Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
20. listopada 2019.
Kanoćal

Komentar DAMIR CUPAĆ Sreća moja da amule volim više od trešanja

NL arhiva
NL arhiva
Autor:
Objavljeno: 31. srpanj 2019. u 20:44 2019-07-31T20:44:36+02:00

Možda je resorni ministar, onaj nesretni Darko Horvat, otišao na godišnji da se odmori od svih promašenih obećanja koje je nanizao u zadnjih godinu dana. Sve tako mislim dok jedem amule i skontam da su one demokracija u svojoj biti. Svima su nadohvat ruke, nitko se za njih ne brine, a one rađaju, grane se savijaju do poda od težine plodova, nitko ih ne ograđuje

Šetao sam danima po jednom parku na Donjoj Drenovi. Parkić je onako tipičan riječki, iza zgrada. I od lijepog pogleda na Kvarnerski zaljev nisam ništa primjećivao. Sve dok nisam počeo gaziti po njima. Prvo sam naletio na stablo ispred kojeg je kontejner za smeće. Grane se savijaju koliko je rodilo ove godine. Drvo amula.

Nikome ne pada na pamet da ubere koji plod. Nekih sto metara dalje još nekoliko stabala. Ono prvo rađa žućkasti plod. Slijedi drvo s gotovo crnim plodom. Nekoliko metara dalje pucaju grane s crvenkastim amulama, a onda eno onih ljubičastih. Ubrao sam po šaku od svega i s guštom jeo. Iako su amule odmah ispod balkona, bez straha sam brao. Jer nikoga nije briga.

Isto tako je bilo kada smo bili mulci. Išli smo na more čoporativno. Starcima nije padalo napamet da nas razvoze. Skupili bi se u dvorištu Cobra, Romeo, Džoni, Vicko, Ingrid, Nataša, Đoko, ponekad i Robi i Branko, i put pod noge do ispod Vile, ispod Doma umirovljenika, ili do neke druge plaže na potezu od malog brodogradilišta do Kostabele. Ima se što hodati.

Od Ulice braće Bačić, do zadnje stanice »duje« pa spuštanje do Marčeljeve, a onda kroz šumicu trk, jer je znalo biti zmija, pa pored Doma umirovljenika i onda gdje odluči većina. Iako smo svi imali one najlone sa špagom iz Trsta i u njima ručnik, sendvič, vodu, pomidor i malo voća, usput bismo brali amule.

Isto bez straha jer nikoga nije bilo briga što beremo plodove. Ionako su padali po podu. Ako bi ranije ugrijalo za otić na more, jeli bismo zelene, kisele, bez straha hoće li nam pozliti.

Trešnje nikada nismo smjeli dirati. Samo u rijetkim trenucima kada bi nekoga uhvatio nalet hrabrosti mašio bi se za koju trešnju iza zida u nečijem vrtu pa bi podijelio sa svima. Svima su nam amule bile najslađe kada su bile poluzrele.

Voljeli smo onaj kiseloslatkasti okus još uvijek tvrdoga ploda. A najslađe su bile kada smo se vraćali nakon cjelodnevnog kupanja, umorni kao psi i gladni kao vuci. Nitko nas nikada nije učio da ne smijemo grane lomiti. Nama se to samo nametalo.

Znali smo nekako u sebi da lomiti drvo koje nam na izvolte nudi plodove ne bi nikako bilo dobro. Drvo koje nitko nikada nije obrezivao, prskao, ograđivao, čuvao. A amule su svake godine rađale da nas nahrane na onom dugom putu od Braće Bačić do neke od plaža na potezu od malog brodogradilišta ispod Vile do Kostabele.

Kao klinac sam razmišljao kojoj ću djevojčici ponuditi iz šake ubrane amule. I cijeli bih dan bio sretan ako bi neka prihvatila pruženu ruku.

A nekidan sam berući amule razmišljao o demokraciji. Cijelo ljeto bombardirani smo informacijama o predsjedničkim izborima. Najprije je trebalo saznati imena kandidata, danima smo se tresli hoće li se Zoki Milanović kandidirati, odahnuli smo kada je Miroslav Škoro preko Youtubea poručio hrvatskom puku što će i kako će, onako milozvučno kako samo on to zna, još uvijek se tresemo hoće li se Kolinda Grabar-Kitarović i službeno kandidirati, a strepimo što će napraviti HDZ.

Baš je bilo super kada je Mislav Kolakušić odlučio na valu izvrsnog izbornog rezultata na europskim izborima, kol’ko je ono dobio, manje od 10 posto, ući u utrku za Pantovčak i najavio korjenite promjene političkog sustava kojima je smisao da omogući bivšem sucu Trgovačkog suda obračun sa svim lošim što se u ovoj državi događa.

A da ne bi bilo dosadno, svi su izgledi da će biti kandidata za Pantovčak taman za jednu nogometnu momčad, a moguće je i da bude kakva rezerva. I svi oni znaju točno što će napraviti kako bi se onemogućilo one iz Banskih dvora da tlače napaćeni narod koji je od stoljeća sedmog sanjao državu, dobio je prije gotovo 30 godina, a da danas nikome nije jasno što smo to točno htjeli i je li normalno da nam propadaju brodogradilišta, da nam sve više ljudi napušta zemlju, da se tresemo iz mjeseca u mjesec koliko nam je stranih gostiju ušlo u državu.

Dovedeni smo do toga da se objave Ministarstva turizma čekaju kao proročanstvo. Strepi se hoće li statistika pokazati, sačuvaj nas Bože, da je ušlo dva posto manje gostiju, što bi bilo kao smak svijeta. Dobro, uvijek se može za pet posto oderati one koji su već tu pa će se to nekako izravnati, ali taj minus bio bi smjerokaz prema paklu.

I dok se tako zbrajaju gosti, valja se nadati gosti iz nama bliskih zapadnoeuropskih zemalja, a ne tamo neki kojima smo mi zapad, nitko ne zbraja što je potrebno da se zatvori financijska konstrukcija za spas brodograđevne industrije.

Možda je resorni ministar, onaj nesretni Darko Horvat, otišao na godišnji da se odmori od svih onih promašenih obećanja koje je nanizao u zadnjih godinu dana.Sve tako nešto mislim dok jedem amule i skontam da su one demokracija kakva bi trebala biti u svojoj biti.

Svima su nadohvat ruke, nitko se za njih ne brine, a one rađaju, grane se savijaju do poda od težine plodova, nitko ih ne ograđuje. Sreća je da amule više volim od trešanja, trešanja koje su bliže svemu onom što živimo zadnjih 30 godina. One su ograđene, mogao bi netko i zapucati ako netko ispruži ruku iznad zidića do vrta. I bolje da popadaju i istrunu nego da ih netko pobere i ponudi djeci ili susjedu. Trešnju teško da će dirati ičije ruke osim onih gazdinih. A amule grle mnoge ruke.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.