Već sam pripremio teze o epilogu europskih izbora na kojima su svi izborni pobjednici, a ne znaš tko će se od njih prije raspasti. Razmišljao sam o tome da podsjetim na euforiju stožera u izbornoj noći i usporedim to s tim što se događa dva tjedna nakon.

A dva tjedna nakon SDP i dalje ne zna bi li slavio ili bi ipak priznao da je izborni rezultat jadan, Živi zid se raspada, u HDZ-u su u traganju za izgubljenim biračima, Ruža Tomašić se sjeća svoje mladosti i ustaške uniforme koju je nosila, Amsterdamska koalicija se utišala, a stvari s Mislavom Kolakušićem nikako ne stoje dobro jer je svaki njegov javni istup razlog za zabrinutost.

Pa sam onda mislio da bi trebalo najaviti i predsjedničke izbore i tragičnu činjenicu da Kolinda Grabar Kitarović i je, ali možda i nije kandidatkinja, Mislav Kolakušić će joj biti protukandidat, spominje se i Miroslav Škoro, dok se odluka Zorana Milanovića još uvijek čeka kao da čekamo mesiju.

I onda je na radiju zasvirala pjesma Crvene jabuke »Grade moj«. I odvela me nekoliko dana prije izbora kada sam se suočio s hororom. A koji sam potisnuo jer se moralo udarnički šljakati. Ne volim horore, dosta mi je svih ovih godina straha od života i ne želim izlagati živce dodatnom mučenju.

Ta sjetna pjesma vratila mi je u sjećanje reportažu švedske televizije koja traje manje od dvije minute i jedna je od najstrašnijih i najbolnijih stvari koje sam vidio u životu. Saznao sam za tu priču kada su mediji prenijeli status Petra Petrovića s jedne društvene mreže.

Večeras me bilo sram što sam Hrvat. Šveđani prikazali jad i bijedu hrvatskog naroda. Večeras na vijestima ŠVEDSKA DRŽAVNA TELEVIZIJA TV1: Pola milijuna Hrvata napustilo Hrvatsku zbog siromaštva/nezaposlenosti. Napomenuli su da je ovo daleko od one lijepe obale koju turisti posjećuju.

Kaže se da su oduvik ljudi hodili u pečalbu, ali vraćali su se za razliku kad se danas iseljavaju cijele familije. Dok Europa ima problema s doseljavanjem, Hrvatska ima problema s odseljavanjem - napisao je Petar na vrhuncu izborne kampanje za europske izbore.

Prilog je stvarno težak za gledanje. Švedski reporter Samir Abu Eid hoda po Iloku, a kamera snima zatvorene kapije i prazne sokake na kojima nikoga nema. Kao grad duhova. Švedski ne razumijem, ali u prilogu su izjave stanovnika Iloka na hrvatskom. I u tim izjavama je sva istina o nama uoči europskih izbora.

- Nedostaju mi ljudi, voljela bih da su tu. Kada tu nema života, naravno da idu tamo gdje je bolje, izjadala se kroz suze Nada Bašić. Njezin izraz lice i te suze slika su Hrvatske. Čovjek koji peca na rijeci je švedskom reporteru rekao: »Ne bih baš htio pričati. Ali nema ovdje industrije, nema života, nema tu posla. Dva susjeda su otišla. Jedni su u Njemačkoj, a jedni su u Slovačkoj - rekao je pak gospodin Daniel.

Njegova sumještanka Danica na kraju je zaključila: »Najgore mi je što sam sama. Muž je umro, djeca su se razišla, možete misliti kako je to kada je čovjek sam. Kao kada u šumu ode sam«.

Drugi dio tog horora mogao bi se snimiti u Rijeci, u »3. maju«. I sve se molim da se pojavi neki superjunak, neki riječki Bruce Lee koji će spasiti stvar i otjerati sve one negativce koji su kandžama uhvatili simbol Rijeke i ne puštaju. I sve želim misliti i nadam se da je taj superjunak Edi Kučan.

Riječ je o samozatajnom čovjeku koji već nekoliko mjeseci ne želi priznati da je gotovo. Svi smo mislili da mora krenuti odjavna špica i već je nekoliko puta odgođen The End. Kučan je osmislio program koji bi dao još jednu priliku riječkom škveru. I ne djeluje nemoguće da njegov plan upali.

On je uvjeren da »3. maj« može dovršiti četiri broda, pokrenuti proizvodnju, zaposliti onih 800 nesretnika koji su ostali u Dolini gladi, osloboditi državu od plaćanja dodatnih jamstava. No, kvaka je u tome da ista ta država, odnosno vlada premijera Andreja Plenkovića mora dati priliku Kučanu i njegovim suradnicima.

Sutkinja Ljiljana Ugrin je još jednom prekinula brojanje, uhvatila Kučana za šake i pitala ga može li nastaviti. On je rekao da može. Deseta je runda. Borac koji je nekoliko puta bio u knock downu ipak se diže na noge.

One su nestabilne, ali još uvijek je spreman za borbu, za završni udarac. Ali da bi nastavio ples u ringu Bruce Lee treba dobiti zeleno svjetlo od onih tipova u odijelima što žive i odlučuju u Banskim dvorima.

U dvorani je muk. Čeka se konačna odluka, čeka se palac gore ili palac dolje. Valja se nadati da će HDZ-ova ekipa i onaj nesretni ministar Darko Horvat napraviti predah od brojanja nestalih HDZ-ovih birača, da će se prestati baviti duhovima i početi se baviti ljudima i da će dopustiti nastavak borbe. Da nam u Rijeku ne bi došetao Samir Abu Eid sa švedske televizije s novim radnim zadatkom - reportažom o propalom brodogradilištu, reportažom o državi koja nije dala Bruce Leeju da dovrši borbu. Državi koja je brojala nestale duše umjesto da se bavila živim ljudima. I zato udri Bruce Lee.