Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 6° 1
Sutra: 6° 6° 1
20. studenoga 2018.
Nedjeljom na 1 stupac Maje Hrgović

kolumna Autobiografija radikalnija od politike

Mate Matišić / Snimila Nataša Govedić
Mate Matišić / Snimila Nataša Govedić
Autor:
Objavljeno: 15. siječanj 2017. u 13:26 2017-01-15T13:26:50+01:00

Nije Matišić prvi na čijem smo primjeru shvatili žilavu opresiju autobiografije. Karl Ove Knausgaard, veliki norveški pisac, u svom se mega projektu »Moja borba« ogolio toliko da je morao odseliti iz zemlje, a vlastita ga se obitelj odrekla. Ipak, idući je nobelovac – trebao bi biti

Iz reakcija na predstavu »Ljudi od voska« koja je u HNK-u u Zagrebu premijerno izvedena koncem prosinca, a koje još uvijek ne prestaju pljuštati (a već je i to egzotična pojava u kulturi koja pati od akutnog nedostatka kritike i u kojoj većina događaja prođe s jedva karticu-dvije suvislog teksta osvrta u medijima), na uznemirujući su način rekle o ovoj kulturi vjerojatno više nego sve predstave u domaćem teatru tijekom proteklih dvanaest mjeseci.

Godina 2016. bila je, ako ćemo o kvaliteti i nekim značajnijim probojima u inventivnosti, sušna godina. Pišući nedavno o predstavi »Noćni život« Ivana Vidića i Paola Magellija, kojim je sezonu finalizirao ZKM, Nataša Govedić je upotrijebila usporedbu s napuhanim lutkama koje, ispražnjene od osjećaja, na pozornici vitlaju transparentima. Ta slika pokriva, zapravo, cijelu godinu: ispaljivalo se više parola nego na stranačkim mitinzima uoči izbora, sve kao kod Štulića: Lutke od krvi bez trunke ideje...

 
U »Ljudima od voska« Mate Matišića, u režiji Janusa Kice, nitko ne vitla transparentima, nitko ne izvikuje parole. Umjesto da nam prenese veliku, radikalnu istinu o socijalnoj i političkoj stvarnosti mitskih Ovih Prostora i ovog konkretnog vremena, i umjesto da nam objasni kakvo je to zapravo društvo kojemu s nešto malo pasivnog otpora pripadamo, »Ljudi od voska« okreću se od izvanjskog prema unutra. I ne samo to – sužava fokus na vrlo intimnu, vrlo osobnu priču autora dramskog teksta.

Mate Matišić je priču o svojoj obitelji ispisao dobrom starom »metodom vlastite kože«, i kao svaki takav tekst, i ovaj je obilježen bolnim ogoljavanjem, izlaganjem. Baš to bespoštedno izlaganje isprovociralo je tolike reakcije, čime je dokazano da je radikalna autobiografija još uvijek, i u ovo doba koje cinično izigrava ideju privatnosti – ubojita stvar.

O čemu se kod Matišića radi? O tome da je u jednom dijelu predstave izložio svoje usvojene kćeri. Nad pričom o tome kako ih je usvojio čitatelji rubrika »Život« razgaljivali su se prije godinu dana, bio je to velik, human čin. Ispod površne priče o junaku našeg doba, koja je Matišića morala iritirati, pulsira život  kao ranjeno tkivo u koje sad predstava ubada. Smije li umjetnost zaći tako duboko, to je pitanje na koje se sve dosad napisane polemike o »Ljudima od voska« svode (a najbolji je tekst o ovome napisala Snježana Pavić na blogu »Volim kazalište«. Smije li se žrtvovati svoju obitelj na oltaru umjetnosti?

Umro je nekidan Ivo Brešan, čovjek koji je buru u teatru i u društvu dizao ubadajući režim, razotkrivajući licemjerje vlasti. Prošla su vremena takvih bura. Evo, i Oliver Frljić: najmoćnija mu je i najbolja predstava »Mrzim istinu«, ona u kojoj govori o svojoj obitelji, u kojoj ne vitla transparentima.

Nedavno sam čitala roman »The Keep« američke spisateljice Jennifer Egan, i prava je šteta što kod nas nije još objavljen u prijevodu. On govori o postmodernističkoj izokrenutosti polova virtualnosti i stvarnosti, kojom su nam u 21. stoljeću obilježeni životi. Možda je zato Matišićev tekst tako »problematičan«: umjetnost je umjetna, odatle joj i ime, i trebala bi ostati bliže polu virtualnog. S »Ljudima od voska«, ona je, metaforički, prekoračila ekvator i zašla na drugi pol.

Nije Matišić prvi na čijem smo primjeru shvatili žilavu opresiju autobiografije. Karl Ove Knausgaard, veliki norveški pisac, u svom se mega projektu »Moja borba« ogolio toliko da je morao odseliti iz zemlje, a vlastita ga se obitelj odrekla. Ipak, idući je nobelovac – trebao bi biti. Jer, napisao je epsku autobiografiju u kojoj, paradoksalno, nije uopće važno to što je on sam protagonist svog života. A ako mu treba što oprostiti, učinit ćemo to odmah, jer je u tom ogoljavanju krenuo od sebe – prvo je zgulio svoju kožu, a onda onu svoga oca, žene, brata. Matišić to nije napravio, ne sasvim. Sebe je štedio, a to  nije fer.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka