Hrvatskoj nedostaje radnika. To smo, ako ne prije, u ovim ljetnim mjesecima naučili. No, ne nedostaje joj samo konobara, kuhara, sobarica, građevinara... Manjak radne snage nije vidljiv samo u djelatnostima sezonskog karaktera, već je priča puno šira. Nema, primjerice, niti dovoljno metalaca, trgovaca, a sve češće se i na frizerskim salonima viđaju od stajanja pohabani oglasi za slobodnim radnim mjestima. Ne odlaze ljudi samo zbog malih plaća, odlaze jer žele raditi u uređenim društvima. I nikakve porezne reforme to neće promijeniti.

Polovina zaposlenih u Hrvatskoj, dakle oko 700 tisuća radnika, mjesečno na ruke primi do 5.252 kuna, a njihova bruto plaća maksimalno je 7.138 kuna. Preostaloj polovini zaposlenih poslodavci prosječno mjesečno isplate plaću višu od medijana. Nitko od onih koji mjesečno zarade do medijana i većina sa zaradama iznad medijana od nove porezne reforme neće imati ništa. Ništa se od poreznih zahvata, ako će promjene u konačnici i biti u obliku u kojem se najavljuju, neće preliti u džepove većine zaposlenih u zemlji.

Niska i srednja primanja, a takvih je u zemlji najviše, koristi od pomicanja granice za plaćenje poreza po najvišoj stopi neće imati. Pitanje je i koliko će koristi od toga imati i oni na koje se najavljenim rasterećenje cilja – IT stručnjaci, liječnici. Program za njihovo zadržavanje u zemlji trebalo je napraviti godinama iza nas. Danas je kasno, a uostalom trebalo bi raditi programe zadržavanja ne samo specifične visokoobrazovane radne snage, već i kvalificiranih i visokokvalificiranih radnika, pa gotovo i nekvalificirane radne snage.

Kada se snižavanje doprinosa na plaću, dakle doprinosa koje poslodavac plaća na radnikovu plaću, prelilo u radnički bruto? Nikada. Neće se niti najavljeno ukidanje doprinosa za zapošljavanje i doprinosa za zaštitu na radu preliti u radnički bruto. Sve da i neki poslodavac, nekim čudom, tih nešto više od stotinjak kuna koji će mu se osloboditi na medijalnoj plaći prebaci radniku, na neto plaći on to neće niti osjetiti. A i zbog čega bi poslodavci bili tako dobrohotni prema radnicima? Pa oni su ti koji kukaju da su opterećenja plaća u Hrvatskoj prestrašna i da oni zbog toga ne mogu poslovati, ne mogu podizati plaće. I bez obzira što ih usporedba s drugim zemljama, pa i onima u koje domaći radnici bježe, demantira, nastavljaju kukati.

Međutim, ako u Vladi doista misle da će poreznim rasterećenjem poslodavce potaknuti na dizanje plaća, onda bi Vlada sama, kao poslodavac, trebala dati primjer i povećati plaće zaposlenima u državnim i javnim službama. S njima su razgovore o osnovici za iduću godinu trebali otvoriti još tamo u svibnju. No, od razgovora još ništa.

Od podizanja praga za plaćanje najviše stope poreza na dohodak, kao i ukidanja dva doprinosa, bez obzira što bi zdravstveni porastao, dakle, korist će imati jedino poslodavci i taj oslobođeni novac prelit će se u profit. Većina zaposlenih promjene neće osjetiti, osim možda dugoročno. Jer pitanje je hoće li dugovima preopterećeno zdravstvo u nekom trenutku moći pokrivati isplatu naknada za vrijeme bolovanja. Pitanje je i hoće li proračun sutra biti u stanju pokriti isplatu naknada za vrijeme nezaposlenosti ili će nezaposleni nastradati.