Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
15. listopada 2019.
KANOĆAL

kolumna DAMIR CUPAĆ Prespavati jutro, prespavati vek, kako li je tek

DAMIR CUPAĆ Prespavati jutro, prespavati vek, kako li je tek
DAMIR CUPAĆ Prespavati jutro, prespavati vek, kako li je tek
Autor:
Objavljeno: 12. siječanj 2019. u 20:56 2019-01-12T20:56:46+01:00

Ministar gospodarstva Darko Horvat, kao ni njegovi kolege u vladi premijera Andreja Plenkovića, ne moraju strahovati da će ljudi u plavim radnim odijelima pod prozorima Banskih dvora pjevati »Budi se istok i zapad«. Niti će itko dodati »Budi se sjever i jug«. I nevjerojatno je kako je ministar Horvat uspio pacificirati industrijske radnike, škverane, da nikome ne pada na pamet prosvjedovati nakon što ih se više od godinu dana zavlači, a to zavlačenje je u zadnjih nekoliko mjeseci preraslo u socijalno mučenje. Sva ta iscrpljujuća priča oko sudbine pulskog i riječkoga škvera pretvorila je ljude koji su ponosno odlazili na posao u nemoćne robot(v)e koji čekaju hoće li Godot doći, a Godot nikako ne dolazi. Ministar Horvat sada najavljuje da će se sigurno nešto dogoditi do 25. siječnja i da će se pojaviti strateški partner koji će podmetnuti leđa i spasiti brodogradnju, stratešku gospodarsku granu. A proleteri dolaze na posao i šute. Na pamet im ne padaju nikakvi žuti prsluci. Oglase se sindikalni čelnici, udare malo po Horvatu i po Plenkoviću, i onda opet muk na riječkim i pulskim navozima. Gotovo da čovjek ne povjeruje. A bilo je gorih vremena, gorih režima i gorih vlasti. Pa narod nije šutke trpio. Pjevao je i pjesmom tražio svoja prava. Udaralo se palicama po čovjeku, ali radnik je bio ponosan.

Prije jedno dva mjeseca Valter i Igor su odlučili otići iz »3. maja«. Sami. Valter je rekao da ga je sram da dolazi na posao i da mu netko daje milostinju. Našao je drugu šljaku vrlo brzo. Nekako u isto vrijeme kada je Valter uzimao radnu knjižicu, Igora sam sreo na Korzu. Pio je kavu s kolegom. Idem na neku presicu i proklinjem svoju tužnu sudbinu. Te ne da mi se, dosta mi je ove lude šljake, sve me neka muka hvata. I nakon mog monologa pitam ja Igora što u to doba, a bilo je oko 11, radi na Korzu. Znam da se iz projektnog ureda nije tako lako izlazilo. I mislim da nije bolovanje, sačuvaj Bože. Čovjek bezbrižno kaže da su on i kolega prije nekoliko dana dali otkaz i da su se prijavili na biro pa riješili da popiju kaficu. Sve ga gledam i mislim kako će prasnuti u smijeh. Ali smijeh nikako da krene. Samo lagani osmijeh zadovoljna čovjeka koji je napravio ono što je riješio i što mu se činilo jedino logičnim. Igor je našao posao vrlo brzo u jednoj riječkoj tvrtki i sada crta brodove za neke Skandinavce, ili tako nešto. Išli smo nedavno na koncert Vlatka Stefanovskog i pitam ga kako mu je. Kaže da je super, ali da mu je žao kolega koji su ostali u škveru. Iskreno mu je žao »3. maja«, ali je pesimist i jedino se nada da će neke od onih s kojima je crtao brodove povući u neku normalnu firmu.

Zašutjeli smo oba kada je Stefanovski krenuo s »Mamurnim ljudima«, s onim stihovima »Ja ne pratim štampu jer unapred znam/na dobre mi vesti ne miriše dan/prespavati jutro, prespavati vek/kako li je tek«.

Ni Valteru nije loše jer radi vrlo sličan posao kao i u »3. maju«. Objašnjava da je jedino nezgodno što je na terenu. U Puli. U Uljaniku. Gdje je prije nekoliko mjeseci odlazio kao radnik »3. maja«. I Valteru je žao kolega koji su ostali u »3. maju«. Zvao ih je da dođu u njegovu firmu jer ima posla za dečke koji znaju svoj posao, koji su majstori. Ali oni i dalje čekaju.

Meni se nekako činilo da »3. maj« nikada neće doći u situaciju u kojoj je danas jer sam bio uvjeren da je onaj spomenik brodograditelju koji kao David drži brod u rukama kao totem koji čuva to sveto industrijsko mjesto na Kantridi, da će sve one dušmane i razbojnike koji su kidali supstancu tog poduzeća pohvatati poput dobrog diva ona Kruppova dizalica čiju vrijednost sada, eto, procjenjuje stečajni upravitelj kojega je imenovao Trgovački sud u Rijeci. Skoro mi je došlo na pamet da stjeram Valtera i Igora kvragu kao izdajnike jer nije pošteno napustiti brod koji tone, brod koji su zajedno gradili sa svojim kolegicama i kolegama. Prešutio sam. I neka sam. Jer nisam vidio ono što su njih dvojica znala, što su znale stotine onih koji napuštaju pulski i riječki škver. A znali su da ni jednu hrvatsku vladu nije bilo briga za brodogradnju dok god se na račun brodogradnje moglo uhljebiti svoje politički podobne aparatčike, a uz to nikome na pamet nije palo kontrolirati tijek državnog novca koji se upumpavao na račune »3. maja« i Uljanika.

Znali su da ovu državu nije briga za proizvodnju i da će »3. maj« i Uljanik šaptom pasti. Bez da za to itko odgovara. Valter je svoju odluku o odlasku donio nekako nakon prosvjeda u Zagrebu na koji je išao. Shvatio je tada s kim ima posla i ispred Banskih dvora i u Banskim dvorima. Ponos mu nije dozvolio da baci koplje u trnje za tri plaće i nekoliko minimalaca. A upravo je ministar Horvat, zajedno s kolegama ministrima i premijerom Plenkovićem, doktorski odradio pacifikaciju ljudi u trlišima. Ubili su u njima svaku pomisao na protest, na krik. I svima nama pokazali da se kao društvo nećemo boriti s pjesmom na usnama – može Budi se istok i zapada, može Lijepa naša domovino, za ono za što se vrijedi boriti. Za ljudsko dostojanstvo, za pravo na rad, za pravo na istinu, istinu o tome što je onima koje je narod birao najprije u zakonodavno tijelo, a onda u izvršnu vlast zaista bitno kada je riječ o društvenoj supstanci. Bi li itko normalan očekivao da se u jednoj Njemačkoj ugasi autoindustrija – šaptom, je li moguće da se u civiliziranom svijetu vlade odreknu proizvodnje, je li moguće da se Internacionala iskarikira stihovima: »Ostajte sjediti vi zemaljsko roblje i čkomite«. Eto, u nas je moguće. Eto zašto su moji drugovi bezbrižno pili kavu na Korzu kada su se prijavljivali na biro rada.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.