Iz filma Yervanta Gianikiana »I diari di Angela - Noi due cineasti. Capitolo secondo«
No oni nisu samo artisti i sineasti. Oni su u isti mah pioniri i arheolozi, kartografi i alkemičari pronađene nitratne filmske trake, u koju su intervenirali ručnim nanošenjem boje i prilagođavanjem njene brzine, naglašavajući njenu krhkost. Njihov rad nevjerojatni je spoj gotovo kartuzijanske smirenosti i nekontrolirane febrilne nervoze
Artisti ili sineasti? Ta dvojba opsjeda Enrica Ghezzija, čovjeka zbog čije smo emisije »Fuori orario« na Rai Tre proveli brojne besane noći, referirajući se na rad Angele Ricci Lucchi i Yervana Gianikiana na samom početku Gianikianova komada »I diari di Angela – Noi due cineasti. Capitolo secondo«, prikazanog na venecijanskoj Mostri (»Capitolo primo« vidjeli smo u skopu njena lanjskog izdanja).
Uz Daniele Huillet i Jean-Marie Strauba, Angela i Yervan najgenijalniji su bračni i umjetnički par u povijesti svjetske avangarde. Nažalost, Jean-Marie i Yervan izgubili su svoje supruge. Daniele Huillet je preminula u Choletu 2006. u sedamdesetoj godini, a Angela Ricci Lucchi u Milanu 2018. u 76. godini. Iako su njihovi životni partneri nastavili snimati i nakon njihovih smrti.
»Sve su radili zajedno, s dva para ruku…Yervant je bio Istok, a Angela Zapad. On je sljedbenik Platona, a ona je prigrlila Aristotela. On je oko, a ona uho«, napisao je njihov prijatelj filmski kritičar Morando Morandini. On je rođen 1942. u Meranu (Sudtirol).
Otac mu je bio Armenac i preživio je genocid, a majka napola Austrijanka i napola Talijanka. Angela je rođena iste godine u Lugo di Romagna blizu Imole. U šezdesetima je studirala slikarstvo u Salzburgu kod Oskara Kokoschke. Angela i Yervant upoznali su se 1974. u Dolomitima.
Te iste sedamdesete obilježile su seriju njihovih »mirisnih filmova«, koji će kulminirati komadom »Cesare Lombroso – O mirisu karanfila«, o talijanskom kriminologu koji je istraživao olfaktivnu osjetljivost ubojica, testirajući njihove reakcije na esenciju karanfila. Sve ostalo je povijest. Povijest satkana od preciznog odabira footagea koji čine »reciklirane« slike, napušteni i izgubljeni filmovi, ali bez »maske strogosti« kako bi to kazao Ghezzi.
Pioniri i arheolozi
Hrvatska publika mogla je upoznati njihove radove u iznimnom programu MM Centra (šifra: »Kratke slike«), te u sklopu Filmskih mutacija, koje su gostovale u riječkom Art-kinu s petnaestminutnim segmentom njihova seminalnog djela »Bilješke s naših putovanja u Rusiju 1989 -1990«.
Te iste bilješke bile su u ponešto opsežnijem izdanju izložene u formi videoinstalacije na Documenti 14 u Kasselu, u kojoj se između ostalog referiraju na pjesnikinju i fotografkinju Idu Neppelbaum, prijateljicu velike Ane Ahmatove.
No oni nisu samo artisti i sineasti. Oni su u isti mah pioniri i arheolozi, kartografi i alkemičari pronađene nitratne filmske trake, u koju su intervenirali ručnim nanošenjem boje i prilagođavanjem njene brzine, naglašavajući njenu krhkost. Njihov rad nevjerojatni je spoj gotovo kartuzijanske smirenosti i nekontrolirane febrilne nervoze.
Drugi dio Angelinih dnevnika nastavlja se tamo gdje se zaustavio onaj prethodni, s njihovim povratkom u Armeniju u društvu tada već bolesnog talijanskog komičara Waltera Chiarija koji opisuje Ararat obavijen oblacima.
No to je tek kraća stanka simbolističke poezije, koju prekida Yervantov neutralni glas dok guta kilometre i čita dijelove Angelina dnevnika kao da je riječ o telegramima ili agencijskim vijestima.
Dnevnici bilježe njihove susrete i putovanja, od onog s Jonasom Mekasom u New Yorku i onog s Chick Strand u Pasadeni. U njihovim kasnijim putovanjima, Angela je u invalidskim kolicima.
U kaosu Jeruzalema gdje su doputovali na Veliki petak po nepodnošljivoj vrućini, uronjeni u masu hodočasnika koje ona opisuje kao »religijske fanatike«. U Iranu u kojem promatraju žene u crnim hidžabima kako igraju tenis, nalik crnim vranama.
Riječi i crteži
Angela će te prizore ovjekovječiti riječima i ležernim crtežima u akverelu. Yervan koristi 8mm i 16mm kameru, otvarajući taj arhivski materijal nakon ženine smrti kao da je riječ o nekoj knjizi. Na potvratku iz Sarajeva u kojem su snimili svoj film »Prigionieri della guerra« (»Zatočenici rata«), Angeli nije jasno tko je uopće želio taj rat (»Odvratan nam je svijet u kojem živimo«).
Ali Angela je Umbertu Ecu i Elisabetti Sgarbi posvetila i svoj privatni kratki film o sebi, u kojem se referira na rođenje Elisabettine izdavačke kuće »La nave di Teseo«. Njene fotografije uključuju mali kućni video s njihovim prijateljima, čaše grappe, bizarne likove poput Jurija, bivšeg potpukovnika sovjetske Crvene armije, pudinge, njoke, zabaglione i filtriranje vina, kao što je to Peter Kubelka učinio u Rotterdamu, kad je u svom performansu pripremio sendviče s maslacem i komadima filmske trake.
»U glavi nam se rodila ideja da snimamo sve«, kazat će Yervan. Možda je i to razlog zbog kojeg drugi dio Angelinih dnevnika slijedi horizontalnu trajektoriju, poput neutralne i gotovo telegramske vijesti. »Sada je isključi«, kazat će Angela svom suprugu Yervanu.
Kao da postoji margina (fizička/idealna/moralna?) koju njegova kamera ne može prijeći. Bilo da je riječ o crnoj rupi slika ili zatvorskoj arhitekturi kadra, kad postajemo svjesni da ne možemo snimiti i upoznati sve što želimo.
Upravo u tim krhkim, nesavšenim i grubim oblicima krije se ljepota Angelinih dnevnika. Poput onih finalnih scena snimljenih u Predappiu u kojima su Mussolinijeve godine oslikane u blijedoj sepiji. Možda su upravo te slike početak nekog novog Yervanova projekta o povijesti fašizma.
U svim tim ukradenim slikama, koje se doimaju kao da su uredno pohranjene u nekom podrumu. Jer, »Angelini dnevnici« nisu drugo nego uvod u neke nove priče koje autor slijedi sa svojom ženom, prelistavanjem novih stranica njena dnevnika i akvarela, za neko novo treće poglavlje.
