Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 8° 1
Sutra: 8° 8° 1
15. prosinca 2019.
Goranski vidikovac

kolumna MARINKO KRMPOTIĆ Bišćana i HNK Rijeku za ambasadore Rijeka EPK 2020

Foto D. Jelinek
Foto D. Jelinek
Autor:
Objavljeno: 8. lipanj 2019. u 22:07 2019-06-08T22:07:20+02:00

Sad kad je euforija nakon osvajanja nogometnog Kupa Hrvatske malo splasnula, lijepo je i korisno još se jednom prisjetiti prekrasnog pulskog predvečerja ispunjenog srećom za svakog tko voli nogometnu Rijeku. No, ponos i ljubav koji, više od dva tjedna nakon što je Nevera s Kvarnera uzela svoj peti hrvatski Kup, vladaju u svijesti i srcu njenih navijača, je tako velika i dugotrajna ne zbog toga što je Rijeka pobijedila ove godine zaista bolji Dinamo, nego ponajprije zbog načina na koji je to učinjeno, a taj nas je pak način natjerao na ideju iz naslova ove kolumne – uzmite Bišćana i Rijeku za ambasadore Rijeke kao prijestolnice europske kulture 2020. godine. Evo zašto...
To što se u igri protiv znatno nadmoćnijeg protivnika »grizlo« od prve do posljednje minute i što se nije odustajalo ni u najtežim trenucima, bila je posljedica zbivanja cijele nogometne sezone, rijetko turbulentne i kaotične za riječke nogometne priče. Podsjetimo, nakon solidnog ulaska u sezonu, uslijedili su šokovi - najprije ispadanje iz kvalifikacija za Europsku ligu, potom ostavka za života u legendu pretvorenog sjajnog trenera Matjaža Keka, dolazak novog trenera Igora Bišćana kojeg znatan dio Armade nije prihvatio, Armadin bojkot navijanja na Rujevici, neobjašnjiv niz ozljeda zbog kojih je bilo nemoguće standardizirati ekipu... Sve skupa djelovalo je toliko bremenito negativnostima da mnogi jednostavno nisu mogli razumjeti kako usprkos tom svom crnilu, Rijeka pod vodstvom Bišćana uspijeva ostvarivati toliko pozitivnih rezultata, ostaje u igri za drugo mjesto i osvaja ga, savladava prepreke u Kupu i ide do završne utakmice u kojoj - pobjeđuje!
Da bi se ostvario ovakav scenarij i da bi se pobijedilo sve spomenute negativnosti, trebalo se dogoditi nešto posebno i nesvakidašnje, a baš to što se dogodilo temelj je ideje da HNK Rijeka bude jedan od ambasadora svoga grada kao europske prijestolnice kulture. Dogodilo se, naime, ono što je u kulturi najbitnije i najvrednije – prožimanje, razumijevanje i prihvaćanje nečeg novog i drugačijeg. Jer, najveći dio igrača Rijeke nije dio ovog podneblja i na Kvarner su stigli iz Zagreba, Zagorja, Slavonije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Makedonije, Njemačke, Austrije, Afrike... No, njihovo im podrijetlo nije smetalo da prepoznaju, prihvate i u svoj odnos prema igri uključe temeljnu srž karaktera ljudi ovoga kraja, tako sjajno uobličenu u čakavskoj uzrečici „Krepat, ma ne molat“. Baš taj odnos donio je klubu pobjede u mnogim utakmicama turbulentne sezone, a kad se na kraju stopio i sklopio s istim stavom na tribinama pulskog stadiona nazočnih četiri tisuće navijača Rijeke, onda je i jaki Dinamo morao položiti oružje.
Poseban je doprinos toj priči dao Igor Bišćan. Purger koji ne voli cajke kod velikog dijela najvatrenijih navijača Rijeke nije bio omiljen zbog vulgarnih gestikulacija upućenih Armadi davnih igračkih dana. Bišćan se ispričao i isprika je prihvaćena, ali ne samo zbog tog, za normalnog čovjeka zrelog čina kulture komunikacije, već i stoga što su brojni navijači Rijeke u njemu, njegovom stavu i njegovom radu itekako prepoznali »Krepat, ma ne molat« vrijednosni sustav. U svaku utakmicu iz sve snage i dati sve od sebe bila je deviza koju su igrači Rijeke najčešće poštivali u potpunosti pa je stoga i bilo moguće da se uz onaj pošteni profesionalni odnos nogometaša kojima Kvarner nije dom, itekako u uklizavanjima Hercegovca Lončara, Bosanca Kvržića, purgera Halilovića ili Austrijanca Gorgona, osjeti kako u tom startu ipak ima nešto znatno više od čisto profesionalnog obavljanja posla.
I nije to prvi put. Jer, od kad Rijeku vodi Miško, a igrače po znanju i još više po karakteru biraju Srećko Juričić i Ivan Mance, nagledali smo se ne samo lijepih utakmica i nauživali trofeja, već upoznali i brojne igrače koji su poštenjem i prihvaćanjem filozofije ljudi u čijem kraju žive zaslužili maksimalno poštovanje. Mogu Zagorci Benko ili Brezovac zabiti (i zabili su) gol protiv Rijeke, ali će im svaki pravi navijač Rijeke zapljeskati kad ih vidi jer su u svakoj utakmici za Rijeku dali srce na terenu. Bednjanski dečec Andrej Kramarić zaslužit će uvijek naklon do poda zbog svog poštenja, kao i purger Tomečak, a Crnogorcu Vešoviću, Makedoncu Ristovskom ili Slovencu Brezovcu Rijeka će uvijek »skinuti kapu«, kao i najomiljenijem Dalmatincu na Kvarneru, Franku Andrijaševiću. Moglo bi se tu još nizati (nek’ oproste nespomenuti, a puno ih je...), ali i ovo je dovoljno da se shvati kako je Rijeka Damira Miškovića za prepoznavanje kulturnog i karakternog identiteta cijele Liburnije učinila iznimno mnogo i kako bi trebala i morala biti jedan od najznačajnijih »eksponata« priče o Rijeci kao europskoj prijestolnici kulture 2020 godine.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.