja, »Kraj o liku/idemo doma« predstavio se svojim 45 minutnim on-line programom kao sastavni dio većeg projekta Platforme za eksperiment, koji su vodile Liberta Mišan i Sara Salamon uz pomoć Paole Lugarić. Posjetitelji su imali priliku u klubu Palach popratiti četiri novonastale priče i priču koju je preko live streaminga iz Buenos Airesa čitao osamdesetogodišnji Vidoje Jarak. Jedan dio posjetitelja slušao je glas s druge strane oceana, a drugi dio sudjelovao je u umjetničkom odgovoru na Jarkovu priču, tako da su u formi akvarela na licu mjesta na papir stavljali impresije i emocije koje je u slušateljima izazvala priča.

Lara Badurina i Nino Sorić ističu da im je za provedbu projekta bilo jako važno što su dobili podršku svih relevantnih ustanova i institucija u Hrvatskoj, te udruga i pojedinaca u Argentini.– Samim time smo dobili mogućnost da kroz prezentaciju relevantnih društvenih tema u intimnim refleksijama pojedinaca ukažemo na vrijednost zajedničkog rada. To iskustvo u kojem u ulozi umjetnika možete aktivno sudjelovati u procesima građenja šire zajednice utemeljene na prihvaćanju, a ne na isključivanju, je duboko emotivno i inspirativno – kažu naši sugovornici.

– Tako su stvarni pripovjedači postali likovi u fikcionalnim pričama koje ne opisuju njihov život, ali se oni u njima pronalaze. Zatim su takvu presliku sebe čitali publici, umjetnici s druge strane su u Rijeci njihove emocije prenosili na papir, preslikavajući, oživljavajući i materijalizirajući u tradicionalnoj slikarskoj formi akvarela. Suvremena tehnologija je poslužila kao kanal gdje su zamišljene priče prenijele istinite emocije – objašnjavaju naši sugovornici.

Lepeza pitanja

Projekt »Kraj o liku/idemo doma« zamišljen je kao vizualni projekt koji će dokazati važnost prostorne komponente u identitetu, što mu je, kažu autori, i uspjelo, međutim tijekom putovanja i intervjua, te kreiranja priča, projekt se od isključivo vizualnog kroz tekst i sliku pretvorio u nešto puno dinamičnije.

Akvarel Klaudija Katunara

– Obostrana prilika za razmjenu informacija između autora i intervjuiranih, i mogućnost za potonje da ispripovijedaju tajnu svojih porijekla, nadodala je vizualnoj komponenti interaktivnu aktivističku dionicu na više strana. Umjetnici koji reagiraju na priče slikanjem akvarela i ljudi koji žele participirati svojim svjedočenjem sudjeluju u procesu koji kreira svijest o stalnom prisustvu želje da se bude dijelom nečeg većeg i zajedničkog, u radosti dijeljenja emocija, u procesu građenja i osvještavanja zajednice. Po svemu oprečni, ljudi su okupljeni snažnim osjećajem međusobne povezanosti, ali i istovremenom sviješću o necjelovitosti jednog dijela njihova identiteta i u Europi i u Argentini. Njihova intimna povijest je složena, ali je lako razumjeti njihove emocije. Ili kao što je to u kameru rekao Vidoje Jarak nakon što je pročitao zadnji red na papiru: »Ovo je bila moja priča«. I dobio pljesak – kažu Badurina i Sorić.

Napisane priče su sastavni dio umjetničke knjige u nastajanju »Monografije pejzaža«, koje uz fotografije stvarnih lokacija u Hrvatskoj, apstraktnih akvarela, crteža, itd, tvore »knjigu snimanja filma koji se nikada neće snimiti«. Cilj je prikupljene informacije učiniti vidljivim i dostupnim za daljnje korištenje; što uključuje i finalni umjetnički produkt/umjetničku knjigu »Monografija pejzaža«, koja će u sebi sadržavati sažeti, ali kompletan umjetnički proces.Nakon Argentine projekt se širi na susjedne zemlje i hrvatske manjine.– Želja nam je početkom 2020. otići u Australiju te po povratku objediniti, izabrati i prevesti priče na tri jezika te potom izdati umjetničku knjigu. On-line Platforma za eksperiment, koja se još radi, sadržavat će uz arhivsku građu i živi prostor komunikacije, gdje će uz stvarna mjesta gradova postati novim mjestom susreta emigranata iz Hrvatske. On-line Platforma za eksperiment nije sredstvo prezentacije umjetnika i/ili suradnika već prezentacija zajednice, tj. interaktivni kanal kojim u odnos dolaze emigranti u svijetu i javnost u Hrvatskoj– objašnjavaju Badurina i Sorić.

Već ova prva faza projekta otvorila je puno širu lepezu pitanja i spoznaja o odnosima s hrvatskom emigracijom. Pokazalo se da je ta emigracija, koja se vrlo često prikazuje jednolično i politički obojeno, izrazito željna komunikacije s domovinom.

– Oni zaista žele upoznati i mlade hrvatske pisce, kazališne ili likovne umjetnike i slično, a to što mi mislimo da njih zanimaju samo folklor i zastave, posljedica je s jedne strane predrasuda, a s druge strane toga da se država zapravo uopće ne bavi tim pitanjem pa se sufinancira uvijek isti kulturni sadržaj, a i to s jako malo sredstava– zaključuje Badurina.

Akvarel Melite Sorole Staničić