Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
18. siječnja 2020.
Iz druge perspektive

kolumna Drago Kraljević: NATO potresa ozbiljna kriza

Reuters
Reuters
Autor:
Objavljeno: 15. prosinac 2019. u 8:24 2019-12-15T08:24:00+01:00

Razlozi krize djelomice leže u Trumpovu zahtjevu da sve članice moraju uplaćivati u proračun Saveza najmanje 2 posto BDP-a. Tu je i pritisak na članice EU-a da reduciraju odnose s Kinom i ustraju u sankcijama prema Rusiji

Intervju francuskog predsjednika E. Macrona za »The Economist«, doveo je do pravog potresa unutar NATO saveza. Ako njegovim riječima o »moždanoj smrti« saveza, pridodamo izjavu njemačke kancelarke A. Merkel »Europa to mora učiniti sama«, čini se da je na pomolu dosad najveća kriza NATO saveza od njegova osnutka 1949. godine.

Je li uzročnik krize samo u Washingtonu, ili se on nalazi i u EU-u? Prvo što u ovom košmaru međusobnih optužbi i uvreda zamjećujemo nakon sastanka na vrhu saveza u Londonu, jeste zbližavanje Macrona s Putinom te zaustavljanje pregovora o proširenju NATO-a na jugoistok (Albanija, S. Makedonija), na europskom prostoru gdje su sve prisutniji Rusija i Kina.

»NATO funkcionira«, pojašnjava Macron u svome intervjuu, »jedino ako dobro funkcionira njegov glavni jamac – SAD. Vjerujem da bismo trebali preispitati realnost NATO-a u svjetlu najnovijih opredjeljenja SAD-a.

Amerika nam ‘okreće leđa’, kao što primjerice pokazuje povlačenjem sa sjeveroistoka Sirije i napuštanjem Kurda«. Temeljem takvih ocjena, francuski predsjednik zagovara radikalne zaključke: Prvo, europska obrana mora postati autonomna u smislu strategije i vojne osposobljenosti.

Drugo, »Moramo ponovo otvoriti strateški dijalog s Rusijom«, ističe on. Time je Macron izravno optužio SAD da se kao »treća strana« upliće u politiku Unije sa susjedima. Istovremeno, došlo je do sukoba između Francuske i Turske. Znači li to da su sada dvije države članice NATO-a jedna drugoj trajno okrenule leđa?

Napuštanje Kurda dojučerašnjih saveznika SAD-a i EU-a te uplitanje Ankare u unutarnjopolitičke odnose u Siriji s ciljem povratka sirijskih izbjeglica uz prethodno protjerivanje Kurda, dovelo je do toga da je francuski predsjednik otvorio temu o primjeni članka 5. Ugovora NATO saveza. Postavio je pitanje; »Ako se Assadov režim odluči za protunapad na tursku vojsku na svome teritoriju, znači li to da ćemo svi u NATO-u to prihvatiti kao napad na savez« (članak 5.)? Njegov implicitan odgovor je – NE.

Turska je prijetnjom da će uložiti veto na baltički i poljski obrambeni plan NATO-a, ako ostale članice ne podrže njezin kontroverzni plan za Siriju, dodatno razbjesnila članice saveza. Doista neugodna, ali i začuđujuća situacija koju je isprovocirao turski predsjednik Erdogan, koji savršeno dobro zna da je time zatražio nešto što je nemoguće. Kako će ostale članice NATO-a prihvatiti Erdoganov zahtjev, kada su Kurdi sve donedavno bili njihovi saveznici u borbi protiv ISIS-a i masovno ginuli za američke i europske interese? A turska kupnja ruskog raketnog sustava S-400, pokazala se kao dolijevanje benzina na vatru. Istovremeno D. Trump zahtijeva od NATO-a da zaustavi rastući utjecaj Kine, uključujući korištenje kineskih tvrtki za izgradnju 5G mobilnih mreža.

U posljednje vrijeme se u NATO savezu otvara još jedno delikatno pitanje, koje dovodi do novih podjela: Je li Rusija doista protivnik NATO-u? Francuski predsjednik E. Macron želi da se o Krimu razgovara na drukčiji način. Donald Trump javno je napao Njemačku zbog projekta« Sjeverni tok 2« za prijenos ruskog plina u EU. Rezultati jedne ankete pokazali su da 66% anketiranih njemačkih građana želi bolje odnose s Rusijom. U V. Britaniji vođa oporbe (laburisti) Jeremy Corbyn, svojedobno je izjavio da je »NATO opasnost za svjetski mir i sigurnost.«

Kada je Velika Britanija bila domaćin vođama NATO-a 2014. godine, Corbyn je rekao da je anti-NATO demonstracija pokazala da je nakon okončanja Hladnoga rata i raspuštanja Varšavskog pakta, došlo vrijeme da i NATO okonča svoju misiju. Prema brojnim dokumentima NATO saveza, danas je glavni protivnik Rusija. No pritom se otvara jedno logično pitanje: Postoji li doista opravdana potreba za tako enormnim povećanjem NATO-vog proračuna, s obzirom na to da ruski vojni prihodi čine svega 6-7 posto NATO-ovih?

Osim toga ruski troškovi za obranu smanjuju se iz godine u godinu. Konkretno, smanjili su se od 66 mlrd dolara u 2017. na 64 mlrd dolara u 2018. godini? Vojni proračun bivšeg Varšavskog pakta predstavljao je čak 65-75 posto NATO-vih troškova za vojsku. Obrambeni izdaci pojedinih zemalja članica saveza, prema podacima NATO-a za 2019. godinu, iznose: SAD 730 mlrd dolara, EU zajedno s Kanadom 309 mlrd dolara. Ili, ukupno NATO, više od tisuću milijardi dolara. Hrvatska sada izdvaja 6,6 mlrd kuna, a trebala bi prema najnovijim zahtjevima narasti na više od 9 mlrd kuna.

Kada je riječ o postotku BDP-a koji se izdvaja za obranu, stanje je sljedeće: SAD 3,42 posto, Bugarska 3,25 posto, Grčka 2,28 posto, V. Britanija 2,14 posto, Estonija 2,14 posto, Rumunjska 2,04 posto, Litva 2,03 posto, Letonija 2,01 posto, Poljska 2,0 posto. Ostale članice NATO-a, uključujući Hrvatsku s 1,68 posto BDP-a, izdvajaju manje od 2 posto.«Njemačka iskreno ne pridonosi dovoljno. Jako poštujem Angelu i njezinu zemlju – moj otac je bio Nijemac, tako da imam duboke osjećaje prema Njemačkoj, ali oni ne plaćaju ono što bi trebali platiti«, izjavio je Donald Trump.

Kako sve to razumjeti u kontekstu NATO-ve strategije; »Što je veća snaga i superiornost saveza, to je bolje za svjetski mir«? Tu nešto ne štima. Stoga ne čudi zašto ratne pripreme i zbivanja prate dobro organizirane aktivnosti s ciljem stvaranja propagandnih iluzija o tome što se stvarno događa te kakva je stvarna pozicija i sudbina građana, vlasti, država i vojnika. Razlozi ove duboke krize NATO-a djelomice leže u Trumpovu zahtjevu da sve države članice moraju uplaćivati u proračun saveza najmanje 2 posto svog BDP-a.

Tu je i snažan američki pritisak na članice EU-a da reduciraju gospodarske odnose s Kinom i ustraju u sankcijama prema Rusiji. Neke članice saveza poput Turske, slijede svoje interese u trećim zemljama, npr. Sirija. Pored brojnih prijepora, svađa i osobnih uvreda, na posljednjem susretu NATO-a u Londonu, došlo je i do ozbiljnih razmirica između američkog predsjednika Trumpa i kanadskog premijera Trudeaua. Ostale članice NATO saveza iz Srednje i Istočne Europe, još uvijek smatraju Rusiju ‘prijetnjom’, dok su druge – poput Njemačke, postali njezini bliski ekonomski partneri.

Sljedeći korak koji se može očekivati unutar EU-a, jeste početak koordinacije pojedinih vojnih akcija odvojenih od NATO-a. Pentagon se požalio da zemlje EU-a kupuju vojnu opremu jedna od druge, a ne od Sjedinjenih Država, ocijenivši takvu politiku »dramatičnim preokretom« koji šteti savezu. Nakon 70 godina NATO-a, konačno se otvara još jedno važno pitanje koje se desetljećima gura pod tepih.

Niti jedna vojna intervencija u kojoj su sudjelovale članice NATO-a u proteklom razdoblju, ne može se smatrati uspješnom i pozitivnom sa stajališta ciljeva i obveza koje su članice saveza preuzele stavljajući svoj potpis na Ugovor o pristupanju Sjevernoatlantskom savezu. Ako primjerice usporedimo ostvarene rezultate vojnih intervencija na Vijetnam, Afganistan, Irak, Libiju, Siriju... s ciljevima koje definira Ugovor o pristupanju NATO-u, svakom je laiku jasno da je riječ o potpunom neuspjehu.

Nakon što je, primjerice, NATO vojno interevenirao na Libiju i Irak – bez odobrenja UN-a, došlo je do raspada sustava u tim zemljama, nastao je kaos a milijuni ljudi prisiljeni su napustiti zemlju i potražiti bolji život u drugim zemljama. U temeljnom dokumentu NATO saveza u članku 1. jasno piše; »Strane potpisnice obvezuju se, kako je utvrđeno Poveljom Ujedinjenih naroda, da međunarodni spor u koji bi mogli biti uključeni mirnim putem riješe tako da međunarodni mir i sigurnost i pravda ne budu u opasnosti te da se suzdrže od svojih odnosa od prijetnje ili upotrebe sile na bilo koji način koji je nespojiv sa svrhama Ujedinjenih naroda. I treće, ne manje bitno; postoji NATO-ova kriza moralne dimenzije.

Premda se stalno naglašava potreba za«očuvanjem mira«, NATO ima iza sebe prebogatu povijest bombardiranja u kojima je stradalo više milijuna civilnog stanovništva, daleko od prostora »Sjevernog Atlantika« koji je jasno definiran Ugovorom saveza. Neke zemlje poput Norveške pozdravljaju migrante različitih nacionalnosti koji dolaze u njihovu zemlju, posebice iz područja koja su opustošena ratom.

Poljska ne želi ni čuti za takav pristup imigracijskoj politici. Poljska traži bilateralna rješenja sa SAD-om u vezi s proturaketnim sustavom u potrazi za »super jamstvom nacionalne sigurnosti«, što predstavlja traženje rješenja izvan saveza. To se odražava negativno na jedinstvo NATO-a. Zašto se sve to događa? Barem dio odgovora možemo potražiti u samom tekstu Ugovora o Sjevernoatlanstkom savezu.

Ako pažljivo iščitamo što tamo piše i to usporedimo s metodama i rezultatima koje članice Saveza primjenjuju u praksi, bit će mnogo jasnije što su pravi razlozi unutarnjih prijepora, svađa, raskola i dvojbi. Primjerice u preambuli Ugovora jasno piše; »Potpisnice ovog Ugovora ponovo potvrđuju svoje uvjerenje u namjere i načela Povelje Ujedinjenih naroda i svoju želju da žive u miru sa svim ljudima i svim vladama. One su odlučne čuvati slobodu, zajedničko nasljedstvo i civilizaciju svojih naroda, zasnovanih na načelima demokracije, individualnih sloboda i prava.

One žele poticati stabilnost i boljitak na sjevernoatlantskom području. One su odlučne ujediniti svoje napore za zajedničku obranu i održavanje mira i sigurnosti«. A posebnu pozornost treba obratiti na članak 7.:« Ugovor nikako ne utječe, i ne treba ga tako tumačiti, na prava i obveze potpisnica Povelje koje su članice Ujedinjenih naroda, ili na primarnu odgovornost Vijeća sigurnosti UN-a za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti«. Hoće li NATO uspjeti prevladati tako duboke podjele i proturječnosti?

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.


Promo
PUST 2020.
Viškovo

PUST 2020.