Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 13° 6
Sutra: 13° 13° 6
16. prosinca 2019.
Pretis lonac

kolumna BOJANA MRVOŠ PAVIĆ Čovjek ima pravo bojati se, nismo mi Finska

Snimio Darko JELINEK
Snimio Darko JELINEK
Autor:
Objavljeno: 19. studeni 2018. u 17:44 2018-11-19T17:44:24+01:00

Finci su o zbrinjavanju nuklearnog otpada s lokalnim stanovništvom pregovarali punih 13 godina, a mi ćemo manje od pet, to znači da se »nuklearci« svojski moraju baciti na posao i objasniti jesmo li sigurni

Finci, zasad jedini u svijetu, grade trajno odlagalište za visokoradioaktivni nuklearni otpad iz vlastitih nuklearki, u koje će istrošeno nuklearno gorivo početi smještati početkom idućeg desetljeća, i tamo ga odlagati idućih sto godina. Odlagalište Onkalo, 70 kilometara dugački tuneli duboko u granitnim stijenama, nalaze se na zapadnoj obali Finske, 300 kilometara od Helsinkija, u blizini dvije nuklearke od ukupno četiri, koliko ih Finci imaju.

Projekt tek razvijaju i Šveđani i Francuzi, no Finci su najdalje odmakli. Svo ostalo istrošeno nuklearno gorivo u svijetu, pa tako i u polu-našem Krškom, nalazi se u privremenim skladištima. Riječ je o, dosad proizvedenih, 270 tisuća tona opasnog otpada u privremenim bazenima uz same nuklearke. Finci su prvi odlučili smještati ga trajno, u odlagalište kojem garantiraju radni vijek od sto tisuća godina, koliko će otprilike trajati i razgradnja opasnih produkata rada nukelarki. 

Hrvatska u vlasništvu ima polovicu jedne nuklearke pa je odgovorna i za polovicu njenog radioaktivnog otpada. Kad nuklearka za 25 godina prestane s radom, i majstori je petnaestak godina nakon toga konačno razmontiraju, iza sebe će ostaviti, redom, više od 3.500 »kubika« nisko i srednjeradioaktivnog otpada, oko 5.300 tona otpada od razgradnje nuklearke i oko 1.330 tona istrošenog nuklearnog goriva, najopasnijeg otpada. Jako puno svega za jednu malu državu, koja polovicu toga mora zbrinuti.

Zbog čega su, u hrvatskom kontekstu, važni Finci? Važni su zato što su o trajnom zbrinjavanju nuklearnog otpada počeli razmišljati u onom trenu kad smo mi sa Slovencima našu nuklearku puštali u rad, početkom 80-tih. Koju godinu kasnije, točnije 1987., Finci su odabrali pet potencijalnih lokacija za trajno zbrinjavanje otpada, krenuli sa studijama te s informiranjem lokalnih zajednica.

Proces razgovora sa stanovništvom na tih pet lokacija je trajao, dolazimo do najvažnijeg dijela priče, punih 13 godina, i bio je toliko uspješan da su 2000. godine – kad je došlo vrijeme da vlada donese konačnu odluku o tome gdje će se trajno odlagalište nalaziti – lokalne vlasti Eurajokija, jedne od lokacija, i općine u kojoj stanuje oko devet i pol tisuća stanovnika, rekle da pristaju pod jednim »uvjetom« – da se vladi uopće ne spomene mogućnost da odlagalište može biti igdje osim kod njih! Drugim riječima, zbog obilnih benefita i lokalnog zapošljavanja, objeručke su pristali udomiti opasan otpad.

Kod njih se sad odlagalište i gradi, a kako u susjedstvu imaju i dvije nuklearke, može se reći da totalno »briju« na nuklearnu energiju, koju su apsolvirali uzduž i poprijeko.
Vraćamo se sad u Hrvatsku, koja je tek sad, nema tome koji dan, donijela plan zbrinjavanja nuklearnog otpada iz Krškog i domaćih izvora u medicini, industriji, vojsci. Prema tom planu, preostalo je samo pet godina da se, redom, ispita najizglednija lokacija za smještaj nisko i srednjeradioaktivnog otpada na Trgovskoj gori, u Općini Dvor, ali i, što će nesumnjivo biti puno teži dio posla, privoli i umiri lokalna zajednica, kao i susjedna BiH, koja otprije najavljuje da na skladište u neposrednoj blizini granice s Hrvatskom neće nipošto pristati.

Sve, dakle, do 2023., a zašto? Zato što razgovora sa Slovenijom o tom pitanju praktički nije niti bilo sve ove godine, pogotovo ne konstruktivnih. Važan problem zbrinjavanja otpada – privremenog ili trajnog – gurali smo pod tepih koliko god se moglo, i otamo ga izvukli tek prije godinu, dvije. Zato je i ostalo tako malo vremena, budući da prema međudržavnom sporazumu otpad iz Krškog, htjeli-ne htjeli, mogli-ne mogli, za pet godina moramo sami negdje udomiti.

Što će pak biti s visokoradioaktivnim istrošenim gorivom, dragi bog zna, jer i strategija koju smo donijeli kaže samo da će gorivo ostati u nuklearki do njenog prestanka rada, a onda će se, tamo negdje 2050.-2060., razmatrati kamo s njim, jednako kao i to kamo, trajno, s manje radioaktivnim otpadom čije će privremeno skladište biti na Trgovskoj gori. Sve se čini da već računamo na to da će Finci probušiti još koji tunel pa ugostiti i naš otpad, no koliko će Hrvatsku to koštati?

Slovenija nas je pozvala, a mi zasad odbili, da polovicu svog nisko i srednjeradioaktivnog otpada smjestimo u trajno odlagalište Vrbina, koje oni planiraju graditi pola kilometra od nuklearke. Kažu »naši« da je to skuplje rješenje od Trgovske gore. Zdrava pamet kaže i to da je Vrbina skoro pa u Zagrebu, jer ako ćemo o nuklearnim užasima, nikakva nas granica, a pogotovo ne ova oko koje se sporimo sa Slovencima, spasiti neće. U Zagrebu imamo i vlastitih 11,5 »kubika« opasnog radioaktivnog otpada iz medicine i industrije, mnogi niti ne znaju da je on na dvije lokacije skoro pa u centru grada. Do 2060. godine će se i količina tog otpada povećati deset puta...

Bude li sve to, plus naša polovica iz Krškog, u Krškom i smještena, samo će Slovenci dobivati naknadu, a ne i neka naša osiromašena općina. Riječ je o oko milijun eura godišnje, novac koje naše općine ne smiju olako odbaciti. Čovjek ima pravo bojati se, pogotovo u državi koja nije Finska, što znači da se »nuklearci« svojski moraju baciti na posao, i u samo pet idućih godina ljudima objasniti što nuklearni otpad u dvorištu znači, je li ili nije opasan, i jesmo li sigurni.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.