Panika kojoj posljednjih dana svjedočimo zbog evidentnog nedostatka radne snage u turističkom sektoru logična je posljedica krivo postavljenih temelja razvoja hrvatskog društva.

Naime, nakon doslovce u krvi izborene samostalnosti plaćene tisućama života, novostvorena država nije krenula u smjeru izgradnje i stvaranja sustava koji će kroz razvoj privrede i poduzetništva donositi zaradu svima, već u gomilanje birokratskog aparata utemeljeno na političkim i rodbinskim vezama.

Tu je, pak, pokazana iznimna kreativnost koja se uskoro s državne prenijela na regionalnu i lokalnu razinu pa Hrvatska danas ima od najmanje općinice pa do velebnih državnih institucija na desetke tisuća uposlenih tajnika, savjetnika, referenata, voditelja, konzultanata, inspektora, stručnih voditelja...

A za sve njih, budući da imaju ohohoho dobre plaće, treba jako, jako puno novca. Taj se novac uzima od onih iz privrednog, obrtničkog, turističkog i ostalih nebirokratskih sektora i to kroz velike poreze i druga slična davanja, što državi, što lokalnoj i regionalnoj samoupravi.

A kad tako puno od onog što zaradiš moraš dati drugome, onda ni tvoja plaća ne može biti velika. Pa kad nikako, godinama, ta plaća ne može bitnije narasti, onda čovjek počne tražiti ima li negdje neko mjesto gdje se za istu količinu rada može ipak dobiti više.

Naravno, takvih lijepih mjesta ima, ali ne u Lijepoj Našoj. I tu se, za sada, zatvara krug čije su aktualne posljedice bijeg mladih i sredovječnih iz Hrvatske za bolje plaćenim poslom, odnosno - nedostatak radne snage.

Evo kako cijela ta hrvatska priča funkcionira na mikro primjeru Gorskog kotara, graničnog područja Hrvatske koje sa susjedne strane ima u državnim okvirima Slovenije slično nerazvijeno i ruralno poručje Bele krajine.

Niz Gorana već radi preko »meje«, a tijekom posljednjih godinu dana slovenske firme različitih djelatnosti pojačano traže radnike i u Gorskom kotaru, pri čemu su najčešće uvjeti za najobičnije fizičke poslove (primjerice, rad u pilani) takvi da se nudi minimalno 1000 eura plaće plus novac za putne troškove.

Sad to prenesite na goranske i hrvatske prilike. Vlasnik pilane u Hrvatskoj dat će vam mjesečnu plaću od tisuću eura? Hahahahaha....Kad bi mogli, dali bi, reći će mnogi od njih, pravdajući se ogromnim porezima i davanjima.

I teško je reći da nisu u pravu jer tko god se u Hrvatskoj okušao u samostalnom poslu kroz obrt, firmu ili neki sličan oblik aktivnosti, itekako dobro zna da su, u odnosu na zarađeno, izdvajanja ogromna, često i besmislena – naknada za vodne slivove, spomenička renta, doprinosi Obrničkoj i Gospodarskoj komori, članarine Turističkoj zajednici, izdvajanja za opće korisne funkcije šuma...

Za sve se to izdvajalo ili i dalje izdvaja. No, tako to mora biti kad, primjerice, po službenom popisu tijela javnih vlasti iz 2016. godine u Republici Hrvatskoj postoje, između ostalih, Agencija za istraživanje nesreća u zračnom, pomorskom i željezničkom prometu, Agencija za sigurnost željezničkog prometa, Agencija za ozakonjenje nezakonito izgrađenih zgrada ili Agencija za ugljikovodike...

A prije njih postojale su, primjerice, Agencija za savjetovanje bračnih parova, Agencija za prostore ugrožene eksplozivnom atmosferom, Agencija za opremu pod tlakom te Ured za koordinaciju sustava procjene učinka propisa.

Što su ove dvije posljednje spomenute agencije radile, ne bi shvatiti mogao ni Albert Einstein, a čovjeku koji je osmislio naziv i aktivnost Ureda za koordinaciju sustava procjene učinka propisa treba čestitati na kreativnosti, ako ništa drugo, zbog toga jer naziv ureda može biti sjajan primjer za vježbanje memorije.

Ajde pokušajte minutu nakon pročitanog teksta ponoviti naziv tog ureda! Neće ići. I dok popis ovih nebuloznih agencija izaziva smijeh, potpuno suprotna reakcija javi se kad čovjek shvati koliko je u takvim »uredima za koordinaciju« zaposleno ljudi i kolike plaće primaju.

Kako taj birokratski aparat raste, vidljivo je na primjeru jednog državnog podzeća koje nećemo imenovati, ali čak i njegovi uposlenici znaju da je devedesetih pri osnivanju direkcija u Zagrebu brojila 40 ljudi, a danas ih je tamo više od 400! I upravo u tim ogromnim brojkama je i odgovor na stanje krize.

Treba ih, jednostavno, okrenuti. Vratiti na staro. Pa kad nam proizvodni sektor ne bude morao osiguravati plaću za stotinjak tisuća izvrsno plaćenih činovnika, nego se taj novac bude mogao usmjeriti na podizanje plaće onih koji zaista i rade, onda će i u Hrvatskoj plaće za običan fizički posao moći dosezati svotu od oko tisuću eura i onda neće biti problem naći radnika, niti će ljudi iz Hrvatske bježati.

Na onima koji su ovakav sustav stvorili - a to su isključlivo političari - sad je i posao promjene ovog stanja i ne krenu li u tom smjeru - neće uskoro od koga više imati što uzimati.