To što je više od 600.000 ljudi poduprlo inicijativu vezanu uz raspisivanje referenduma o neprihvaćanju prijedlogu Vlade RH za produljenjem radnog vijeka do 67 godina života, nije samo pljuska aktualnoj vlasti, već i jasna potvrda o tužnoj i sve očajnijoj slici Hrvatske.

Nije, kako to efektan slogan sindikalaca tvrdi, »67 previše«, već je cijena rada premala, da ne kažemo ponižavajuća i nedostojna najvećeg dijela u Hrvatskoj zaposlenih ljudi. Ta brutalno niska cijena rada temeljni je razlog i sve ozbiljnijem egzodusu radno sposobnog stanovništva Hrvatske, i to ne samo mladih, već i onih srednje dobi.

Na pitanje zašto se bježi van i zašto se ne želi raditi do 67 godina, najjednostavniji i najtočniji odgovor daje matematika. Naime, najveći broj danas u Hrvatskoj zaposlenih ljudi vrlo jednostavno može izračunati svoju mirovinu. Ona će, uz iznimke, odnosno pojedince koji imaju neke beneficije, iznositi nešto manje od sadašnje vaše plaće.

Pa si lijepo računajte. Najveći dio zaposleniih u Hrvatskoj ima plaću između 4 i 5 tisuća kuna. Dakle, oni će kad prestanu raditi dobivati od 2 do 2 i po, tisuće kuna. Puno bolje neće proći ni oni koji sada imaju između osam i devet tisuća kuna. Njima će na raspolaganju biti 4 do 4,5 tisuća kuna.

Puno? Ma ni slučajno. Pa ni s tih 4-5 tisuća kuna mjesečno se ne može jednostavno preživjeti mjesec dana, a kamoli s dvije ili dvije i pol tisuće.Reći će onda netko kako bi, budući da tako stvari stoje, bolje čovjeku bilo raditi što dulje, pa i do 67 - ako se može!

Pa i bi, ali samo da su plaće dobre. Jer, kojeg smisla ima već od posla i života iscijeđenom muškarcu ili ženi rintati još dvije godine nakon sadašnjih zakonskih 65? Zašto se još dvije godine mučiti za mizernu plaću, nakon koje će uslijediti još mizernija mirovina?

Tako je rezonirala i rezonira velika većina u Hrvatskoj trenutačno uposlenih, a budući da većina njih spada u onu skupinu koja prima oko 4 do 5 tisuća kuna, logično je da je obilno premašen broj potrebnih potpisa, čime je Vladi poslana i jasna poruka koja glasi - ne produljujte nam radni vijek, nego nam povećajte plaće. Je li to moguće?

Teoretski svakako. Praktično - teško. Da bi se povećale plaće, trebalo bi bitno umanjiti poreze i razna druga davanja prema državi i ostalim oblicima regionalne i lokalne samouprave te sav taj novac usmjeriti k rastu mjesečnih primanja zaposlenih. No, onda bi u krizu došao glomazni državni i sličan mu aparat lokalnih i regionalnih uprava.

Stotine tisuća na državnim i drugim sličnim jaslama osiguranih birokrata s primanjima daleko većim od za Hrvatsku uobičajenih 4-5 tisuća kuna, moralo bi ili dobivati manje plaće, ili čak dobiti i otkaze. A to, zna se, ne bu išlo!

Jer, Hrvatska je izuzetno birokratizirana i centralizirana država u kojoj je većini ljudi san dobiti posao u državnim, županijskim, gradskim ili općinskim institucijama te tamo, uz malo rada i još manje rizika, primati solidnu »plaćicu« koju im osiguravaju ovi što rintaju za znatno manje novca.Naravno, gore izložena slika veze nema sa zdravom ekonomijom i u normalno razvijenim zemljama Zapada nikad ne bi opstala.

Nažalost, Hrvatska nije normalna država. Hrvatsku je »u bananu« odvela politika i jedino je politika iz krize može i izvući, a samo se krajnji optimisti mogu nadati da će se to jednog dana i dogoditi. U tridesetak godina postojanja Hrvatske, umjesto Lijepe Naše stvoren je frankenštajnski hibrid države u kojoj je sve konce preuzela kasta političara koja je uspješno stvorila i stvara svoje podkaste, od pripadnika službi i profesija koje bi morale biti objektivne i neutralne (sudstvo, obavještajni aparat, novinarstvo..), dodaje tome »pretorijance« iz redova branitelja te sve skupa nadograđuje ogromnom birokratskom aparaturom.

Te je »ekipe« sve više, njihove su potrebe sve veće i zato je nemoguće računati na povećanje plaća kroz smanjenje ili ukidanje poreza, tim više što su upravo oni glavni pri odlučivanju o tome. No, ono na što ne mogu utjecati i što bi im uskoro moglo stvoriti velike probleme je to što je onih koji rade sve manje pa će biti i manje prihoda.

Znači, neće se pobogu imati od koga uzimati. Otuda i želja da se produlji radni vijek. Jer, radnici proračun pune davanjima, a penzići ga prazne svojim mizerijama od mirovina. Baš zato je vrlo upitno hoće li, bez obzira na svu silu potpisa, referenduma uopće biti. Najvjerojatnije - neće.