Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: °
Sutra: ° °
18. listopada 2019.
Pun kufer

kolumna LJERKA BRATONJA MARTINOVIĆ Digitalna (ne)pismenost

Snimio Marko GRACIN
Snimio Marko GRACIN
Autor:
Objavljeno: 1. listopad 2018. u 16:15 2018-10-01T16:15:06+02:00

Dualni sustav predviđa više praktičnog rada nego teorijske nastave. Ali gdje je tu škola za život? Postoji li život i izvan posla, onda kad odete u kazalište, po kredit u banku ili kad odlučujete na izborima?  

Prema definiciji koja se može pročitati na web-stranicama jedne zagrebačke obrtničke škole, »dimnjačar čisti, provjerava i održava dimovodne kanale, čisti i održava toplinske uređaje. Ovo je vrlo traženo i dobro plaćeno zanimanje«.

U dimnjačare unatoč obećanoj zaradi neće nitko, ove se godine za to zanimanje u Čakovcu nije prijavio niti jedan jedini osmaš. Dimnjačar je jedno od zanimanja koje je ove jeseni ušlo u pilot-projekt dualnog strukovnog obrazovanja. Ideš u školu, a uz to i radiš.

Dobiješ pritom i nešto novca za praksu koju na tjednoj bazi odrađuješ kod poslodavca. Dualni sustav predviđa više praktičnog rada nego teorijske nastave, a budućem poslodavcu osigurava dobro i ciljano educiranog radnika. Tako su to osmislili Austrijanci i Nijemci, i briljirali.

Imaju dobro uhodan sistem u kojem se nakon devetogodišnje ili desetogodišnje osnovne škole prijaviš kod poslodavca, a on te uputi u školu i smjer za zanimanje koje zapošljava. Kad kreneš u strukovnu školu, već znaš gdje ćeš poslije raditi. Za našu mladež koju nakon škole čekaju godine čamljenja na burzi, prava divota!

Ako je uspjelo Austriji i Njemačkoj, pa zašto ne bi i nama? Logično. Samo treba primijeniti njihovu formulu: 20 posto općeobrazovnih predmeta, 80 posto strukovnih. I puno rada kod poslodavca. Ali uvijek se kod nas nađe neka kvaka. Iz satnice su prilikom rezanja viška općeobrazovnog sadržaja ispali neki predmeti. Tako onaj tko se odluči po njemačko-austrijsko-hrvatskom dualnom modelu školovati za dimnjačara, staklara, kozmetičara, prodavača, neće na primjer imati povijest, geografiju, biologiju. Predmete koji jednom dimnjačaru,  staklaru, prodavaču ili kozmetičarki, budimo realni, uopće ne trebaju.

Tako bar smatra aktualna ministrica obrazovanja, uvjerena u to da je dobra priprema za tržište rada rad, rad i samo rad, uz minimum materinjeg jezika, matematike, i naravno digitalne pismenosti.

Ali gdje je tu škola za život? Je li život »čišćenje, provjeravanje i održavanje dimovodnih kanala i toplinskih uređaja« ili život postoji i izvan toga, onda kad odete u kazalište ili muzej, kad se uputite po kredit u banku, kad se borite za svoja prava, kad volontirate, kad odlučujete kome ćete na izborima pokloniti svoje povjerenje?

Prosvjetnim vlastima očito ne smeta što nam je nacija financijski, građanski i politički nepismena, niti vidi potrebu da to temeljito popravi kroz obrazovni sustav.  

Isključivanje učenika trogodišnjih strukovnih škola iz bilo kakvog društveno-humanističkog obrazovanja porazno je za društvo koje je ionako u demokratskim povojima. Učenici u trogodišnjim strukovnim školama već sad imaju deficit građanskih i društvenih kompetencija, ali i demokratskih stavova i vrijednosti, iako imaju oskudnu satnicu povijesti, geografije, sociologije. Kad je više ne bude, samo će im Bog biti na pomoći.

Petašima u jednoj zagrebačkoj osnovnoj školi tumači se, da bi shvatili zašto je važno učiti povijest, kako je povijest učiteljica života koja omogućava da spoznajući tuđe pogreške sami ne griješimo. »Ona nam je putokaz u životu, ukazuje nam da učimo na iskustvima iz prošlosti te da prihvaćamo i koristimo samo ono dobro i korisno. Učenje povijesti pomaže nam da lakše razumijemo događaje sadašnjosti«, poručuju djeci profesori.

Ministrica Divjak u drugom je filmu: digitalna pismenost ovladala je njenim obrazovnim konceptom, materinjeg i stranog jezika iz praktičnih razloga ne može se riješiti, pa se riješila svega ostaloga. Ali dok se u njenom ministarstvu pozivaju na austrijski i njemački model, treba reći i to da su koncepti strukovnog obrazovanja u tim državama razvijeni do kraja, da  učenici nakon trogodišnje strukovne škole mogu nastaviti obrazovanje, napredovati u struci, a dualne škole učenicima ipak daju neku temeljnu naobrazbu iz društvenih sadržaja.

Budući frizeri i frizerke koji se obrazuju u njemačkom Ravensburgu tako, uz hrpu stručnih predmeta i praktičnog rada, plus izborne predmete religije ili etike, obavezno slušaju sociologiju, odnosno politiku ili gospodarstvo. Isto je i s ostalim »dualcima« u državi koja nam je uzor.

Našim je školama ostavljeno na volju da organiziraju takve predmete kao izborne, ako osjete potrebu. Ako je ne osjete, imat ćemo dimnjačare koji znaju sve o dimovodnim kanalima, ali slabo poznaju funkcioniranje društva u kojem žive. Bit će digitalno pismeni i društveno nepismeni. I to je škola za život, ako im takav život želimo.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.