Iz druge perspektive

DRAGO KRALJEVIĆ Uloga EU-a nakon berlinske konferencije o Libiji?

Drago Kraljević

REUTERS

REUTERS

Ozbiljni promatrači i analitičari s pravom su zamijetili da je u Berlinu bilo premalo Libije, a puno se više raspravljalo o onima koji su izvana umiješani u građanski rat



Libija se sada nalazi u trećem građanskom ratu, koji je započeo 4. travnja 2019. godine, vojnim pohodom generala Khalifa Haftara na Tripoli, protiv međunarodno priznatog premijera Fayeza al-Sarraja. Nakon što su ruski i turski predsjednici V. Putin i R. Erdogan – glavni akteri u libijskoj krizi, ocijenili da je došlo vrijeme za uspostavljanje primirja, UN i Njemačka sazvale su 19. ovoga mjeseca u Berlinu, međunarodnu konferenciju o Libiji. U radu su sudjelovali predstavnici Njemačke (domaćina), Rusije, Turske, Alžira, Kine, Egipta, Francuske, Italije, Velike Britanije, UN-a, Afričke unije, Europske unije, Arapske lige i SAD-a. Berlinska konferencija završila je rad u nedjelju 19. siječnja, potpisivanjem dokumenta s 55 točaka, koji je strukturiran u pet poglavlja: primirje, embargo na oružje, početak političkog procesa, reforma gospodarskih i financijskih institucija u zemlji, ljudska prava i humanitarna situacija.


No ozbiljni promatrači i analitičari s pravom su zamijetili da je u Berlinu bilo premalo Libije, a puno se više raspravljalo o onima koji su izvana umiješani u građanski rat, s obzirom na to da nije došlo do susreta između zaraćenih strana – generala Khalifa Haftara i aktualnog libijskog premijera al-Sarraja. Osim toga, njih dvoje nisu sudjelovali u pripremi završnog dokumenta konferencije. Uloga EU-a na tom (pre)važnom međunarodnom skupu, nažalost, bila je marginalna. Uoči Berlinske konferencije, turski predsjednik Erdogan upozorio je međunarodnu zajednicu da postoji rizik stvaranja plodnog tla za terorizam ako padne »legitimna vlada« u Tripoliju. Ovo je prigoda za postaviti pitanje: Kako je došlo do kaosa i građanskog rata u toj zemlji? Što se dogodilo sa suverenom i samostalnom državom Libijom, koja je sve do 2011. godine po kriterijima UN-a, bila najbogatija i najuspješnija afrička država? Libiju čine tri povijesna područja: Tripolitanija, Cyrenaica i Fezzan, koja su nekada pripadala Otomanskom carstvu. Kasnije, Libija postaje talijanska kolonija. Prema procjenama libijske vlade, koje neki još i danas osporavaju, tijekom agresije talijanskog fašističkog režima na tu zemlju, izgubilo je živote više desetaka tisuća Libijaca.


Tridesetih godina, fašisti su iz Cyrenaike deportirali oko 100.000 ljudi, većinom žena, djece i staraca, natjeravši ih na prisilni marš kroz pustinju dug oko tisuću kilometara do koncentracijskog logora. Ljudi su na putu umirali od žeđi i gladi. Oni koji fizički nisu mogli izdržati marš, ubijani su na licu mjesta. Ugovorom o miru 1947. godine, Italija se kao agresor koji je počinio velike zločine, morala odreći svih kolonija, uključujući Libiju. Od sredine tridesetih godina 20. stoljeća, Mussolinijev fašistički režim poticao je masovno iseljavanje talijanskih kolonista u Libiju, posebice iz regija Veneto, Sicilija, Calabrija i Basilicata. Do 1939. godine, postotak talijanskog stanovništva u Libiji dosegao je 13 posto ukupnog broja stanovnika.




Libija je stekla svoju neovisnost 1951., a državnim udarom 1969. godine, pukovnik Gadafi (Muammar al-Gaddafi) srušio je monarhiju kralja Idrisa i uspostavio novi politički poredak. Nakon 42 godine Gadafijeve vlasti, vojnom intervencijom NATO saveza 2011. godine, uz potporu tzv. »pobunjeničkih« skupina, srušena je Gadafijeva Đamahirija. Zahvaljujući objavljivanju nekoliko tisuća povjerljivih e-mailova bivše američke državne tajnice Hillary Clinton, s kojih je skinuta oznaka tajnosti, javnosti su postale dostupne mnoge važne pojedinosti o umiješanosti Francuske u rušenje Gadafija. Njezin je osnovni cilj bio prisvajanje libijske nafte, proširenje francuskog utjecaja u regiji, povećanje popularnosti predsjednika Sarkozyja, potvrđivanje francuske vojne moći i sprečavanje utjecaja Gadafija na »frankofonsku Afriku«. Sarkozyjevoj inicijativi za osnivanje »međunarodne vojne koalicije«, pridružili su se SAD i V. Britanija. Vojna intervencija imala je punu potporu vodećih medija globalnog kapitalizma, koji su paravojne snage i plaćenike prikazivali kao »pobunjenike«.


Danas u Libiji, zemlji kaosa, podjela i građanskog rata, niti jedna vlast, uključujući onu koju priznaje UN, nema kontrolu nad cjelokupnim teritorijem države. Povijesne regije – Tripolitania, Cyrenaica i Fezzan, razdvojile su se jedna od druge. Ujedinjeni narodi nastoje pomoći stabilizaciji države. U prosincu 2015. godine, uz pomoć UN-a uspostavljeno je Predsjedničko vijeće Libije na čelu s premijerom Fayezom al-Sarrajom. No situacija ubrzo izmiče kontroli. Sarraj najprije traži međunarodnu pomoć s ciljem protjerivanja ISIS-a iz Sirta – rodnog grada M. Gadafija. U kolovozu 2016. godine, koalicija predvođena SAD-om, bombardira Sirt i još neka područja Libije koje je okupirala Islamska država. Međutim, libijski premijer, unatoč vanjskoj pomoći i dalje nema dovoljno snage za uspostavljanje pune kontrole nad teritorijem zemlje. Istovremeno na istoku Libije, maršal Khalifa Haftar osvaja veliki dio Cyrenaice s Nacionalnom vojskom. On je sada stvarni vođa istočne Libije, gdje se nalazi i sjedište libijskog parlamenta. Haftar – u početku Gadafijev prijatelj, kasnije njegov protivnik, živio je u egzilu u Sjedinjenim Državama do 2011. godine. Nakon povratka u Libiju, sudjeluje u anti-Gadafijevoj pobuni.


U svibnju prošle godine, Europsko vijeće pozvalo je sve strane u Libiji da odmah sklope primirje i nastave suradnju s Ujedinjenim narodima kako bi se osigurao potpuni prekid neprijateljstava. Dok EU već godinama na takav način postupa prema Libiji, situacija u toj zemlji postaje sve opasnija za mir i stabilnost u svijetu. Sedmog siječnja ove godine u Bruxellesu je potpisana Zajednička izjava visokog predstavnika EU-a za zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku i ministara vanjskih poslova Njemačke, Francuske, Italije i Ujedinjenog Kraljevstva. U njoj se između ostalog, navodi: »Uoči nedavne vojne eskalacije u Libiji, koja je zabrinjavajuća, a s obzirom na Vijeće za vanjske poslove 10. siječnja, sastali smo se danas u Bruxellesu kako bismo ponovo potvrdili našu želju da se odmah okončaju borbe oko Tripolija i drugih dijelova zemlje i nastave politički pregovori«.Dok EU i dalje šalje poruke mira zaraćenim stranama, Turska (članica NATO-a) i Egipat ulaze u konflikt zbog Libije, s obzirom na to da ne podržavaju iste lidere. Maršal Khalifa Haftar otvoreno je optužio Tursku za vojnu intervenciju u Libiji.

Prema njegovim riječima, zalihe oružja i streljiva izravno stižu međunarodno priznatoj vladi u Tripoliju preko Sredozemnog mora, uključujući turske bespilotne letjelice (dronove) »Bayraktare«. Krajem studenoga 2019. godine, potpisan je »Sporazum o vojnoj i sigurnosnoj suradnji« između Tripolija i Ankare. Erdogan je naglasio da će Turska nastaviti podržavati premijera Fayiza kao predstavnika nacionalne vlade u borbi protiv vojnog zapovjednika libijske nacionalne vojske Khalifa Haftara. Pritom je naglasio važnost sporazuma o morskoj granici, koji su Ankara i Tripoli potpisali prošle godine. Turska (članica NATO-a) želi isključiti Italiju – drugu članicu NATO-a, da sudjeluje o odlučivanju o budućnosti Libije. Isto žele postići general Haftar i Francuska – članica EU-a i NATO-a, koja želi potisnuti talijanski »ENI«, u korist svoje kompanije »Total«. SAD trenutačno ne pokazuje neki osobit interes za stanje u toj zemlji, podržavaju maršala Haftara i zagovaraju tezu: »neka Libijci sami odluče o svojoj sudbini«. Pojedini ugledni analitičari ističu da su dvije prijestolnice nove Libije sada podijeljene između »Ruskog i Otomanskog carstva«.


Građanski rat u Libiji bitno utječe i na tursko-grčke odnose. Turska, prema informacijama koje prenose mnogi mediji, gotovo svakodnevno krši grčki zračni prostor. To se događa otkad je Turska izjavila da je spremna upotrijebiti čak i vojnu silu protiv Grčke ako bude dovedena u pitanje eksploatacija nafte i plina u blizini grčkih otoka. Grčka kao članica EU-a, koja nije pozvana na Berlinsku konferenciju, uzalud pokušava osigurati mehanizme potpore od Unije. Grčka se istovremeno protivi sporazumu o morskoj granici između međunarodno priznate vlade Tripolija i Turske, jer smatra da se time ugrožavaju prava grčkog mora. Hoće li Haftar nakon Berlinske konferencije prestati pucati i bombardirati dok ne zauzme Tripoli i sruši Serradovu međunarodno priznatu vladu? Tu su i Haftarovi egipatski saveznici koji žele kontrolirati ne samo političke, već i gospodarske procese u Libiji. U.A. Emirati žele spriječiti prisutnost »Muslimanske braće« u Libiji koje podupire Turska. Ukratko, svi su spremni za borbu ako netko od glavnih igrača (Rusija i Turska), nakon Berlinske konferencije, to ne spriječi. Nakon usvajanja berlinske Deklaracije, »iskazano je opredjeljenje za mirno rješenje krize«, naglasio je generalni tajnik UN-a Antonio Guterres na tiskovnoj konferenciji. »Nema vojnog rješenja, traži se trajno primirje i uvođenje embarga na oružje, kako bi krenuo politički proces koji vodi do osnivanja jedinstvene libijske vlade«, ističe on. Hoće li taj dokument dosljedno poštovati i glavni protagonisti zaraćenih strana, koji u njegovoj izradi nisu sudjelovali?


Haftar i Sarraj pratili su rad konferencije s dva različita mjesta, razgovarali su odvojeno sa svima i nisu sudjelovali na okruglom stolu s ostalima. Na kraju su ipak A. Merkel dali svoju suglasnost o imenovanju članova vojnog odbora 5 + 5 koji sukladno akcijskom planu UN-a treba nadzirati primirje. Znači li to da je Haftar, koji do sada nikada nije pokazao spremnost prihvatiti sporazum koji mu ne daje potpunu kontrolu nad zemljom, sada popustio? Možda jeste, vjerojatno pod uvjetom da su premijeru Fayezu al-Sarraju odbrojeni dani? Pored uspostavljanja primirja, postavlja se temeljno pitanje: Tko može biti kandidat za novog libijskog premijera koji će uz podršku većine u Parlamentu moći ujediniti zapad i istok zemlje? Kako sada stvari stoje, to jedino može postići general (feldmaršal) Khalif Haftar. Egipćani njegovu vojsku već dugo vremena opskrbljuju obavještajnim podacima, oružjem i streljivom. Ujedinjeni Arapski Emirati nedavno su Haftarovim snagama dopremili šest zrakoplova… Sada postoji velika opasnost za mir ako Turska nastavi s razmještajem dragovoljaca »Muslimanske braće« u Libiji. U tom slučaju moguće je očekivati intervenciju egipatskih zračnih snaga…


Zašto su zaključci Berlinske konferencije tako važni za Europu? Postoji više razloga. Prvo, članice EU-a Francuska i V. Britanija, neposredno su odgovorne 2011. godine za rušenje vlade jedne suverene države, nakon čega je u državi nastao kaos i građanski rat. Drugo, na konferenciji »Med Dialogues« održanoj nedavno u Rimu, poseban izaslanik UN-a za Libiju, Ghassan Salamé, libanonski diplomat, francuski profesor i američki akademik, iznio je katastrofične prognoze. On smatra da nastavak konflikta u Libiji prijeti »krvavim scenarijem« i novim milijunskim valom izbjeglica koji će se obrušiti ne samo na susjedne zemlje, već i na Europu. Treće, jer dokument iz Berlina, koji je relativno dobro usklađen s njemačkim interesima i ambicijama, ostavlja premalo prostora EU-u, premda stanje u Libiji veoma bitno utječe na stanje sigurnosti u Uniji. Konačno, ova je konferencija još jednom pokazala da utjecaj EU-a na međunarodne odnose i dalje slabi. Dvadeset i pet godina nakon utemeljenja europske zajednice, vanjska i obrambena politika EU-a u nedjelju je u Berlinu bila odsutna. Sada se u kuloarima već šuška može li general Haftar pridobiti međunarodnu podršku? Takva mogućnost realno postoji, jer je Rusija proteklog tjedna već stavila veto na izjavu Vijeća sigurnosti UN-a kojom je trebalo osuditi napredovanje Haftarove vojske prema Tripoliju.