Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
2. travnja 2020.
Iz druge perspektive

Drago Kraljević: Treba li Hrvatska povući vojnike iz Afganistana?

Drago Kraljević: Treba li Hrvatska povući vojnike iz Afganistana?
Drago Kraljević: Treba li Hrvatska povući vojnike iz Afganistana?
Autor:
Objavljeno: 22. ožujak 2020. u 16:31 2020-03-22T16:31:41+01:00

Za donošenje moguće odluke o povlačenju naših vojnika iz te zemlje, poželjno je trezveno razmotriti tko je, i s kakvim uporištem u međunarodnom pravu 2001. godine, donio odluku o vojnoj intervenciji na Afganistan, suverenu državu članicu UN-a i što se tamo događalo tijekom proteklih 19 godina

Hrvatski predsjednik Zoran Milanović je u predizbornoj kampanji jednom zgodom izjavio: »Ovo nije naš rat, to nije čak ni NATO-ov rat. Mislim da Hrvatska treba povući svoje vojnike iz Afganistana«. Nakon toga, hrvatski premijer Andrej Plenković proziva novoizabranog predsjednika: »Gospodin Milanović prije mjesec i pol dana kaže da odmah napuštamo Afganistan, a sada potpisuje odluku o slanju kontingenta naših vojnika na šest mjeseci u Afganistan«. O čemu se radi?​

Prvo što treba znati, predsjednik Republike Hrvatske ne može sâm donijeti takvu odluku. »Oružane snage Republike Hrvatske mogu prijeći njezine granice ili djelovati preko njezinih granica na temelju odluke Hrvatskoga sabora, koju predlaže Vlada Republike Hrvatske uz prethodnu suglasnost Predsjednika Republike Hrvatske (...) Oružane snage Republike Hrvatske mogu prijeći granice Republike Hrvatske radi vježbi i obuke u okviru međunarodnih organizacija kojima je Republika Hrvatska pristupila, ili pristupa na temelju međunarodnih ugovora, te radi pružanja humanitarne pomoći, na temelju odluke Vlade Republike Hrvatske uz prethodnu suglasnost Predsjednika Republike Hrvatske«, piše u članku 7. Ustava RH. Prema tome Hrvatska se u Afganistanu nalazi u mirovnoj misiji.

​No, za donošenje moguće odluke o povlačenju naših vojnika iz te zemlje, poželjno je trezveno razmotriti sljedeće: tko je, i s kakvim uporištem u međunarodnom pravu 2001. godine, donio odluku o vojnoj intervenciji na Afganistan – suverenu državu članicu UN-a i što se tamo događalo tijekom proteklih 19 godina.

Kada je krenula vojna interevencija na tu zemlju, Hrvatska još nije bila članica NATO-a. The Guardian u listopadu 2001. godine izvješćuje da je afganistanska vlada ponudila izručenje Bin Ladena SAD-u. No, američki predsjednik Bush odbija pregovarati s afganistanskom vladom, jer je invazija na Afganistan već bila isplanirana prije terorističkog napada 11. rujna. Pravni argument koji su SAD i NATO upotrijebili za vojnu intervenciju, kako ističe Michel Chossudovsky, bivši diplomat UN-a i profesor na Sveučilištu u Ottawi, bio je teroristički napad 11. rujna u New Yorku, koji je okarakteriziran kao »nenajavljeni napad neimenovane strane sile, koji omogućuje SAD-u kao naciji koja je napadnuta, da odgovori u samoobrani«. Bushova administracija već slijedećeg dana, 12. rujna 2001. godine, pokreće »globalni rat protiv terorizma«.

Sjevernoatlantsko vijeće NATO-a na sjednici održanoj u Bruxellesu donosi posebnu rezoluciju u kojoj između ostalog piše: »Ako se utvrdi da je napad od 11. rujna 2001. godine na SAD bio usmjeren iz inozemstva, protiv sjevernoatlantskog teritorija, smatrat će se da je to akcija kada treba postupiti sukladnu članku 5. Washingtonskog ugovora«. U rezoluciji se nigdje ne spominje vojna akcija protiv Afganistana kao suverene države članice UN-a. U njoj se samo traže »odlučnost i dokazi koji potvrđuju da je Al-Qaida na čelu s Osamom bin Ladenom, uz potporu strane sile, naredila napad iz inozemstva protiv SAD-a«. Dva tjedna kasnije, američki državni tajnik Colin Powell izjavio je da će uskoro prezentirati javnosti dokument s konkretnim dokazima koji se odnose na teroristički napad. Međutim, na zajedničkoj konferenciji za novinare s predsjednikom Bushom, koja je održana sljedećeg jutra, Powell je povukao to obećanje, rekavši da su »dokazi proglašeni tajnom«. Seymour Hersh, američki pisac, novinar, dobitnik Pulitzerove nagrade, koji dugi niz godina prati rad tajnih službi, pozivajući se na izvore Ministarstva pravosuđa i CIA-e, rekao je: »Pravi razlog zašto je Powell povukao svoje obećanje, jest pomanjkanje konkretnih dokaza«.

Kada je 7. listopada 2001. godine, započela vojna intervencija na Afganistan, ona je službeno predstavljena sa tri osnovna cilja koje treba ostvariti: prvo, uklanjanje najgoreg, ikad do tada, talibanskog režima s kojim Amerikanci nikada neće pregovarati; drugo, osloboditi afganistanske žene od talibanske tiranije; i, treće, potpuno zaustaviti proizvodnju i trgovinu opijuma. Danas, 19 godina kasnije, Afganistan je potpuno uništena zemlja prekrivena milijunima mina, prepuna bandi, kriminalaca i sirotinje, premrežena korupcijom u koju su uključeni mnogi najviši državni dužnosnici marionetske Vlade. Afganistanske žene se sada s pravom boje da će pregovarači (SAD i talibani), potpuno zaboraviti na njihova stečena prava, svjesne što slijedi kada će talibani ponovno preuzeli vlast.

Što se tiče uzgoja maka iz kojeg se proizvodi opijum, u Afganistanu je od 2001. godine do danas proizvodnja porasla za više od 30 puta. »SAD se ne protivi afganistanskoj trgovini drogom da ne bi narušio stabilnost afganistanske vlade, koju podržavaju glavni trgovci drogom u zemlji«, ističe Eric Margolis, ugledan američki novinar u časopisu Huffington Post. Nakon što je američki predsjednik Donald Trump zaključio prvi sporazum s talibanima, Hrvatska bi trebala znati tko su sada u Afganistanu naši »prijatelji/saveznici«. Je li to još uvijek samo korupirana afganistanska marionetska Vlada, ili su to postali i talibani? Puno je pitanja koja u vezi s 19-godišnjim ratom u toj zemlji, boravkom naših vojnika u mirovnoj misiji, traže jasne odgovore.

Posebice nakon što je Washington Post objavio »Afganistanske dokumente/The Afganistan Papers«. Riječ je o oko 2.000 stranica, nekad povjerljivih bilješki, dokumenata, intervjua s ljudima koji su igrali važnu ulogu u afganistanskom ratu - od generala i drugih visokih časnika, diplomata... koji su godinama upozoravali što se u u toj zemlji stvarno događa.

»Afganistanski dokumenti« nude živopisne detalje, ponekad šokantne procjene, ali i neke iznenađujuće uvide u stanje te države, ali i ponašanje stranih vojnika. Douglas Lute, američki general, glavni inspektor za obnovu Afganistana u vrijeme predsjednika Georgea W. Busha i Baracka Obame, 2015. godine je izjavio: »Što mi pokušavamo učiniti u Afganistanu. Nemamo pojma što tamo radimo«. Slično je izjavio Donald H. Rumsfeld, bivši ministar obrane SAD-a 2003. godine: »Nemam jasnu predodžbu tko su tamo naši naprijatelji koje trebamo poraziti«.

Stotine intervjua koje je Washington Post prikupio i objavio, jasno pokazuju da su se SAD i njegovi saveznici iz NATO-a dugi niz godina bavili skupim ratom koji je na kraju doživo potpuni fijasko. Očigledno, pravo lice okupacije Afganistana moralo je biti skriveno, jer bi vjerni prikaz toga, posebice u američkoj javnosti pokazao, da rat ne samo što nije »pravedan« već nije ni »opravdan«. Taj rat koji traje 19 godina u konačnici predstavlja neuspjeh političkog vodstva SAD-a i cjelokupnog NATO saveza. Dokumenti koje je objavio Washington Post otkrivaju da su, usprkos visokoj razini neuspjeha i potpune zbrke u procjenama, postojali jasni i programirani napori da se javnost namjerno dovede u zabludu. »Ozbiljna greška koju smo napravili, odnosila se prema talibanima. Glavni talibanski čelnici bili su zainteresirani za pregovore, ali im mi nismo pružili priliku«, rekao je Barnett Rubin, američki akademik s iskustvom u Afganistanu kao savjetnik Ujedinjenih naroda.

​​Jesu li Hrvatska i ostale članice NATO-a znale što se događalo u toj zemlji? Ministarstvo obrane SAD-a, dok je na čelu tog resora bio Donald Rumsfeld, 2006. godine, zagovarao je »optimističan pristup« ratu u Afganistanu. Tada su američki generali govorili da »rat u Afganistanu dobro napreduje«, bez obzira što je situacija na terenu bila potpuno drukčija. Nakon što je Hamid Karzai izabran 2009. godine za predsjednika Afganistana, prema podacima čiju je istinitost potvrdio i UN, utvrđeno je da je pobijedio s oko milijun nezakonitih glasova. Je li moguće da članice NATO u to nisu bile upućene? Dokumenti o Afganistanu zapravo potvrđuju da je još prije desetak godina projekt vojne intervencije bio kompromitiran i osuđen na neuspjeh. Dragocjena je izjava Douglasa Lutea, američkog general-potpukovnika, koji je još 2015. godine, priznao: »Nedostajalo nam je temeljno razumijevanje Afganistana - nismo znali što tamo radimo«. A Christopher D. Kolenda, utemeljitelj američke Akademije strateških lidera/ Strategic Leaders Academy, izjavio je da se »afganistanska vlada, uz pomoć američkog novca, postupno pretvorila u kleptokraciju«. Jesu li ostale članice NATO-a bile upućene što se događa s »prijateljskom« afganistanskom Vladom?

​Više od 100.000 afganistanskih civila, 58.000 afganistanskih snaga sigurnosti i oko 2.400 američkih vojnika je tijekom 19. godišnjeg rata ubijeno. Mnogo civila i vojnika je ranjeno. Prema Amnesty Internationalu, nakon vojne invazije NATO-a, kreće velika afganistanska izbjeglička kriza. Broj raseljenih osoba u zemlji zbog sukoba, porastao je na više od dva milijuna. Istovremeno oko 2,6 milijuna afganistanskih izbjeglica danas boravi izvan zemlje. Mnogi od njih su već stigli u Europu. Nakon što su Amerikanci u prvim razgovorima s talibanima isključili kabulski režim iz pregovora, postalo je jasno da će se korumpirana afganistanska Vlada ubrzo urušiti nakon njihova povlačenja. A tada na vlast opet dolaze talibani sa svojim prepoznatljivim standardima o ljudskim pravima i slobodama, posebice prema ženama.

S obzirom da je Hrvatska 1. travnja 2009. godine ratificirala Sjevernoatlantski (međunarodni) sporazum, čime je postala punopravnom članicom NATO-a, odluka Republike Hrvatske o mogućem povlačenjem naših vojnika iz Afganistana, nakon provedene procedure u zemlji, treba biti razmotrena i na Vijeću NATO-a. Ono što je najbitnije, takva se odluka mora temeljiti na jednoj ozbiljnoj analizi razloga zbog kojih je vojna intervencija pokrenuta na članicu UN-a. U kojoj mjeri je ona bila usklađena s odgovarajućim rezolucijama Vijeća sigurnosti UN-a u to vrijeme? I, konačno, na temelju ocjene o sada dostupnim deklasificiranim dokumentima (bez oznake tajnosti), koji jasno potvrđuju što se u toj zemlji događalo nakon 2001. godine

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.