Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
15. listopada 2019.
KANOĆAL

kolumna DAMIR CUPAĆ Strah od malog makjata bez kofeina

Foto M. Gracin
Foto M. Gracin
Autor:
Objavljeno: 8. listopad 2018. u 22:23 2018-10-08T22:23:13+02:00

Točno me je strah danas sjesti negdje i popiti kavu. Kriza u Gradskom vijeću ne da nije razriješena, nego je još manje jasno što se zaista događa u gradskom parlamentu nakon što je predsjednik Gradskog vijeća Andrej Poropat ostao bez kvoruma. A svi politički akteri, manje-više, su se očitovali. I kao da to nije dosta, Rijeka je izgubila još jednu utakmicu, a Matjaž Kek je dao ostavku. Točno me je strah svih onih pitanja – ajde, frende, reci nam što se događa, ti si novinar, znate vi što se događa, zbog čega se sve to zbiva, hoće li Kek stvarno otići, tko će doći, što ćemo sad, kuku nama jadnima. Pa će se nakalemiti sa spikom svi oni koji su točno znali od prvoga dana Kekovog dolaska da će sve to točno tako biti, kako mu je sustav igre bio loš, kako je trebao igrati u nekoj drugoj formaciji, da ga može biti sram da ni jedan naš dečko nije zaigrao sve te silne godine... Šutjet ću, što ću drugo.

I dok budem šutio, sjećat ću se jedne utakmice protiv Istre na Kantridi kada smo se borili za opstanak. To se nije dalo gledati. Onaj Bele Bele nas je ubijao, više sam gledao u tartan stazu na kojoj sam kao klinac skupljao lopte i dobacivao ih igračima, najsretniji sam bio kada sam je bacio Baljiću iz Željezničara. Gledao sam u tartan stazu jer me strah bilo gledati travnjak. Mislim da smo nekom ludom srećom izvukli bod. I toga se svaki put sjetim kada sveznajući selektori, kao da im je Miljan Miljić mentor, krenu raščlanjivati sve ono što su oni znali od prvoga dana kada je Slovenac došao na Kantridu. Sjećat ću se i dočeka na Korzu kada smo se Valter i ja stisli u onom mnoštvu i štipali se jer nismo vjerovali da smo za života dočekali da budemo prvaci. A onda će netko opet okrenuti na priču oko Gradskog vijeća jer ja sam, eto, novinar i moram znati što se događa.

– Pa, dobro tko je tu u pravu, a tko u krivu. Što hoće ovi koji ne dolaze, a piju kavu, a i onaj Poropat, što on glumi, majke ti – pričat će dokoni frendovi, pitat će sve nešto u tom stilu. A ja ću šutjeti i samo reći – bo, pojma nemam. Onda će netko primijetiti da mi žali bože onaj magisterij iz komparativne politike i odmahnut će rukom. Slijegat ću ramenima u znak obrane.
I sjećat ću se onih dana kada smo išlu u cuoeteka, elektroškolu, i naših štrajkanja. Bili smo štreberski razred, ali nismo bili trebice. Znalo nam se omaknuti da štrajkamo. Jedan put smo, mada nitko ne zna ni dan danas zašto, napustili nastavu. Ostao je samo jedan kolega. Osuli smo drvlje i kamenje na njega onako mladenački kurčeviti. Meni ga je bilo žao jer je on rekao da je jedini razlog zašto nije štrajkao strah od staroga koji bi ga ubio ako ikada bude štrajkao. Užasno mi je bilo žao, ali nastavio sam ga pljuvati, verbalno, zajedno sa školskim drugovima iz razreda. Iako nitko od nas nije znao zašto smo napustili nastavu. Danas mi se čini da je to bila pubertetska inicijacija koja se morala dogoditi svako toliko. Ono, da se prebrojimo.
Točno me je strah današnjeg dana i sve nešto mislim da je najpametnije popiti tursku kavu doma. I čekati što će reći istraga Hrvoja Burića koji je najavio da će svakoga vijećnika pitati ponaosob jesu li za raspuštanje Gradskoga vijeća. Čisto da se prebroje.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.