Marin Blažević i Oliver Frljić

Odgovor Gašparoviću: Broj prodanih ulaznica porastao za 5479 čime bi bio zadovoljan i nogometni klub

P. N.

Snimio Vedran KARUZA

Snimio Vedran KARUZA

Već u prethodnoj sezoni, 2013/14, operni su naslovi izvođeni 32 puta u sklopu programa, a u sezoni 2014/15 ipak 33, i to ako »Oedipus rex« i »inferNO« smatramo jednom predstavom



U nedavnom razgovoru za »Novi list« Darko Gašparović iznio je niz osuda prve sezone nove uprave HNK u Rijeci na koje smo prisiljeni reagirati jer polaze od glasina, neprovjerenih podataka i, što je najtužnije, predrasuda. 


Najprije, Gašparović nam zamjera »postavljanje raznoraznih zastava« na kazalište, premda smo bili postavili samo dvije, pored one uvijek prisutne hrvatske: talijansku zastavu prilikom premijere talijanske drame i onu duginih boja povodom prigodna jednodvenog preimenovanja riječkog kazališta u Hrvatsko LGBT kazalište, što je, recimo usput, umjetničko-politička intervencija koja se našla i u knjizi aplikacije Grada Rijeke – »luke različitosti« – za Europsku prijestolnicu kulture. Može li nam Gašparović objasniti što ima protiv talijanske zastave te smatra li da predstavnici LGBT zajednice nisu ravnopravni građani Hrvatske? Njegovo zgražanje nad »raznoraznim zastavama« dobija novu dimenziju kad našu prvu sezonu ocjenjuje »poraznom«, a da pritom ni riječju ne spominje, nekmoli »vrjednuje«, niti jednu jedinu premijeru Talijanske drame (od četiri) i niti jednu od tri baletne odnosno plesne premijere, među kojma je i već kultna »Šeherezada« u koreografiji Lea Mujića. Što nam preostaje pitati se nego – smeta li zapravo Talijanska drama Darku Gašparoviću, bivšem intendantu Hrvatskog NK u Rijeci, i je li taj lokalni kazališni pregalac podlegao predrasudama koje bude i u njemu neki homofobni sentiment prema baletu i suvremenom plesu?  


Hrvatski Faust


Darko Gašparović zamjera nam potom »pak izrazito ružnu instalaciju koja je mjesecima stajala na balkonu Kazališta, nagrdila zgradu.« Riječ je, međutim, o izložbi i instalaciji Dalibora Laginje. Je li Laginja za Gašparovića takav »no name« da mu ime zaobilazi?




Darko Gašparović buni se što naposljetku ipak nismo inscenirali Šnajderova »Hrvatskog Fausta«. O našim je razlozima na stranicama ovih novinama bilo sasvim dovoljno riječi. Pitamo se, međutim, zašto sam Gašparović nije postavio na scenu riječkog HNK Šnajderova »Hrvatskog Fausta« u vrijeme svoje intendanture sredinom devedesetih, u godinama kada je, primjerice, putem drugog izdanja »Dramskog vodiča« Igora Mrduljaša nepodobni Šnajder doslovce eliminiran iz korpusa hrvatske dramske književnosti? 


Darko Gašparović tvrdi da naša predstava »Hrvatsko glumište« u »jednome svom dijelu predstavlja grubo izrugivanje vjerskih vrijednosti i Katoličke crkve«. Gašparović zaboravlja ili namjerno preskače spomenuti da se taj »jedan dio predstave« odvija u »Narodnom kazalištu Jasenovac«, na što jasno upućuje natpis spušten sve do iznad glava glumaca. Nemoguće je da iskusan teatrolog i kritik poput Gašparovića nije uočio da se čitav prizor u prvom planu fikcije zapravo bavi zlorabljenjem »vjerskih vrijednosti i Katoličke crkve« upravo u vrijeme Nezavisne države Hrvatske. Ili Gašparović smatra da Katolička crkva i »vjerske vrijednosti« nisu bile zlorabljene u vrijeme NDH? 


Nagrade


Naravno, za Darka Gašparovića to »Hrvatsko glumište« pokazalo se »na brzinu sklepanim promašajem«, premda je svih dosadašnjih 16 izvedbi bilo rasprodano, uključujući i one u sklopu »Trilogije o hrvatskom fašizmu«, a publika ih je pozdravljala ovacijama, često na nogama. I »Životnjska farma«, upravo višestruko nagrađena na Danima satire (redatelj Urban za najbolju režiju i naši glumci Tanja Smoje i Jerko Marčić), za Gašparovića je toliko »porazna« da nije ni spomena vrijedna, premda je u dva mjeseca igrana na velikoj sceni sedam puta pred prepunim gledalištem. 


Darka Gašparovića »neki su pak Frljićevi postupci upravo zgranuli. Prvo, kad se na jednoj izvedbi Hrvatskoga glumišta od intendanta u hipu preobrazio u policajca.« Podsjetimo, riječ je o slučaju kad je intendant riječkog narodnog kazališta spriječio gledateljicu Vedranu Spadoni Štefanić da fotografira gole glumce ansambla Hrvatske drame u prizoru »plinske komore«, koji je dramaturškim postupkom montaže povezan s genocidom u Srebrenici. Darko Gašparović pridružio se potom facebook grupi »Otkaz Frljiću i Blaževiću«, što ne bi bio nikakav problem da ista grupa nije ubrzo nakon pokretanja postala ozloglašen rasadnik govora mržnje koji se naposljetku, nakon što je razotkriven u svim medijima, morao samoukinuti kako bi sljedba V.S.Š. izbjegla tužbe zbog uznemiravanja, prijetnji i kleveta. No V.S.Š., s kojom razgaljeni Gašparović djeli »selfie« u podzemlju facebooka, nije stala na verbalizaciji svojeg neslaganja s »Frljom i Brljom« već je legitimna razilaženja u ideološkim, političkim i bilo kojim drugim stavovima odlučila materijalizirati u činu fizičke agresije, napadom na orkestar Opere HNK Ivana pl. Zajca. Tako se, gospodine i kolega profesore Gašparović, rađa terorizam, kada jedna strana sukob mišljenja i uvjerenja odlučuje nastaviti i razriješiti fizičkim napadom, dakle namjerom da ugrozi život zastupnika drugačijeg mišljenja, pa i, u konkretnom slučaju ozlijeđene violinistice i također napadnutih čelista orkestra riječke Opere – potpuno nevinih žrtava. Bivši intendante Gašparović – jeste li se ikako javno ogradili od postupanja V.S.Š. i govora mržnje na facebook grupi kojoj ste bili članom? 


Za razliku od Vas, mi ćemo svaki puta kada su na bilo koji način poniženi ili ugroženi naši umjetnici, drugi zaposlenici i gledatelji, reagirat riječju i djelom.


Woyzeck


Darko Gašparović potom se obrušio na navodne Frljićeve laži, naime njegovo »obećanje da će smanjiti broj svojih režija« jer »režirao ih je tri« te »javno hvaljenje velikim uspjehom Woyzecka u Grazu, a kad tamo stručna je kritika njegovu režiju ocijenila negativno«. Svi projekti koje je Frljić, uz dozvolu Kazališnog vijeća, tijekom sezone režirao izvan Rijeke, a riječ je zapravo o samo dva, u Grazu i Münchenu, dogovoreni su i ugovoreni prije stupanja na dužnost intendanta u Rijeci, koje je usto provedeno sedam mjeseci prije regularnog isteka mandata bivše intendantice, na čemu je inzistirao Grad, a ne predstavnici nove uprave. Što se »Woyzecka« tiče, Frljić se referirao na prijem kod publike na premijeri, te na kritiku koja je do tada izašla na portalu Nachtkritik, a ne na svekoliki uspjeh predstave kod kritike. Naravno, bilo bi zanimljivo čuti na kojim je to vodećim europskim festivalima, u kojim europskim kazalištima, na kojim svjetskim konferencijama i vodećim sveučilištima u svijetu profesor i dramaturg Gašparović prezentirao svoje znanstvene i umjetničke radove e da bi isti uopće mogli biti evaluirani u nekim međunarodno relevantnim kritikama ili časopisima, da ne kažemo nagrađivani.


Premda priznaje da »ne može ovdje ući u detaljnu analizu«, Darko Gašparović našao se pozvanim posebno osvrnuti na opernu sezonu te ražalostiti nad brojkom od navodno samo »tridesetak« opernih izvedbi »kroz cijelu sezonu«, što navodno »u povijesti riječkoga Kazališta nije zabilježeno«. Statistike govore drugačije. Već u prethodnoj sezoni, 2013/14, operni su naslovi izvođeni 32 puta u sklopu programa, a u sezoni 2014/15 ipak 33, i to ako »Oedipus rex« i »inferNO« smatramo jednom predstavom. 


Faust


Za Darka Gašparovića koreo-operna predstava »Carmen« bila je »izvedbeno u cjelini na razini studentske produkcije na drugoj ili trećoj godini Akademije«. Neposredno, međutim, prije premijere naše komorne »Carmen«, ma što Gašparović mislio da je kompetentan reći o njezinoj režiji, glazbenoj ili scenskoj, kao i dramaturgiji, Ivana Srbljan gostovala je u operi splitskog HNK upravo kao Carmen, a Anamarija Knego, Micaela u »studentskoj« riječkoj »Carmen«, predstavila se kao Tatjana u Krakowu uz Mariusza Kwieciena, jednog od vodećih baritona u svijetu, koji je pjevao Onjegina s našom Anamarijom godinu i pol nakon što je u rujnu 2013. otvorio sezonu Metropolitana sa slavnom Annom Netrebko. 


Gašparović insinuira da je Gounodov »Faust« otkazan »zbog osobnih animoziteta« premda smo već u više navrata istaknuli financijske razloge. Termini izvedbe »Fausta« već su bili određeni za početak studenog 2014. i dogovoreni s Giorgiom Surianom (koji tada još nije bio član ansambla) i Aljažom Farasinom (jer u ansamblu nemamo solista koji može pjevati Fausta na razini interpretativnih standarda koje smo zacrtali), kad je postalo jasno da će zbog zatajenog realnog duga kazališta i otkrivenog niza nepravilnosti u poslovanju prethodne uprave, a koje su potom potvrdile čak dvije nezavisne revizije, dio najavljenog repriznog programa morat biti žrtvovan. Darko Gašparović mogao bi se nadovezati pa podsjetiti javnost zašto je zapravo početkom 1998. bio prisiljen podnijeti ostavku na mjesto intendanta i je li to imalo veze s njegovim specifičnim osjećajem odgovornosti spram troškova produkcije i programa, recimo kad je kazalište u enormnom (nasljeđenom) dugu, ili kad se država oporavlja od rata.


Prihod


Naposljetku, nakon što se pogubio u pojmovniku suvremenog kazališta pa našu najavu projekta »Vježbanje života – rekonstrukcija« shvatio kao namjeru doslovnog obnavljanja a ne metateatarskog »rekonstruiranja« legendarne predstave, premda mu je strpljivo obrazlagano o čemu bi se trebalo raditi, Gašparović Darko je pokušao poentirati tezom o »pokazanoj (ne)sposobnost rečena dvojca u organizacijskome i produkcijskom smislu«. Pozdravimo bivšeg intendanta s nekoliko njemu možda zamornih i nevažnih podataka: prihod od slobodne prodaje programa u našoj sezoni porastao je za 164.000 kn (više od 10%), a broj prodanih ulaznica za 5479, čime bi mogao biti zadovoljan i nogometni klub, nekmoli kazalište u doba krize. On-line prodaja je porasla za više od 100%, što vrlo vjerojatno govori i o novoj publici koja dolazi u novo riječko narodno kazalište. Aha, i da, profesore i kolega Gašparoviću, redatelj »Don Giovannija« nije bio neki »Jörgen Sönderblom« nego Erik Söderblom. Ma kako se zvao, nije se našao u Rijeci slučajno, kao ni Ville Matvejeff, Giorgio Surian, Dunja Vejzović, Vlatka Oršanić ili Diana Haller, navode Marin Blažević i Oliver Frljić.