Bezvoljnost verzija 2.0

Apatija all over Croatia: Demokracija neće biti ubijena atentatom iz zasjede, bit će to sporo umiranje u nezainteresiranosti

Maja Hrgović

Umrtvljene građanske svijesti, Hrvati se u trećem tisućljeću ponašaju prema doslovno tumačenom naputku Tina Ujevića »Patimo, patimo u tišini«. Kako se rodila i čime se hrani ova nacionalna apatija koja u jezgri ima uvjerenje da se »ionako ništa ne može učiniti«? 



Bilo je nečega iskupljujućeg, gotovo starozavjetno snažnog, u neobičnom protestu Selme Banich protiv gradske vlasti koja joj je, njoj i stotinama drugih kulturno aktivnih pojedinaca, prošle godine uskratila pristup sredstvima za provođenje kulturnih projekata. Na nepravdu se u nas reagira šutnjom punom gorčine, gnušanjem koje paralizira; malo tko još iskorači i povikne. Ako je tko od Selme Banich, krhke koregrafkinje i suvremene plesačice, i očekivao pobunu, sigurno nije računao na to da će pobuna uključivati nešto poput – izmeta. 


  Video snimka njezine »akcije darivanja« koju je provela nakon što je Grad Zagreb službeno izvijestio kako je nezavisnoj sceni mnogostruko smanjeno financiranje, još se uvijek može pronaći na Internetu. U posljednjih nekoliko mjeseci pogledala sam je više puta. Teško mi je reći zašto. Svidjela mi se, valjda, njezina odlučnost dok korača niz Ilicu, to drmusanje kamere u hodu, sivi pločnik koji kao da vibrira pod njenim nogama i nogama drugih prolaznika koje se načas nađu u kadru: ta treperava dinamika pomalo uznemiruje, ali i opčinjava, hipnotizira. Selma Banich je žena kojoj je puknuo film, to je jasno iz svakog njezinog koraka. Pred vratima gradskog ureda za kulturu, tijela koje ju je lišilo prava na stvaranje, umjetnica zastaje. Sad vidimo da u rukama nosi poklon, kao jedan od trojice kraljeva, ali ne, u njoj nisu ni mirodije ni tamjan ni zlato, nego njezin izmet. Darovala je vlastima vlastito govno. Vratila im, takorekuć, istom mjerom.



 Pobuna protiv sistema


Negdje u to vrijeme, na istu je nepravdu reagirao i Siniša Labrović. Naš najpoznatiji performer, koji je i širu publiku zainteresirao koketiranjem s lakrdijom (pio je vlastitu mokraću, boksačkim mečom protiv bivšeg ministra kulture Bože Biškupića htio je osvojiti njegovu funkciju, guslanjem je adaptirao tekstove iz »Glorije« i organizirao Big Brother s ovcama), ovaj put se odlučio na nešto suprotno od zaigrane, lakonotne ironije. Njegov je prosvjed ustvari bio hodočašće, na koljenima, pred zgradom Bandićevog poglavarstva. Po betonu je otpuzao, odstrugao, čitav krug oko goleme zgrade, noseći u rukama gradonačelnikovu sliku, onako kako hodočasnici u Međugorju nose Gospinu. Pratili su ga drugi umjetnici i novinari. Pred kraj hodočašća više nitko nije govorio. Bilo je mučno gledati Labrovićeva koljena s kojih se potpuno oderala koža i zalila ih sukrvica. 




  Osim rekreiranih religijskih motiva i suspregnute gorčine koja bridi u podtekstu njihovih istupa, pobunu Labrovića i Banich protiv sistema veže još nešto. U sveprožimajućoj apatiji koja je poput živog blata progutala hrvatsko društvo, njihovi su iskazi neslaganja iznimke, endemske pojave. Jer, učiniti nešto, iskoračiti i poviknuti – Hrvati to danas više jednostavno ne rade. 


  Usporedba je vjerojatno malo gruba, ali ipak ću reći: Hrvati su postali kao one svinje koje u masovnoj industrijskoj proizvodnji šopaju antibioticima, i koje su onda postale imune na sve postojeće antibiotike. Popis malih i velikih injekcija represije koji smo primili posljednjih godina, a na koje smo reagirali apatičnim slijeganjem ramenima, podugačak je. Zbog atraktivnih zemljišta smutljivci su uništavali tvornice i protjerivali radnike na ulicu, sudovi su pomilovanjem nagrađivali lopove i ubojice, političari su po cijenu uništenja okoliša gurali prljave gospodarske projekte i mijenjali zakone kako bi mogli »maknuti« one koji im ne odgovaraju, u europskom parlamentu predstavljaju nas nekvalificirani ljudi, narastao je PDV, poskupjeli su troškovi života, dramatično se povećao broj nezaposlenih, a jedino što je palo je životni standard. Nijedna od ovih socijalnih drama nije prouzrokovala značajnije, masovnije izraze neslaganja. Nastupilo je ono što je Selma Banich u jednom drugom performansu – kad je visoko podignutih ruku stajala pred institucijama – nazvala »Hrvatska narodna predaja«. 


  Za to vrijeme, u Bugarskoj su zbog poskupljenja struje srušili vladu. U Grčkoj je na ulice izašlo stotinu tisuća ljudi. U dostojanstvenim masovnim prosvjedima u Sloveniji, zemlji čiju je poslovičnu rezigniranost i »politiku nemiješanja« opjevao i Đorđe Balašević, krajem prošle godine izvojevane su neke važne bitke za demokraciju. 


 Nemoć i gorčina


  Umrtvljene građanske svijesti, Hrvati se u trećem tisućljeću ponašaju prema doslovno tumačenom naputku Tina Ujevića »Patimo, patimo u tišini«. Kako se rodila i čime se hrani ova nacionalna apatija koja u jezgri ima uvjerenje da se »ionako ništa ne može učiniti«? Je li ona jedna od nuspojava bivšeg režima ili pak otrežnjenja nakon njegova sloma? I ima li ona veze s time što smo usred ekonomske krize zaglavili između naslijeđa povijesti Ovih Prostora i obećanja europskog sna, koji ponekad djeluje kao tek nešto podnošljivija noćna mora? 


  Hrvati, zapravo, imaju dug i prisan odnos s apatijom, pasivnošću, osjećajem nemoći i gorčine kojom ta nemoć rezultira. Stjepan Radić nam je prije čitavog stoljeća nadjenuo kodno ime »guske u magli«, Krleža se čudio našoj bezvolji, nešto je o tome rekao i sjajni Boris Maruna u pjesmi »Hrvati mi idu na jetra«. Moglo bi se reći da je ova umorna, nemoćna apatija koja vlada posljednjih sedam-osam godina ustvari novi val hrvatske apatije, verzija 2.0. Zanimljivo, dok je s jedne strane obilježena deziluziniranošću i nevoljkošću za sudjelovanjem u građanski aktivnoj demokraciji, ona u posljednje vrijeme pokazuje blagotvoran utjecaj na neke aspekte kulture.  

Umjetnička produkcija


Neobično, satira vjerojatno nikad nije bila toliko plodna kao danas. Pojavila se struja vrlo čitanih medija koji nude suludo iskrivljene odraze aktualnih događaja u društvu i politici; radi se o novome publicističkom žanru – satirične »vijesti« koje oponašaju stil žute štampe, oduševljeno se prenose na društvenim mrežama. Kako je društvo protočnije za svakodnevne bizarnosti, često je na prvi pogled teško reći jesu li te vijesti istina ili parodija: uostalom, vijest da su studenti medicine primorani gledati Sulejmana Veličanstvenog za ispit zbilja zvuči suludo koliko i ona da će nakon Judith Reisman u Saboru održati predavanje i Ava Karabatić. (Istinita je ova prva.) 


  I književnost, predugo osuđena na FAK-om promovirane ispovijesti urbanih mačo-luzera, dobiva kvalitetna satirična »pojačanja«, a osobito to vrijedi za likovnu umjetnost, koja u prikazivanju poznate društvene realnosti nadilazi frustraciju zbog nemoći (dakle, ono što kod većine rezultira apatijom) i izdiže se na razinu eksplozivne ironije. Baš je sinoć u Muzeju suvremene umjetnosti otvorena velika izložba T-HT@MSU, godišnji presjek umjetničke produkcije, na kojoj se slikar Ivica Malčić uspijeva ograditi od korporativnog mentaliteta koji sve podređuje zaradi (i koji je obilježio i naslov same izložbe) svojim ciklusom slika »Too old for contemporary art, too young to die« na koje je nalijepio drečave akcijske cijene izrezane iz kataloga supermarketa. 


  Ovo je dobro vrijeme za karikature. Vojska novih crtača s golemim humorom i smislom za bizarluk vodi kroniku o Hrvatskoj danas, svakodnevno se nude deseci originalnih, uvrnutih, parodijskih prikaza ljudi i događaja koji su tog dana nešto napravili, bilo da Linić ograničava minus na računu ili da Ingrid Antičević sramoti i sebe i nas u europskom parlamentu. Karikatura je življa nego što je bila godinama. A opet, te su karikature ustvari gorke, rođene iz frustracije, iz nemoćne spoznaje da se »ništa tu ne da učiniti«. Možda je to razlog jednoj zanimljivoj pojavi: crteži političara obično su manje duhoviti, a više cinični nego oni koji se tiču razbibrižnijih tema poput estrade. Čini se da je politika ono što automatski budi osjećaj nemoći i ogorčenja; zato se tim temama obično prilazi s onakvim gnušanjem kakvo je u svome »darivanju« iskazala Selma Banich. 


  »Ni tiranija princa u oligarhiji nije tako opasna za javnu dobrobit kao apatija građanina u demokraciji«, rekao je Charles de Montesquieu. Apatija – koja u umjetnosti sretno metastazira u satiru – vrlo je konkretna, izvjesna, stvarna opasnost za mlade. Iznevjereni od sustava, nezaposleni i bez perspektive – nije im ostalo drugo doli da stišću »lajkove« na društvenim mrežama i, kao u pjesmi Zabranjenog pušenja, »čekaju pasoš da odu van«.  

Naši seniori


  Na »skali apatije« vjerojatno još gore stoje ljudi treće dobi, oni kojima je Borut Šeparović iz Montažstroja jesenas posvetio kazališni projekt znakovito nazvan »55+«. Bilo je teško gledati penzionere, krhke stare ljude kojima je oduzeto dostojanstvo, kako se penju na pozornicu i napuklih glasova govore o potresnim trenucima u svojim životima: stasali u Jugoslaviji, zaneseni nacionalnim entuzijazmom mlade države ranih devedesetih, da bi potom, u najugroženijim godinama, bili metaforički bešćutno gurnuti preko ruba provalije, kao u Sparti. Danas, oni žive Ujevićevu »Svakidašnju jadikovku«, paralizirani apatijom, odvajaju od usta da bi platili režije ili kopaju po smeću, na ulice izlaze samo kad se nešto besplatno dijeli, tada su spremni i potući se za porciju graha ili karanfil. Taj život, preživljavanje, koje nije ni za psa, živo opisuje Daša Drndić u romanu »Belladonna«. I njima bi, našim seniorima, dobro došao lijek »Kroatimin«, što ga je za izložbu »Koliko fašizma?« u zagrebačkog galeriji Nova osmislila riječka umjetnica Milijana Babić. Na reklamnom plakatu za taj revolucionarni lijek protiv apatije, napravljen specijalno za Hrvate, u natuknicama se navode njegove prednosti: Kroatimin je prva pomoć kod svih tegoba povezanih s krizom identiteta, energetik se uzima intravenozno i stimulira osjećaj pripadnosti koji dovodi do željenih promjena percepcije, raspoloženja, svijesti i ponašanja. Ističući da je posrijedi »lijek duge prošlosti koji sadrži blagoslovljenu mješavinu čistoće, hrabrosti, vjernosti, ponosa i časti, čiji su učinci bili poznati još i prvim Hrvatima«, umjetnica ustvari aludira na to da je »hrvatska apatija« izlječiva jedino nacionalnim zanosom, onakvim kakvome smo svjedočili u prvim godinama nakon osamostaljenja. 


  I možda je u pravu. Jer, zbog čega Hrvati danas masovno izlaze na ulice, u ono malo prilika kad se otrgnu tupilu? Ne zato da bi se solidarizirali s obespravljenim radnicima uništenih tvornica, niti zato da bi stali na kraj poskupljenjima i rezanju plaća. Nego zato da bi se oduprli napadu na »blagoslovljenu čistoću« – kao u slučaju tobožnje najezde azilanata u zagrebačkim Dugavama, gdje su građani iskazali neobičnu složnost u protestu protiv crnaca koji slobodno lunjaju kvartom. Apatiju učinkovito, prirodnim putem, ekspresno liječe i sportski obračuni sa Srbijom, kako su to građani Hrvatske pokazali ovog tjedna, stojeći pola dana na snijegu i ledu u dugim redovima za karte za nogometnu utakmicu Hrvatska-Srbija, sve dok im noge nisu odrvenjele. Ponašali su se kao da su se nakljukali Kroatimina. 


  Svi pravi problemi, pod čijim bremenom posrćući ulazimo u Europsku uniju, ostaju bez agilnije reakcije građana. Robert Hutchins iz toga bi iščitao mračnu dijagnozu za ovo društvo. Jer, demokracija neće biti ubijena atentatom iz zasjede; bit će to sporo umiranje u apatiji, nezainteresiranosti, malaksalosti.