Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 8° 4
Sutra: 8° 8° 4
19. siječnja 2020.
Iz druge perspektive

DRAGO KRALJEVIĆ Europa 30 godina nakon pada Berlinskog zida

Foto Reuters
Foto Reuters
Autor:
Objavljeno: 30. studeni 2019. u 12:11 2019-11-30T12:11:12+01:00

​Jačanje populizma i antiliberalizma u postkomunističkim zemljama, evidentno je posljedica emocionalnog načina reagiranja većine građana na očekivane, ali iznevjerene rezultate koje je u njihovim zemljama polučio projekt liberalne demokracije. Frustracija i razočaranje su tim veće, jer je projekt prije 30 godina bio dragovoljno prihvaćen

Mnogi se u Srednjoj i Istočnoj Europi prisjećaju 1989. godine. Bio je to trenutak nade i vjere u bolji život, slobodu i liberalne vrijednosti. Tih godina sloboda je predstavljala mnogo više od političkog pojma. Očekivanja ljudi bila su velika.

No već tada je bilo jasno, uključujući Hrvatsku, da su liberalnu revoluciju poveli ljudi koji su bili duboko traumatizirani iskustvom komunizma, ili neposredno involvirani u najviše strukture bivšeg sustava. Stoga su nomenklature bivših režima provele »reforme« po mjeri sustava vrijednosti kojemu su pripadali. Ne slučajno, mnogi deklarirani ciljevi liberalnodemokratske revolucije u tom dijelu Europe, već su od samoga početka postali problematični. Posebice je to došlo do izražaja u procesima privatizacije i pretvorbe, koji su se u većini postkomunističkih zemalja - uključujući Hrvatsku - pretvorili u pljačku.

​Istovremeno, ne smijemo zaboraviti, da je dio disidentskog pokreta u tom dijelu Europe, osim antikomunističke, imao i antikapitalističku tendenciju (Češka, Poljska...). Unatoč razlikama, ipak je postojala zajednička nit vodilja koja ih je povezivala - kako postati »normalno društvo«.

Bilo je to vrijeme kada je u tom dijelu Europe stvoren osjećaj da liberalno društvo »nema alternative«. Takvo stajalište temeljilo se na svijesti o radikalnoj podjeli između demokracije i komunizma, slobode i totalitarizma. Bilo je to razdoblje oponašanja/imitiranja Zapada. Gotovo svi su preko noći htjeli pripadati Zapadu. Nije to bilo nikakvo nametanje izvana, već potpuno slobodan izbor većine. U prvim godinama nakon 1989.godine, liberalizam je bio povezan s idejom pružanja istih šansi svima, slobodom kretanja građana, pravom na javno izgovorenu riječ, afirmacijom pravne države, trodiobom vlasti i slično.

Ivan Krastev, jedan od utemeljitelja Europskog centra za međunarodne odnose, član Instituta za humanističke studije u Beču i član Međunarodnog instituta za strateške studije u Londonu, u zapadnim je medijima (The Guardian, Foreign Affairs, Journal of Democracy i drugima) iznio niz zanimljivih ocjena koje se odnose na ovu temu.

Primjerice, nacionalisti i liberali su bili saveznici u svrgavanju komunizma 1989. godine. Podržavanje nacionalnih osjećaja, bilo je od temeljne važnosti za mobilizaciju građana protiv komunističkih režima. Poljski pokret solidarnosti nije bio liberalan, već socijalno-nacionalistička koalicija, koja je podržavala vrijednosti liberalne demokracije. Savez između nacionalista i liberala prekinut je za vrijeme rata u Jugoslaviji, s obzirom na to da je nasilni (vojni) rasplet federacije uvjerio liberale u Europi da je nacionalizam zlo.

U početku, mnogi liberali Srednje i Istočne Europe, očekivali su da će se njihova društva suočiti sa svojom prošlošću isto kao i Njemačka. To se pokazalo nerealnim. Jer se poslijeratna njemačka demokracija temelji na pretpostavci da nacionalizam neminovno vodi u nacizam. Radikalni pristup Njemačke nije teško razumjeti s obzirom na izuzetnu prirodu nacističke ostavštine s kojom se morala suočiti.

​Za razliku od njemačkih nacionalista do 1945., srednjoeuropski nacionalisti 1989. godine osjetili su da će iz razdoblja hladnoga rata izaći kao pobjednici. Apsurdno je kod Poljaka, kako neki ističu, očekivati da će prestati poštovati nacionalističke vođe koji su u prošlosti riskirali svoje živote u obrani Poljske protiv Hitlera i Staljina.

Za Ruse, Sovjetski Savez i komunizam nisu ista stvar. Sovjetski Savez je bila njihova zemlja i nisu razumjeli zašto se na kraju ona mora srušiti zajedno sa komunističkom ideologijom. Za građane Istočne Europe situacija je bitno različita. Komunizam je za njih predstavljao stranu okupaciju.

Drugim riječima, odnos između nacionalizma i demokracije u Srednjoj i Istočnoj Europi nakon 1989. godine - sve do danas, nije isti kao u Zapadnoj Europi gdje je nakon 2. svjetskog rata nacionalizam (nacizam i fašizam), predstavljao apsolutno zlo.

Ako pogledamo mnoge postkomunističke vođe nakon 1990. godine, zamjećujemo da je njihov glavni način stjecanja legitimiteta, bio je nacionalizam, premda se neki od njih ranije bili komunisti. No kako vrijeme nakon 90-ih godina protiče, različiti oblici liberalne demokracije u Srednjoj i Istočnoj Europi - uključujući Hrvatsku, sve više postaju kontaminirani korupcijom, moralnom dekadencijom, ekonomskom krizom, povećanjem nejednakosti i neravnopravnosti među građanima itd.

​Postkomunistička Europa, koja je toliko željela postati »normalno društvo« po ugledu na Zapad, danas se opredjeljuje za populizam i antiliberalizam. Kako je to moguće? Dok vodeći europski mediji danas naglašavaju pozitivne povijesne rezultate pada Berlinskog zida, neki su u ocjenama mnogo oprezniji.

Primjerice španjolski El Pais navodi: »Europa više nije u središtu svijeta. U stvarnosti njezin protagonizam je nerealan. S dva svjetska rata Europa je već odavno počinila samoubojstvo, a težište svijeta se preselilo na drugo mjesto. Stoga pad Berlinskog zida nije početak europske renesanse nakon 50 godina podjela, već definitivna potvrda dekadencije započete 1945. godine«. U razdoblju od 1989. do 2017. godine, Latvija je izgubila 27 posto svog stanovništva, Litva 22,5 posto, Bugarska gotovo 21 posto, u Rumunjskoj je 3,4 milijuna ljudi napustilo zemlju, Hrvatska ima 800 tisuća stanovnika manje nego 1991. godine...

Većinom su otišli mladi ljudi do 40 godina, koji su napustili svoju zemlju nakon ulaska u EU. Kombinacija starenja stanovništva, niskog nataliteta i masovnih emigracija, danas su izvor demografske panike u Srednjoj i Istočnoj Europi.

Većina građana tog dijela Europe ističe kako je najbolje što im se dogodilo nakon 1989. godine, sloboda putovanja i odlazak na rad u inozemstvo. Danas otprilike polovina anketiranih Mađara i Poljaka, podržava svoje vlade da uvedu mjere ograničenja odlaska građana na rad u inozemstvo. Gledano iz današnje perspektive, mnogi reformatori, disidenti i aktivni sudionici rušenja komunističkog sustava, nerealno su procijenili prepreke i ograničenja koja postoje u njihovih državama za uvođenje zapadne demokracije i zapadnoeuropskih standarda.

​Stoga se postavlja pitanje: u kojoj je mjeri liberalna revolucija iz 90-ih, koja je bila zaslužna za rušenje Berlinskog zida, istovremeno odgovorna za antiliberalnu kontrarevoluciju 30- ak godina kasnije, ne samo u Europi, već i šire - u SAD-u nakon pobjede Donalda Trumpa? Ovaj val populizma koji danas zapljuskuje postkomunističke zemlje, prvenstveno je rezultat ogorčenosti i razočaranja građana ostvarenim rezultatima i obećanjima danim u ime liberalnodemokratskih vrijednosti.

Projekt oponašanja /imitiranja Zapada koji se odvijao tijekom proteklih 30 godine pod raznim imenima; europeizacija, amerikanizacija, integracije, harmonizacija, globalizacija... danas je u ozbiljnoj krizi. Primjerice, pođimo od Hrvatske.

Prema podacima koje je nedavno objavio u Nacionalu naš ugledan ekonomist prof. dr. Tihomir Domazet, situacija je slijedeća: opća razvijenost Hrvatske prema Uniji, 1986. godine bila 85,1 posto tadašnjeg europskog prosjeka. Unatoč svim proklamacijama, konvergenciji, ulasku Hrvatske u EU..., sadašnja usporedba pokazuje da je Hrvatska spala na 59,3 posto europskog prosjeka (pad od 30 posto). »Nijedna članica EU nije doživjela tako drastičan pad ekonomije kao Hrvatska.

Hrvatski BDP 2018. godine još nije bio dosegao BDP iz 2008. godine. Broj zaposlenih 1986. godine bio je 2.092.000, a 2018. godine 1. 206.344. Broj rođene djece 1990. godine, bio je 68.220, a 2017. godine 36.647, što je gotovo dvostruko manje. Ukupan dug iznosi 48 milijardi eura. Imamo 550.000 umirovljenika koji imaju primanja manja od 2.000 kuna, a 265.000 građana je s blokiranim računima itd. Ovo više ne može funkcionirati«, naglasio je u svome intervjuu dr. Tihomir Domazet.

​Jačanje populizma i antiliberalizma u postkomunističkim zemljama, evidentno je posljedica emocionalnog načina reagiranja većine građana na očekivane ali iznevjerene rezultate koje je u njihovim zemljama polučio projekt liberalne demokracije. Frustracija i razočarenje su tim veće, jer je projekt prije 30 godina bio dragovoljno prihvaćen, na žalost na temelju krive procjene da se priključenje zapadnoeuropskoj demokraciji i civilizaciji može ostvariti bez većih problema.

»Paradoks priče je u tome, što je smrt simboličkog Zida stvorila snažnu potragu za novim zidovima«, ističe Francesco Cancellato, autor vrijedne knjige »Il muro - la fine della guerra fredda in quindici storie«. Istinska demokratska misao u postkomunističkim državama, praksa je pokazala, na žalost nije u dovoljnoj mjeri izgrađena.

Narodi koji su prešli put od monarhije, imperijalizma do komunizma, sada su odjednom prihvatili demokratski svijet koji do tada nisu živjeli. U tome se krije dio odgovora zašto postkomunističke zemlje danas postaju plodno tlo za novi val krajnje desničarskih autoritarnih pokreta, jer u sebi nemaju dovoljno »demokratskih protutijela«.

Takvo stanje frustriranosti pojačava demografski kolaps koji je posljedica starenja stanovništva, niskog nataliteta i masovnog iseljavanja poglavito zbog korupcije, nepotizma, retradicionalizacije društva i pomanjkanja vjere u bolju budućnost. Sve to dodatno povećava strah kod građana da će dolazak neprilagođenih stranaca ugroziti nacionalni identitet i oslabiti nacionalnu koheziju.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.


Promo
PUST 2020.
Viškovo

PUST 2020.