Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
18. siječnja 2020.
Iz druge perspektive

kolumna DRAGO KRALJEVIĆ Kada se sloboda izražavanja može ograničiti radi očuvanja svjetskog mira?

Elisabeth Sabaditsch-Wolff / Screenshot Youtube
Elisabeth Sabaditsch-Wolff / Screenshot Youtube
Autor:
Objavljeno: 23. studeni 2019. u 16:59 2019-11-23T16:59:11+01:00

Posve je legitimno zapitati se u kojoj je mjeri ubuduće moguće izraziti normalnu kritiku protiv bilo koje religije

Krajem protekle godine na Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu dogodio se zanimljiv pravni slučaj s mogućim dalekosežnim posljedicama za građane Europske unije.

Naime, Sud koji je nadležan za 47 europskih zemalja i čije su odluke pravno obvezujuće za svih 28 država članica Europske unije, utvrdio je kodeks kojim se blasfemija (bogohuljenje) protiv islama definira kao kazneno djelo s ciljem »očuvanja vjerskog mira« u Europi.

Riječ je o predmetu Elisabeth Sabaditsch-Wolff, Austrijanke koja je 2011. godine pred austrijskim sudom proglašena krivom zbog »negiranja vjerskog nauka«, nakon što je održala niz predavanja o opasnostima koja prijete od fundamentalističkog islama.

​Pravni problemi gospođe Sabaditsch-Wolff započeli su još u studenom 2009. godine, kada je kao ekspert održala seminar o islamu u Bildungsinstitut der Freiheitlichen Partei Österreichs u organizaciji Austrijske stranke slobode (FPÖ).

Ljevičarski tjednik News, putem svoje novinarke koja se pritajeno pojavila na predavanju, zabilježio je dio njezina izlaganja. Glavni urednik tjednika odlučio je informaciju predati policiji, nakon čega je Sabaditsch-Wolff bila optužena za poticanje mržnje prema muslimanima i omalovažavanje njihova proroka.

To znači da je državni odvjetnik u Beču pokrenuo kazneni postupak na temelju bilješke novinara, a ne na temelju prijave pripadnika islamske vjere, koji se mogao osjetiti povrijeđenim dijelom njezina izlaganja.

Uvredljive riječi, kako iščitavamo iz presude Suda, sastojale su se od improviziranog komentara gospođe Sabaditsch-Wolff na činjenicu što se prorok Muhamed oženio Aishom (jednom od devet žena) kada je imala samo 6 ili 7 godina. Kako to nazvati, izjavila je optužena u svome predavanju, ako ne slučaj pedofilije.

​Suđenje je započelo u veljači 2011. godine. Regionalni sud u Beču, razlikujući brak djece i pedofiliju, smatra da je Sabaditsch-Wolff imala namjeru optužiti proroka Muhameda da je imao pedofilske sklonosti, zatim da njezine primjedbe nisu konkretne i uvredljive izvan dopuštenih granica, bez namjere da se objektivno pozabavi tom temom.

Sankcioniranje takvih stavova, Sud smatra »nužnim« radi »zaštite vjerske osjetljivosti muslimana« i »vjerskog mira« u Austriji. Potom je odredio da optužena mora platiti iznos od 480 eura (ili da odsluži 60 dana zatvora) te sudske troškove.

Nakon što je prošla sve sudske instance u svojoj državi, Sabaditsch-Wolff odlučila je podnijeti tužbu protiv Austrije Europskom sudu za ljudska prava, uz podršku Europskog centra za pravo i pravdu (ECLJ).

Europski sud se u konačnici priklonio odlukama austrijskog pravosuđa. Sutkinja koja je donijela prvostupanjsku presudu, smatra da je optužena nepropisno koristila izraz »pedofil«.

A Europski sud je odbio njezinu žalbu, prihvativši u cijelosti obrazloženje austrijskog pravosuđa o potrebi »sprečavanja nasilne reakcije muslimana«, podržavajući »legitimni cilj sprečavanja nemira, čuvanja vjerskog mira i poštovanja vjerskih osjećaja«.

Gospođa Sabaditsch-Wolff tvrdi da je jedna jedina rečenica istrgnuta iz konteksta njezina izlaganja. Osim toga, smatra da i vjerske zajednice trebaju biti spremne tolerirati kritike koje se upućuju na njihov račun.

Ona u svojoj obrani dalje navodi da njezini komentari nisu izneseni na javnom forumu, već na skupu odabrane skupine ljudi koja se prethodno prijavila na seminar.

​​Austrijska sutkinja Bettina Neubauer priznala je u postupku da je nepozvana novinarka registrirala samo 30 minuta njezina izlaganja. Spomenula je također da su neke izjave pripisane Sabaditsch-Wolff zapravo bile neslužbeni komentari.

Štoviše, samo je nekoliko ljudi čulo ove komentare, a ne 30 ili više njih, što predstavlja temeljni kriterij po kojemu se prema austrijskom zakonu procjenjuje je li izjava bila »javna«.

Potom je sutkinja zaključila da se bračni odnos između proroka Muhameda i Aishe ne može smatrati pedofilijom, jer je brak trajao do Muhamedove smrti, kada je supruga Aisha tada imala 18 godina.

I suci u Strasbourgu, Angelika Nußberger (Njemačka), predsjednica Suda, André Potocki (Francuska), Síofra O’Leary (Irska), Mārtiņš Mits (Latvia), Gabriele Kucsko-Stadlmayer (Austrija) i Lәtif Hüseynov (Azerbajdžan), jednoglasno su presudili da se sloboda govora zajamčena Konvencijom o pravima čovjeka može ograničiti ako vjernici određene religije neke izjave smatraju uvredljivima i bogohulnim.

​Ovom odlukom Europski sud je iskazao posebnu osjetljivost prema islamu, jer samo nekoliko mjeseci kasnije, taj isti Sud presudio je da je korištenje slika Isusa i Marije u reklamama, ponegdje čak u posve neprimjerenim izvedbama, potpuno legitimno.

»Uvreda Muhameda sada je zabranjena jer se Europski sud priklonio šerijatskim imperativima. Ova je presuda važna ne samo za ‘austrijsku ženu’, već i za sve koji podržavaju slobodu govora«, ističe Jihad Watch (27. listopada 2018.).

U francuskom časopisu Valeurs Actuelles 15. ožujka ove godine, brojni obraćenici, mislioci, filozofi, pravnici, religiozni ljudi i stručnjaci islama, izrazili su »duboku zabrinutost« zbog slučaja Sabaditsch-Wolff, tražeći od Europskog suda da prihvati njezinu žalbu kako bi Veliko vijeće za ljudska prava moglo detaljno pojasniti koja su to ograničenja slobode izražavanja u vjerskim stvarima, posebice kada su u pitanju činjenice utemeljene na »političkom ili znanstvenom razumu«, uključujući »slobodu kritike religija«.

Pismo su potpisali: Waleed Al-Husseini, esejist i utemeljitelj Vijeća Conseil des ex-musulmans de France, Mohammed Christophe Bilek, utemeljitelj udruge Notre-Dame de Kabylie i Foruma Jésus le Messie, Rémi Brague, filozof i član l’Institut de France, Chantal Delsol, filozof i član Francuskog instituta, Zineb El-Rhazoui, novinarka, Renée Fregosi, filozof i politolog, Marc Fromager, direktor l’Aide à l’Eglise en Détresse (AED), Claude Habib, profesor emeritus na Sveučilištu Sorbona, Philippe d’Iribarne, istraživač i direktor CNRS-a, Père François Jourdan, teolog i islamolog, Maya Khadra, novinarka, Annie Laurent, ekspert za islam i Srednji istok, Yassine Mansour i Nicolas Bauer, doktoranti prava, Thibault de Montbrial, odvjetnik iz Pariza, Héla Ouardi, profesorica na Sveučilištu Tunis i istraživačica na Nacionalnom centru za znanstvena istraživanja, Céline Pina, esejist i kroničar, Grégor Puppinck, pravnik i direktor Europskog centra za pravo i pravdu te član eksperata pri Organizaciji za europsku sigurnost i suradnju (OESS) za pitanja slobode i savjesti, Boualem Sansal, pisac, Pierre-André Taguieff, filozof, povjesničar i direktor CNRS-a i Michèle Tribalat, demograf.

Oni su u svome pismu posebice naglasili: »Kao autori i istraživači koji se posebno bavimo pitanjima koja se odnose na religije, izražavamo duboku zabrinutost zbog slučaja gospođe Elisabeth Sabaditsch-Wolff protiv Austrije. Odluka Europskog suda za ljudska prava od 25. listopada 2018. godine, opasno ograničava jamstvo slobode izražavanja o vjerskim pitanjima«.

​Nakon ove presude Europskog suda za ljudska prava, posve je legitimno zapitati se u kojoj je mjeri ubuduće moguće izraziti normalnu kritiku protiv islama, ili protiv bilo koje druge religije, bez opasnosti da netko to može okvalificirati uvredom dotične vjere ili njezinih vjerskih autoriteta.

Zar je moguće sa stajališta današnjih konvencija, zakona, civilizacije kojoj pripadamo, da se Sud upušta u prosudbe i ocjene o životu osoba koje su živjele prije 1.500 godina u jednom potpuno drukčijem svijetu, u kojemu su vrijedila posve drukčija pravila?

Bivši glavni tajnik Organizacije za islamsku suradnju, Ekmeleddin Ihsanoglu, pohvalio je odluku Europskog suda ovim riječima: »Ova Odluka pokazuje da nedostatak poštovanja, uvrede i mržnje nemaju nikakve veze sa slobodom izražavanja ili ljudskim pravima. Borbu protiv islamofobije i mišljenja koja ističemo već godinama, sada prihvaća i sankcionira Europski sud za ljudska prava«.

Opservatorij za pitanja islamofobije Sveučilišta El-Azhar u Kairu, također je pozdravio ovu »hrabru« odluku Europskog suda. Pakistanski premijer Imran Khan pohvalio je ovu odluku Suda pozvavši europske zemlje da »udvostruče napore« u borbi protiv bogohuljenja.

Isti taj premijer podržava u svojoj zemlji smrtnu kaznu, ili doživotni zatvor, za bogohulitelje. Europski centar za pravo i pravdu/ European Centre for Law and Justice (ECLJ) objavio je 26. listopada 2018. godine intervju sa svojim direktorom Grégorom Puppinckom koji je između ostalog izjavio: »Ova tendencija izražena u odluci Suda, posljedica je ofenzive Organizacije islamske konferencije prema UN-u radi definiranja zločina bogohuljenja pod nazivom ‘kleveta islama’ u međunarodnom pravu. Jednostavno, došlo je do sukoba unutar međunarodnog prava između muslimanske i zapadnjačke koncepcije slobode izražavanja o vjerskim pitanjima. Sud se u ovom konkretnom slučaju priklonio koncepciji šerijatskog zakona. Odbio je zahtjev gđe Sabaditsch-Wolff da se obrati Velikom vijeću za ljudska prava, tako da je ova odluka sada postala konačna. To ubuduće ozbiljno sprečava slobodu izražavanja«, naglasio je Puppinck.

Zanimljive su ocjene i odvjetnika Gheneff Rami Sommera, koji je branio Sabaditsch-Wolff na sudu. On navodi da za slobodu prakticiranja religije nisu potrebni zakoni o zabrani bogohulja.

Takvi zakoni, tvrdi on, ograničavaju vjersku slobodu puno više nego što je štite. Primjerice, neke religije u svakodnevnoj praksi zagovaraju evangelizaciju ili prozelitizam s ciljem preobraćenja onih koje smatraju poganima.

»Vjerski mir« i »vjerski osjećaji«, koji nisu navedeni kao legitimni ciljevi za ograničavanje slobode izražavanja u članku 10. stavku 2. Konvencije, sada postaju takvi pod izgovorom »zaštite prava drugih«.

​Osuđena Elisabeth Sabaditsch-Wolff ovako je komentirala presudu: »Moje pravo na slobodno izražavanje proizlazi da je manje važno od zaštite vjerskih osjećaja drugih. Svi bismo trebali biti jako zabrinuti zašto su prava muslimana s prebivalištem u Europi, kada se oni osjećaju uvrijeđenima, veća od mojih prava, kao kršćanke i europske državljanke, da se slobodno izrazim«.

Tko će sada, nakon ove odluke najviše sudske instance u Europi, biti mjerodavan odlučivati što je »inkriminirajuće«, a što spada u »slobodu govora«? Ovaj sudski epilog otvara pitanje: mijenja li se u Europi doista koncept prava pojedinca utvrđen Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda?

Dosadašnji domašaji našeg društva počivali su na spoznaji da svatko ima pravo na slobodu izražavanja, pri čemu to pravo obuhvaća slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti.

Naravno, prema odredbama iste Konvencije to pravo može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni, ali samo radi interesa državne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti ili javnog reda i mira, sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja ili morala, radi zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.


Promo
PUST 2020.
Viškovo

PUST 2020.