Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 4° 6
Sutra: 4° 4° 6
13. prosinca 2018.
POD SVIJEĆAMA BURZE RADA Gabrijela GALIĆ

kolumna I nogometaši su radnici, zar ne?

I nogometaši su radnici, zar ne?
I nogometaši su radnici, zar ne?
Autor:
Objavljeno: 17. srpanj 2018. u 21:52 2018-07-17T21:52:32+02:00

Desetljeće je prošlo od kada je Europska unija osnovala Odbor za sektorski dijalog u profesionalnom nogometu ne bi li i u visoko-komercijalizirani nogomet uvela socijalni dijalog, odnosno pravila koja bi svima onima koji tek ulaze na teren, bez obzira kako će se njihove karijere razvijati, jamčila dostojanstvo rada. Da, nogomet se najraširenije gleda kroz dečke koji su nešto postigli, zvijezde s izdašnim financijskim ugovorima, i pritom se zaboravlja da su i oni nekada bili nepoznati, da su rasli u nekim nacionalnim klubovima, da su prolazili sve i svašta. Kao što to prolaze mnogi klinci koji se tek kreću probijati za svoje mjesto na terenu.

EU je, međutim, napravio tek mali korak. Nacionalni zakonodavni okviri i dalje reguliraju nogometnu industriju. No, na nacionalnim razinama ipak bi se trebao primjenjivati za sada ključni element europskog interesa za približavanje nogometne industrije zajedničkoj politici zapošljavanja – Sporazum o minimalnim uvjetima standardnog ugovora za profesionalne igrače. Njime se, među ostalim, reguliraju odnosi između igrača i kluba, financijske obaveze kluba, zdravstveno i mirovinsko osiguranje, ustupanja igrača, antidopinška politika, pa i pravo igrača na drugo mišljenje nezavisnog medicinskog stručnjaka u slučaju da osporava mišljenje stručnjaka iz kluba...

Deset godina od kada se pokušava pokrenuti taj socijalni dijalog u industriji nogometa, nisu se zbili tektonski poremećaji. Tako Berndt Keller, profesor sa Sveučilišta u Konstanzi, u analizi za Europski sindikalni institut (ETUI) navodi kako je još dug put do uspostavljanja učinkovitog socijalnog dijaloga u nogometnoj industriji, a njegova održivost ovisi o zajedničkim interesima i uspostavljanju učinkovite ravnoteže moći između igrača, klubova i regulatora. Ograničen razvoj socijalnog partnerstva u tom sportu u Europi, navodi se pritom, posljedica je ogromne regionalne različitosti, pa dok neke zapadnoeuropske zemlje imaju snažnu tradiciju socijalnog dijaloga, na istoku Europe nije takav slučaj. Prepreka zajedničkom europskom pristupu su i ekonomske razlike među zemljama, ali i različiti nacionalni zakonodavni okviri. Primjerice, podsjeća da je većina europskih igrača izravno zaposlena u klubovima, što nije slučaj u Mađarskoj gdje su samozaposleni.
No, taj je probem prisutan i u Hrvatskoj, iako je prije nekoliko godina na snagu stupio novi standardni ugovor koji u cijelosti prenosi odredbe Sporazuma iz 2012. godine. U većini slučajeva kod nas, u zemlji u kojoj novi Zakon o sportu nikako da se porodi, klubovi i dalje umjesto klasičnog zapošljavanja igrača odabiru samozapošljavanje, što znači da je igrač samostalac a ne radnik u klubu. Naravno, od takvih ugovora korist imaju klubovi, igrači teško.

Godinama neviđena pozitiva, vedrina i radost koju je Hrvatskoj priuštila nogometna reprezentacija, trebala bi se iskoristiti za rješavanje tih životnih, radno-statusnih problema igrača. Kao i za bistrenje muteža u vrhu domaćeg nogometa. Od nacionalnog stadiona ni ova, ni buduće generacije neće živjeti. Niti će on kupiti kopačke talentiranim klincima čiji roditelji nemaju ni za kruh.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka