Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
15. listopada 2019.
Kanoćal

Komentar DAMIR CUPAĆ Nema straha dok je nama ovakve omladine

Snimio Roni BRMALJ
Snimio Roni BRMALJ
Autor:
Objavljeno: 18. ožujak 2019. u 14:41 2019-03-18T14:41:27+01:00

Kada čovjek otvori oči i pogleda gdje živi, kako je moguće da generacije i dalje gruvaju petarde. Sve me strah da jednog dana ne krene gruvanje s bombama i kalašima i da mlade generacije zahvaljujući »radu« onih starijih ne zavedu obrijane glave

Pred božićno-novogodišnje blagdane sjetim se svaki put profesorice Ive Lukežić koja nam je na faksu znala reći da svaka generacija mora ispucati svoje petarde. Sjedili smo na predavanjima, a kako je faks bio u istoj zgradi s Osnovnom školom »Nikola Tesla«, predavanja gotovo nismo mogli slušati koliko su klinci gruvali petarde.

Pred Božić i Novu godinu, moguće i zato što se ostarilo, ful me je iznervirala ta jedna nova generacija. Ajde što su gruvali petarde u parku i ispred zgrade, ali pukao mi je film kada sam vidio da bacaju petarde u ribnjak. Iskulirao sam da ne napravim neku glupost, a klinci su me gledali kao bolesnika zbog toga što sam im uopće prišao i prigovorio da to ne rade.

A onda je objelodanjeno istraživanje Zaklade Friedrich Ebert i Instituta za društvena istraživanja o mladima u Hrvatskoj koje je provedeno u 2018. godini na uzorku od 1.500 mladih u dobi od 14 do 29. godina.

»Mladi u Hrvatskoj oportunisti su u pogledu korištenja veza i poznanstava pri zapošljavanju i rješavanju problema, distancirani su od politike, imaju nerazvijenu političku i građansku kulturu, ne vjeruju institucijama, a iznimno im je važna obitelj. Skloni su autoritarnoj vlasti, što počinje od roditeljskog doma, a žrtve su socijalnog raslojavanja društva što i na njima ostavlja trajne posljedice«, navedeno je u lidu teksta koji je objavljen u Novom listu.

Čitam i ne vjerujem. Stvarno mi nije jasno na koju foru te mlade generacije mogu tako percipirati društvo u kojemu žive. Nema među njima empatije, već samo oportunizma. A da se samo ugledaju u premijera Andreja Plenkovića, drugačije bi sve bilo.

Njegova ministrica regionalnoga razvoja i fondova Europske unije Gabrijela Žalac vozila je automobil bez valjane vozačke dozvole i udarila dijete. Premijer je shvatio da je ministrici žao i da njezine suze nisu lažne i nije mu palo na pamet prihvatiti ponuđenu ostavku kao moralan čin.

Premijer Plenković slično je postupio i kada je riječ o ministru obrane Damiru Krstičeviću. Iako je ministar Krstičević nešto zabrljao oko nabavke ratnih aviona, premijer je mudro shvatio da se ništa nije dogodilo, novac nije potrošen, avione nismo dobili što nije ni bitno jer smo i do sada mogli bez njih i stao je u zaštitu svoga ministra čime je pokazao da posjeduje sve one prave drugarske vrline.

Kao da je odrastao na omladinskim radnim akcijama, a ne po hodnicima bešćutnog Bruxellesa.

Premijer Plenković pokazao se puno iskusnijim nego što bi se to dalo naslutiti iz njegovih godina i kada je riječ o obilježavanju blajburške tragedije. Zna premijer da je to tragičan dio hrvatske povijesti koji se ne smije zaboraviti i da žrtve zaslužuju pijetet, ali isto tako zna da se malo ustašluka u vezi s tim događajem na marginama može istrpjeti, kao i ona ploča Za dom spremni u Jasenovcu.

Empatija premijera Plenkovića i cijelog kabineta prema ministru gospodarstva Darku Horvatu koji se već više od godine dana bori za spas hrvatske brodogradnje za svaki je primjer. I dok dio jalne javnosti traži ostavku čovjeka koji s Uljanikom i »3. majem« već godinu i pol dana liježe i budi se, premijer Plenković je žrtvovao dva posto popularnosti da spasi druga. Kao i u slučaju ministra financija Zdravka Marića koji nema pojma o Borgu, osim da je to nešto iz Zvjezdanih staza, i koji je doktorski izveo spašavanje Agrokora.

Mladi se mogu ugledati kada je riječ o razvijanju socijalnih vještina i drugarstva i u riječkoga gradonačelnika Vojka Obersnela. Zločesti ljudi u Rijeci kako bi pokvarili našu omladinu i kod njih razvili negativne tendencije prozivaju svakodnevno gradonačelnika i nekadašnjeg direktora Autotroleja Željka Smojvera jer gore autobusi, što se reducira vozni red jer nema vozača, a nema ni autobusa, a i ovo riječko komunalno poduzeće grca u dugu većem od 10 milijuna kuna.

Prozivaju Smojvera za sukob interesa jer je poslovni partner Autotroleja dok mu je Smojver bio na čelu imao registriranu firmu na adresi Smojverove kuće. Ali Obersnel nije pokleknuo, on je stao u Smojverovu obranu, ocijenivši da je posao prijevoza putnika na Pagu bio dobar posao.

Kaže riječki gradonačelnik, citiramo: »U tom smislu, nisam imao informaciju da je sjedište društva Moto rent Novalja d.o.o. ranije bilo na adresi gospodina Željka Smojvera, niti je ta informacija na bilo koji način relevantna te kao odgovor na pitanje gospodina Kukuljana, mogu zaključiti da se radi o valjanim i dopustivim poslovima, kojima nisu narušena načela poslovne etike«.

I kada riječki gradonačelnik spomene etiku, jasno je kao dan da je to ključna riječ i da ona mora biti smjerokaz našoj omladini da ne razvijaju negativne tendencije kao što su oportunizam, nerazvijena građanska i politička kultura i nevjerovanje političkim institucijama.

Mene jedino čudi, kada čovjek otvori oči i pogleda gdje živi, kako je moguće da generacije i dalje gruvaju petarde. Sve me strah da jednog dana ne krene gruvanje s bombama i kalašima i da mlade generacije zahvaljujući »radu« onih starijih ne zavedu obrijane glave.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.