Talijanke u okupaciji beogradskog kina »Zvezda« (»Questi giorni«)
Ostaje pitanje što »Questi giorni« uopće radi u festivalskoj konkurenciji dok su remek-djela poput »Gukorokua« osuđena na paralelni program »Horizonti«
VENECIJA Talijanski sineast Giuseppe Piccioni u najnovijem filmu »Questi giorni« očito pokušava osnažiti talijansko-srpsko prijateljstvo u priči o jednoj curi koja odlazi u Beograd zaposliti se kao konobarica u luksuznom hotelu (sic!), u čemu joj pomaže njena beogradska lezbo veza. Na putu joj se pridružuju tri prijateljice, od kojih je jednoj dijagnosticiran karcinom, a druga je trudna.
Prvu noć provest će u crkvi čiji je ljepuškasti svećenik ujedno i brat jedne od njih. Iduće jutro ukrcavaju se u Bariju na trajekt za Bar. Iako njihova crnogorska ruta uključuje kampiranje i vožnju kanuima s grupom mladih Beograđana koji se kreću obrnutom rutom iz Srbije u Italiju, priča ipak neće skrenuti u smjeru horora tipa »Turistas«. Šteta. Umjesto toga, jednoj od prijateljica dogodit će se romansa s Milošem, koji se odluči vratiti s njima u Beograd, ali ga ljubomorna vozačica ostavlja na odmorištu.
Dolaskom u Beograd priča naglo skreće na aktivistički kolosijek, jer se u njihovu stanu koji im je iznajmila Beograđanka okuplja radical chic škvadra koja priprema okupaciju kina »Zvezda«. Iako njihov aktivizam itekako podržavamo, način na koji Piccioni sve to prikazuje svodi se na čistu egzotiku jednog slučajnog turista. No Piccioni je time dao nemali obol u promociji srpske aktivističke scene. Tako nešto u Zagrebu očito ne bi bilo moguće snimiti, jer ona tamo naprosto ne egzistira, pa nam trenutno ostaje tek Dubrovnik pretvoren u filmski Disneyland.
Neriješeni masakr
Ipak, ostaje pitanje što taj film uopće radi u festivalskoj konkurenciji. S druge strane, remek-djela poput »Gukorokua« (Tragovi grijeha), u režiji sjajnog Japanca Keika Ishikawe, osuđena su na paralelni program »Horizonti«, iako im je mjesto u konkurenciji. Priča je to o novinaru kojeg je redakcija angažirala da istraži neriješeni slučaj masakra jedne obitelji. Sestra mu se nalazi u zatvoru jer je zanemarila vlastitu kći. No ono što se na početku doimalo kao tipični trilerski »whodunnit«, pretvara se u kompleksnu fresku o obiteljima i opskurnim odnosima koji se unutar njih formiraju.
Priča se razvija sporo i smireno, svedena na horizontalne geometrije tipične za japanski film. Film je to o istini, obiteljskom egoizmu i užasima očeva iz prošlosti koji padaju na leđa kćeri. Jer svjedočanstva koja novinar prikuplja ne podudaraju se sa službenim verzijama, iako istina nije strogo povezana s opskurnim obiteljskim dinamikama, već se promatra u širem kolektivnom diskursu klasnih razlika. Pritom je Ishikawina mizanscena krajnje racionalna i kontrolirana.
U »Horizontima« je prikazan i najnoviji komad Rehe Erdema »Koca dunya« (Veliki, veliki svijet), autora s kojim je na neki način započelo dugo riječko-tursko prijateljstvo, i to 2007. u sklopu prerano ugaslog Festivala mediteranskog filma, poznatijeg i kao Mediteranske igre (šifra: »Bes vakit« aka »Vremena i vjetrovi«).
Najnoviji Eredmov film učinio je stilski odmak od njegovih ranijih radova, jer će njegov mladac s brčićima a la Clark Gable već na početku filma masakrirati obitelj voljene cure, koja mu je zabranila da se s njome viđa. No šuma u kojoj se on skriva s curom u nadi da ih tamo neće nitko naći, puno više duguje Malicku i Laughtonu (»Noć lovca«), uz sumanuti junakov odlazak u lunapark u kojem nastupa našminkana kiddie estradna zvijezda odjevena u izazovnu haljinicu, kao da je pobjegla s audicije za »Zvjezdice«.
Uz Ishikawu, mali ali moćni japanski kontingent na Mostri predstavljao je i sumanuti majstor anime Yasushi Kawamura, čiji se »Gantz: 0«, prikazan izvan konkurencije, referira na istoimeni serijal kultnog mangake Hiroye Okua, u kojem se vodi bespoštedna borba za opstanak između dva teama, koja je u stvari borba ljubavi i osobnih tragedija, a u koju će se uključiti i neizostavni opaki alieni.
Žilet-žica
I dok Piccioni u Beogradu izigrava slučajnog turista, veliki talijanski kazališni glumac i sineast Pippo Delbono u »Evanđelju« snima nemirnom kamerom sukobe izbjeglica sa slovenskom policijom i neizaostavnu žilet-žicu. Iako je u prvom planu njegov odlazak u talijanski izbjeglički kamp, on postaje svjestan da tamo postaje »špijun« udaljen od stanara i njihova malog privatnog svijeta, u strahu da ne ode predaleko uranjajući u njegovu »svetost«. Povezuje ih tek zajednicka usamljenost. »Mučit će vas i tjerati da govorite. Mrzit će vas zbog vaše vjere«, poručuje im Delbono, koji »nikad nije vidio ljude kako hodaju po vodi, ali ih je vidio kako se u njoj utapaju«. Jer on ne vjeruje ni u boga niti u mirakule.
Inače, Delbonov komad inspiriran je njegovom istoimenom predstavom pripremanom u Mantovi u kojoj sudjeluju i članovi Drame zagrebačkog HNK-a (Nina Violić, Alma Prica, Vlasta Ramljak), a čije isječke autor koristi u doksu. »Pitam se što će biti s njima«, kaže autor na kraju filma, nakon što su zajedno veslali, plesali i oslobađali Isusa i Barabu. Filma koji jako boli. Filma u kojem song »Sometimes I Feel Like a Motherless Child« još nikad nije zvučao tako potresno, iako Delbonnov prosede povremeno priziva duhove Avija Mograbija (»Između ograda«).
Konkurencija je donijela i promašeni »Raj« Andreja Končalovskog, taj tipični europuding snimljen u njemačkim studijima u produkciji Putinova Ministrastva kulture i sporta, koji u ispovijestima njegovih protagonista smještenih u raju – jednog francuskog policajca koji je tjekom njemačke okupacije Francuske radio za Gestapo, njegove ruske žrtve koja je pomagala Židovima te njemačkog aristokrata koji odijeva SS uniformu – pokušava ispisati još jednu potresnu crno-bijelu fresku o užasima nacističkih konclogora.
