U pisanju se mnogo toga može naučiti, ali čini mi se da prvo treba naučiti čitati, a tek nakon toga dolazi pisanje – Andrija Škare / Foto D. LOVROVIĆ
Novinar ste »opće prakse«; radili ste zanimljive TV priloge o društvenima temama, a vodite i Briljanteen. Kakvu biste »dijagnozu« postavili hrvatskom novinarstvu?
– Moram ovdje sa žaljenjem reći da se Briljanteen od iduće televizijske sezone više neće pojavljivati na malim ekranima. Ne ulazim u odluke uredništva, ali smatram to velikom štetom jer je (bila) riječ o jedinoj emisiji na svim hrvatskim televizijama koja je pružala uvid u nešto što je drukčije, koja je njegovala individualni pristup i poticala kreativnost. Prošle su nam kroz emisiju stotine i tisuće mladih aktivista, umjetnika, znanstvenika, poduzetnika i takozvanih običnih mladih ljudi koji su napravili nešto vrijedno divljenja, a za sve njih je specifično to da, osim Briljanteena, nisu imali niti jednu drugu platformu na kojoj bi širokoj publici predstavili ono što rade.
Čitava ta stvar s Briljanteenom možda bi se mogla i promatrati kao posljedica šireg stanja u hrvatskom novinarstvu. Njeguju se jeftine senzacije, površnost i uniformiranost, a kvalitetan sadržaj se zatire s opravdanjem da to »nikoga ne zanima«. Važni su samo podaci o prodaji, gledanost i broj klikova jer to donosi novac od marketinga, a za sadržaj kao da je malo koga briga. Ne promijeni li se ta paradigma uskoro, bojim se da nam se ne piše previše dobro.
Priče iz zbirke nastajale su kroz dulje vremensko razdoblje i odražavaju Vaš razvojni put, autorsko sazrijevanje. Jeste li tako ponudili publici na uvid i svoju krhkiju, »neispeglanu« stranu? Je li ta odluka zahtijevala i određenu hrabrost?– Ne znam koliko je to hrabro, ja sam samo pisao. Iako je riječ o fikciji, sigurno je da u njoj ima autobiografskih elemenata ili, kako ja volim reći momenata, i isto tako je sigurno da se tu negdje probija i ta krhkija strana, ali to se ne plašim otkriti, ne mislim za sebe da sam nešto posebno snažan pa niti tu razotkrivenu krhkost ne doživljavam kao neko posebno ekskluzivno otkrivenje. Osim toga, bojim se da književne publike kod nas i nema toliko da bi ikoga tko piše trebalo biti strah otkriti bilo što, većina toga ionako prolazi ispod radara jer su ljudi uglavnom zabavljeni dnevnim senzacijama, na širokom i uglavnom poprilično ružnom prostoru koji napučuju političke prljavštine, fašistička obilježja i svakodnevne porcije golotinje.
Iako o hrvatskom društvu i njegovim neuralgijama ne govore izravno – nego je društveno-politička stvarnost samo scenografija za intimne male drame protagonista – itekako se osjeća i vrijeme i mjesto, čvrste koordinate nastanka priča. Koliko su Vaši likovi određeni činjenicom da odrastaju u Zagrebu na početku 21. stoljeća?– Moji su likovi po tome što im je društveno-politička stvarnost samo pozadina za njihove mikro-drame vjerojatno prilično slični meni. Stvarnost koju imamo nam je zadana (što naravno ne znači da je ne bismo trebali pokušati promijeniti ako nam se ne sviđa) i ne bi je bilo mudro ignorirati, ali ja svejedno želim da ona, na neki način, ostane daleko od mene. Želim vjerovati da je život više od lica i glasova političara, vijesti o BDP-u i nezaposlenosti, ispada na sportskim terenima i ostalih tričarija koje nam truju svakodnevicu kroz sve dostupne kanale. Sretniji sam živjeti u svojem malom balonu u kojem glazba, knjige, pisanje, posao i druženje s ljudima koje volim imaju apsolutnu prednost pred svime nabrojanim. Istina, da, balon nije savršen pa s vremena na vrijeme komadići te društveno-političke stvarnosti procure u njega i uglavnom me uzrujaju, ali dokle god sve to mogu držati u pozadini, kao puku scenografiju, smatrat ću se sretnim.
Zastarjeli mačo obrasci
Je li obaveza pisca govoriti o vremenu kojemu pripada, je li mu dužnost nabadati slabe točke sistema?– Nisam siguran da pisac ima bilo kakve dužnosti ili obaveze, barem ih ja u tom smislu ne želim imati. Dosta mi je dužnosti i obaveza u stvarnom životu, ne želim si ih još tovariti na vrat dok pišem. Pišem o vremenu kojem pripadam jer njega najbolje poznajem, ono mi je jedino dostupno i sasvim mi je dovoljno kao vrelo inspiracije da nemam potrebe odlaziti u prošlost ili se poigravati s ionako neizvjesnom budućnošću, a nabadanje slabih točaka sistema dolazi prirodno, ono je rezultat promatranja. Osim toga, često se čovjek osjeti nemoćan pred institucijama ili pred birokracijom, pa je pisanje jedini način da se riješi frustracija.
Jedan ste od autora koji su u domaću književnost uveli nove modele muškosti i muško-ženskih odnosa, drugačiji od onih patrijarhalnih mačo tipova kojima je vrvjela stvarnosna proza devedesetih.– Drago mi je to čuti. Muški likovi koje opisujem vjerojatno su opet slični meni ili ljudima koji me okružuju, mojim prijateljima i poznanicima. Mahom su to pristojni i obrazovani mladi ljudi koji u većini slučajeva nemaju potrebe za iskazivanjem svoje muškosti kroz zastarjele mačo obrasce. Vjerojatno je proza iz devedesetih vrvila snažnim i opasnim frajerima koji stoje na šanku, piju i puše jer je ratno i poratno vrijeme zahtijevalo takav tip lika, trebali su nam heroji, ako već ne na bojištu, a onda barem u kvartu. Moja je generacija time daleko manje opterećena. Rat smo doživjeli, sjećamo ga se i jako smo dobro svjesni činjenice da nam je pojeo dobar dio djetinjstva i uništio ono što su nam trebale biti najbolje godine, odrastanje i mladenaštvo, ali vjerujem da smo se uspjeli od njega odmaknuti, ostaviti ga iza sebe i okrenuti se onome što slijedi. Kao da smo instinktivno shvatili da nam stalno bacanje pogleda u prošlost ne može donijeti ništa dobroga. Potrošili smo previše vremena na njega dok je trajao, bila bi šteta da ga proživljavamo i u miru.
Autor ste male, ali po mnogočemu posebne i zapravo pionirske knjige tekstova o zagrebačkim kafićima, »S više mlijeka, molim«. Koliko je proces pisanja publicistike sličan (ili različit) od pisanja književne proze?– Volim tu knjigu zato što je se sada može čitati kao određeni pečat (prošlog) vremena. Dobar dio kafića o kojima sam pisao više ne postoji i zamijenila su ih hladna i generička mjesta. Zapravo je smiješno koliko se nostalgije može pročitati u knjizi objavljenoj 2008., ali to je valjda rezultat aktualnog trenutka u kojem je sve hiper-ubrzano i stvari se mijenjanju sumanutim ritmom pa smo nostalgični i za onim što je bilo jučer.
Neki tip publicistike nikada nisam prestao pisati i volim to jednako kao što volim i književnu prozu. U svoje eseje često ugrađujem sasvim literarne elemente, ali ipak je to drukčije od pisanja »čiste« proze jer treba imati mjeru, mora se dozirati na kapaljku i nema te slobode da se čovjek do kraja prepusti. Valja voditi računa o činjenicama, o faktografiji, treba istraživati i u tome, jasna stvar, ima ljepote, ali ja to donekle doživljavam kao pisanje pod ručnom. Obožavam se uhvatiti kratke priče nakon što sam neko vrijeme pisao samo publicističke tekstove, mislim da su to trenuci u kojima najbolje osjećam puninu slobode.
Nema pisanja bez čitanja
Knjigu ste objavili u nakladi malog, ali agilnog Centra za kreativno pisanje, u kojemu i sami djelujete kao predavač specijaliziran za glazbenu kritiku. Koliko Vam znači to iskustvo? Jeste li koga uspjeli naučiti da dobro piše o glazbi?– Radionica pisanja o glazbi nažalost nikada nije zaživjela jer se nije skupilo dovoljno polaznika. Ideja mi je bila predstaviti pisanje o glazbi kroz tri različita pravca – kao suhu glazbenu kritiku, faktografsku i ozbiljno argumentiranu; kao impresionističku kritiku koja ne mora vrviti informacijama, već predstavlja subjektivni uvid u ono što je neka glazba pobudila u autoru i pisanje priče o glazbi ili s glazbom, pisanje u kojem je neko glazbeno djelo iskra koja je potaknula kreativni proces, pisanje u kojemu se ta određena glazba na kraju ne mora niti spominjati, ali autor zna da je ona tu, a ako je posao dobro odrađen znat će i čitatelji, izvirat će ta glazba iz svake rečenice, iz svakog retka.
Mislim da bih mogao nekoga naučiti da dobro piše o glazbi, ali eto, to će morati pričekati neko sretnije vrijeme.
Što se može, a što ne može naučiti pisati?– Mnogo toga se u pisanju može naučiti. Čini mi se da prvo treba naučiti čitati, a tek nakon toga dolazi pisanje. Čitati, misliti i promatrati – to su tri ključne stvari. Pisanje je njihov rezultat, ono što ostaje nakon filtriranja. Vjerujem da se pisanje ili umijeće pisanja može podijeliti na dvije razine, jednako važne. Jedna je ona duboko u nama, teško razumljiva i koja izmiče svim definicijama, ono što se uobičajeno naziva talentom, iako se meni čini da taj izraz promašuje jako mnogo aspekata. Druga je sve ono izvanjsko, sve što se može svladati, sve što se da naučiti. Dobar pisac može biti i onaj koji je sve što zna naučio i kojemu ovaj prvi dio nedostaje, može biti dobar, ali nikada neće biti najbolji. Najbolji su oni koji imaju i jedno i drugo, oni koji su svoju sklonost prema pisanju nadograđivali svjesno ili nesvjesno učeći od boljih, a boljih uvijek ima.
Ponovit ću, nema pisanja bez čitanja. Čitanje je ključ, osnova i prapočelo. Čitanje je sve.
