Slovenski redatelj

Autor filma “Houston, imamo problem” Žiga Virc: Jugoslavija je enigma puna mitova

Davor Mandić

Snimio Marko GRACIN

Snimio Marko GRACIN

Nikad nisam doživio Jugoslaviju. Kad sam bio u osnovnoj školi, nitko nije baš htio pričati o tome. Ali Juga je povijest, i baš zbog toga počela me interesirati. Od nje i od Tita napravljeni su mitovi u koje su mnogi vjerovali. Kad gledaš arhive, to je sama pozitiva – elektrane, traktori, Tito je super... iako znaš da je PR-ovski



To da je Jugoslavija imala svemirski program, pa još da ga je prodala Amerikancima za dvije i pol milijarde dolara, zvuči fantastično koliko i tvrdnja da je Tito bio ruski špijun. Ali mladi slovenski redatelj Žiga Virc odlučio je za svoj prvi dugometražni film »Huston, imamo problem« uzeti u razmatranje upravo ovaj prvi mit, stavivši ga u ruho igrano-dokumentarno, taman toliko da nikad ne znamo što je istina, a što fikcija.


Riječka premijera filma  očekivano je privukla puno publike, a s redateljem smo razgovarali o istini i fikciji, ali i o suvremenoj dokumentaristici te mnogim drugim stvarima, netom prije projekcije. Počinjemo statistički.


Možete li odrediti barem približan podatak o postotku fikcije i fakcije u filmu?


– To je vrlo teško reći, ne zato što ja to ne bih htio, nego zato što smo uzeli različite događaje iz povijesti, činjenice, i iz toga napravili našu priču o svemirskom programu. Za neke situacije može se reći da su totalne istine, ali da nisu u pravom kontekstu. E sad, je li to istina ili nije? Može onda biti da je i 90 posto filma istina, a može i obrnuto. Mislim da je zabavno kod ovog filma baš to da gledatelji sami traže i preispituju sebe i svoje znanje o tome. Puno ljudi dosad me pitalo kako smo nešto smontirali, kao primjerice intervju s Titom na početku, ali to je iz arhive.

Manipuliranje dokumentaristikom i fikcijom


Na neki način sve je subjektivno, ali kad smo radili nismo razmišljali na matematički način – koliko je istine, a koliko fikcije – nego nam je cilj bio napraviti dobru priču i što god nam je za nju trebalo, uzeli smo.To je svakako produkcijski oportunije; postmodernistički hibrid je danas normalna stvar i puno teže bi bilo da ste išli tražiti istinu, da ste doista odlučili snimati dokumentarni film. No je li vam to ikad palo na pamet?

– Prvo nam je bilo važno odlučiti o čemu će biti naša priča, o čemu ćemo govoriti. Postoji puno mitova o Jugoslaviji, a meni je fascinantna cijela ta priča, od toga da je Tito bio Rus, pa do ovog svemirskog programa. Da smo radili dokumentarni film, mene bi intrigirala zapravo priča Jugoslavije od početka, dakle od kraja Drugog svjetskog rata pa do raspada. Mislim, da smo radili klasični dokumentarni film, neka pozadinska priča bila bi povijest Jugoslavije i to bi onda bio bezvezni film o Jugoslaviji od početka do kraja.


Pa koliko je priča o svemirskom programu onda autentična? Je li uopće postojao svemirski program?


– To sad ne bih još u detalje (smijeh) – možemo se naći jednom nakon što film ljudi vide pa ponovno razgovarati. Nije da mistificiram, nego smo onda kad smo skužili kako se može manipulirati dokumentaristikom i fikcijom, htjeli izraziti svoj autorski stav.


No mali probem kod toga je što u svijetu u kojem živimo i čista istina mora imati blockbusterski potencijal. Podsjetimo se odlične »Potrage za Sugar Manom« i sličnih fantastičnih, a istinitih priča. Ne mislite li da bi se ljudi mogli okrenuti protiv filma kad i ako prokljuve da prodajete priču koja nije posve autentična?


– To je vrlo dobro pitanje – a pričali smo o tome kad smo počeli raditi film, od kad smo krenuli na različite radionice, više-manje dokumentarstičke. Već tada smo se pitali kako prezentirati našu verziju tog mita. I baš su neki bili zbunjeni, kao, nije to dokumentaristika. Pa i rekli smo da je igrano-dokumentarna forma, pa je onda znalo biti da što sad mi ovdje hoćemo? A s druge strane, kad gledaš kako drugi rade i pripremaju dokumentarne filmove, vidiš svašta.


Često se dogodi da postoji neka situacija u filmu, ali ona sama po sebi možda nije dovoljno intrigantna pa joj se dodaje – prezentere, ljude, kontekst… filmska ekipa dolazi i nešto se događa do te mjere da sve to postaje kao neki reality show, pa kad te autore pitaš bi li se to dogodilo kad ne bi bilo kamere tamo, često kažu da ne bi. Što je onda to, fikcija ili dokumentarsitika?


Statistika You Tubea


Kako je tekla pretprodukcija od početne ideje, pa skupljanja sredstava, pisanja scenarija… Koliko je to išlo brzo i na koliko problema i zatvorenih vrata ste naišli? Ima li tu materijala za kakav »making of«?


– O tome smo i razmišljali, napraviti »making of«, i to bi bio ludi »making of«, ali ipak, 90 posto vremena radili smo vrlo dosadne stvari, sjedili u arhivima i tražili.


Ali stvari su se zakuhale s trailerom za film koji je na YouTubeu brzo po dizanju počeo rušiti rekorde.


– Da, rekordi su padali, ono, super, i to nas je uhvatilo nepripremljene. Ali bila je to dobra potvrda da je film zanimljiv. A zbog YouTube statistike znali smo i gdje je zanimljiv.


Gdje? Ima li iznenađenja?


– Najviše ex Jugoslavija, pa Amerika, ali onda, doista ne znam zašto, nordijske zemlje. Italija, na primjer, ne baš, ali možda će se dogoditi eho-efekt, vidjet ćemo.


Vratimo se pretprodukcijskim izazovima.


– Targetirali smo televizijske kuće, jer obzirom da smo bili na pola puta između dokumentarnog i igranog filma pitali smo se tko će investirati u to. Najviše je bilo posla oko skupljanja novaca i pripreme projekta u smislu scenarija, jer kad radiš na scenariju, moraš znati i što imaš u arhivima, s čime barataš, pa je uvijek na kraju bio neki ping pong. Tražiš nešto, a onda nađeš Tita kako puši cigaru kod Nixona ili paradira u kupaćim gaćama.


Dakle to je stvarno on u kupaćim gaćama?


– Da, sve je to Tito. Najzanimljivije je što je to bio dokumentarni… eh, »dokumentarni« (smijeh) film s naslovom »Volimo te« i baš je imao tu priču da je Tito naš, ljudski čovjek i on ide na more i kupa se. Meni je super da je u Zagrebu na premijeri bila i njegova unuka Saša Broz i super joj je bilo vidjeti te materijale.Je li bilo problema kad je počela produkcija? Koliko ste dugo snimali film?

Obiteljska manufaktura


– Snimali smo 45 dana na tri kontineta. Poanta je da je produkcija bila vrlo komplicirana, ali mi smo imali odličnu (ko)produkcijsku ekipu, koja je uvijek dobila sve dozvole za snimanja bilo da se radi o dotad nedostupnim arhivima, bilo o Maroku.



Žiga Virc rođen je u Novom Mestu gdje je završio ekonomsku gimnaziju, da bi u Ljubljani upisao studij filmske i tv režije. Na akademiji je realizirao dva kratka igrana filma – »Nebo nad blokom« i »Trst je naš!«, a ovaj potonji uzburkao je duhove, odnosno talijanski politički vrh s ministrom vanjskih poslova na čelu, i prije nego li je bio prikazan, da bi kasnije izborio nominaciju za Oscara u kategoriji studentskih filmova. Na televiziji Virc je režirao dvije drame – »Samoupravni organ« i  »Naša demokracija«. U obiteljskom poduzeću Studio Virc sudjeluje kao režiser korporativnih filmova i televizijskih oglasa. Osim »Houston, imamo problem!« režirao je i kratki dokumentarac »Optimisti« te jednosatni »Polmesec nad planikami«  o prvoj džamiji u Alpama koju su 1916. godine u slovenskom Logu pod Mangartom izgradili bosanski vojnici, pripadnici Austrougarske vojske.



A zanimljiva je i ta produkcijska ekipa, koja vrvi prezimenom Virc. Obzirom da se mnoga ta imena sreću i u ostalim vašim projektima, vi dođete kao neka obiteljska filmska manufaktura?


– Da, skoro. Glavnu ekipu čine moj otac Andrej Virc, njegov brat Boštjan Virc i ja. Studio Virc je osnova produkcijske kuće. Boštjan je bio glavni producent, Andrej je bio i direktor fotografije, a scenarij smo napravili Boštjan i ja.


Koliko je film koštao?


– To ne mogu reći, jer je puno privatnih investitora, ali koštao je manje od prosječnog europskog filma.


Je li humor  u filmu protuteža teškoj priči, pa je tu ciljano, ili je to jednostavno vaš pogled na svijet?


– Pa odgovor je u pitanju; kad god radim priču koja je dramska, uvjetno teška, uvijek imam i taj prirodni komični aspekt. Ta kombinacija mi se čini super, ali nije to nešto što možeš isplanirati. Ako to nemaš, onda nemaš. Možda bih ja radio nešto drugo, ali nisam takav autor. A s druge strane, možda je lakše doći do gledatelja ako mu daš malo »comic reliefa«, jer on se malo opusti i onda mu možeš reći i ove teže stvari.



Kakve su prve reakcije na film i što očekujete dalje?– Do sada su različite, ali više-manje vrlo pozitivne, i to je super. Uskoro će krenuti i kinodistribucija po svim zemljama ex Jugoslavije, u SAD-u i ostalim zemljama, pa očekujem i da krene dijalog o tome. Očekujem da će ljudi biti kritični prema tome što vide i da će razmišaljati o istini i fikciji, o konceptu dokumentarno-igranog filma. Kad distribucija završi  a ljudi pogledaju film, možemo se ponovno naći i detaljnije popričati o svim tim konceptima i aspektima filma.


Više pesimizma nego optimizma


Što vama osobno znači Jugoslavija? Imali ste četiri godine kad se raspala u krvi, pa se toga vjerojatno jedva i sjećate.


– Nikad nisam doživio Jugoslaviju. Kad sam bio u osnovnoj školi, nitko nije baš htio pričati o tome. Ali Juga je povijest, pa me baš zbog toga počela i interesirati. Ona je svakako i dalje enigma, prepuna mitova, odnosno i od nje i od Tita napravljeni su mitovi u koje su mnogi vjerovali. Kad gledaš arhive, to je sama pozitiva – elektrane, traktori, Tito je super… To je odlično za gledanje, iako znaš da je PR-ovski, ali je i enigma. I ne gledam samo s pozitivne strane, pokušavam pogledati i negativne. Neki ljudi su jugonostalgičari, a neki su protiv svega što ima petokraku, pa nikad nisam htio biti potpuno opredijeljen, nego sam htio napraviti film koji bi s više strana gledao na cijelu priču.

Svi mi volimo biti dio društvenog okruženja ili vremena u kojem se dešavaju iznimne stvari, jer ako su stvari iznimne, onda naše postojanje možda ima višeg smisla, pa će nešto od zlatne prašine te iznimnosti pasti i po nama. Biste li vi voljeli da je Jugoslavija imala svemirski program i da je on stvarno poslao neke ljude u svemir?


– Ja mislim da bi svaki normalan čovjek volio da njegova država šalje ljude u svemir. Mislim da je to nešto što nije bitno samo zbog tog događaja u momentu, nego i za psihologiju cijelog naroda. Vidim previše pesimističnih ljudi, ali kad imaš takve stvari iza sebe, kad vidiš da se može tako nešto napraviti, onda pomisliš da bi i ti to mogao. Toga fali u Sloveniji, ne znam kako je u Hrvatskoj, ali kod nas češće možeš čuti pesimizam nego optimizam. Ja uvijek gledam tako da imamo i ovo i ono i onda se pitam što bismo iz toga najbolje mogli izvući. Uostalom, tako je i ovaj film napravljen.