Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 17° 1
Sutra: 17° 17° 1
21. travnja 2019.
Balkanski ambasador Zlatka Dizdarevića

kolumna Odustanak od putovanja

Snimio Sergej DRECHSLER
Snimio Sergej DRECHSLER
Autor:
Objavljeno: 27. rujan 2015. u 19:45 2015-09-27T19:45:13+02:00

Svi smo mi postali izbjeglice u sebi samima. Iz onog života. A nemamo svoju Njemačku u koju bismo željeli. Zapravo, nema nikakvog smisla mijenjati mjesto. Tu smo gdje smo, a izvan sebe samih, nekadašnjih

Nismo u srijedu otišli na more, a planirali smo. Supruga se uklopila u spajanje praznika na poslu – nekada su to bili Prvi maj ili 29. novembar, danas je Bajram ali dobro, prilika je bila za put. Onda smo odustali. Uzajamno nam je objašnjenje i opravdanje, šta ćemo tamo, kaže internet (on sve zna) padat će kiša, kuda sa sobom, dosadno, depresivno...U Sarajevu za Bajram življe, evo jutros pod prozorima i ulični svirači, inače ih nema. Vidim, malo im ko baci novčić, pa odoše sporo dalje, nizbrdo. Bajram je Bajram al' pare su pare. 

Pade mi naknadno na pamet, kiša mi nikada ranije nije bila razlog da ne jurcam na jug kad god sam imao dva dana, a kamo li četiri i po. Ono tamo, vazda sunce, smijeh, normalni ljudi, ležernost u zaboravu na svakodnevnu frku i muku gonili su me gdje mi novine nisu padale na pamet, ni televizija ako nije važna utakmica, gdje smo pričali o brodicama i ribarima, o maslinovom ulju i lokalnim ludorijama. Šprdali se. Shvatao sam po povratku u Sarajevo da u tim nepročitanim novinama, zapravo, ništa nisam u međuvremenu propustio. Sve drugo mi je bivalo važnije, ništa tu namrgođeno nebo nije moglo da pokvari jer mi nismo bili namrgođeni. Nestašluci uz kišu nadovezivali  su se na one ljetne, samo smo se mi preselili iz bašte u kafeu pod krov, unutra. 

Sada odjednom drugačije. I ovdje i tamo i bilo gdje drugo. Gledam dnevnike, uhvatim sebe kako ponekad i novine kupim. Televizija saopštava a novine te i nasekiraju. Odjednom smo pomalo i mazohisti. Sjetim se kako smo minulo ljeto u istom društvu, po prvi put bivali prečesto  namrgođeni, šutili, sve svakome bilo jasno, koliko nas pamet drži. Već smo ranije  do u detalje izanalizirali i shvatili  ono povodom čega se sad šuti. Ostala po navici jutarnja orahovica, granap, nevoljko ali ipak kupljene novine – ovih »mojih« u Hrvatskoj svakako nema sem s danom zakašnjenja, a nove su vijesti već prerasle i sate a kamo li dan – pa natrag u selo, kući. Među ribare. Usput, skontao sam ljetos, tamo se ni čaglji, glas preostale slobodne prirode, više ne oglašavaju kao prije. Nedostaju mi, odjednom. Prije bi susjedi na pozdrav i pitanje kako si, odgovarali s »pomalo...« Danas uglavnom samo odmahnu glavom, a vidim da ne bi kazali što očigledno misle – »nikako!« 

Priznao sam nevoljko, ostajući u Sarajevu po prvi put otkako sam mogao na jug i rekao da hoću, pa nisam: Đavo je došao po svoje. Svi smo mi postali izbjeglice u sebi samima. Iz onog života. A nemamo svoju Njemačku u koju bismo željeli. Zapravo, ne treba nam, nema nikakvog  smisla mijenjati mjesto. Tu smo gdje smo, a izvan sebe samih, nekadašnjih,  u vlastitoj kući, ma gdje ona bila. 

I naravno da sam se sjetio »onih« dana, prije dvadeset i kusur godina, kada se bježalo zato što je promjena mjesta značila i promjenu života, sigurnost, šansu. Spašavali su ljudi sebe mijenjajući mjesto. Tada sam istinski mislio i osjećao da ostajem ovdje jer je to stvar odbrane sebe od onih što hoće na silu da te promijene, da ti uzmu identitet. Pa ga ti, kao, možeš sačuvati negdje drugdje. Govorili su mi i tada najbliži da je to idiotski, da treba spašavati glavu od pucanja. Ja sam mislio da je spašavam čuvajući sebe u sebi, ma kakav bio. Sviđala nam se tada čak i ona sjajna, ratna: svi koji su ostali živi u Sarajevu su - promašeni...  Nisam bio jedini koji tako misli. Onda je godinama u staroj raji pokoji znao da kaže, da sam znao kako  će danas biti, otišao bih i ja onda. Nismo se previše time bavili, stvar svakako hipotetička. Uostalom, o onim vremenima svakako više imaju potrebe da pričaju oni što su otišli zavazda, pa dolaze preko ljeta da nam kažu koliko je nama ovdje lijepo. Nije problem što su otišli, svako ima pravo na svoju sudbinu i ideju da je sam bira. Malo je jedino bila nepristojna ta želja da nam se ljeti, u kratkim posjetama, objašnjava kako je nama. Mislim nešto danas, evo nas sada sviju u sličnim govnima. I tamo i ovdje. Jer se muka vratila na teren ljudskosti, ma gdje bio, sa terena pucanja. Bar za sada.  

Jedan je od ovdašnjih drugara minulih dana, u priči o egzodusu jadnih što su pobjegli od pucanja, kazao ono što mi se motalo po glavi podugo i što je, shvatio sam, prešutni a neartikulirani razlog  da ne odem na jug minulog vikenda, ili bilo gdje drugo, navodno »zbog kiše«. Kaže, ako sam onda imao gdje da odem da bi bio rahat, pa nisam, sada više ne žalim. Sada se više nema gdje ni otići iako možeš, sve je isto, čemer, jad, pogubljene slobode,  mržnja i histerija. Svakako se ne puca ni ovdje kao ni tamo, ali je ljudski jad prevladao tamo čak i više nego ovdje. I o tome se još uzajamno lažu. Nije tačno da su ih »kvote za izbjeglice« podijelile, one su samo razotkrile ono što je u njima čučalo. Riječ je, zapravo, o kvotama ljudskosti a tu Unije ne važe. 

Razgovarali smo u jednoj tv emisiji ovdje o dobru i zlu. Prisjetili se, mimo svih sentimenata i nostalgije što idu uz godine i odnos prema mladosti, nekih realnosti koje baš i nemaju veze samo s tom nostalgijom. Recimo one nevjerice prije koju deceniju pred filmskim prizorima iz »onog svijeta, bezosjećajnog«  kada ljudi na ulici velikog grada prolaze mrtvi hladni kraj čovjeka što se srušio, i nikome ne pada na pamet da se zaustavi i vidi šta je, zovne nekoga, pomogne.  Ovdje sada živimo tu realnost. Sjetili smo se koliko ih je, i bliskih,  koji će ti na pitanje »kako si«, odgovoriti glatko i cinično »nije mi k'o tebi...«.  U danima lani, kada je voda preplavila gradove i sela i ljudi odjednom pokazali onu starinsku osjetljivost za drugog i želju da pomognu, takozvani političari, lokalni i oni »gore« uspaničili su se da će im se dobrota vratiti kao bumerang, da će im solidarnost i zaborav na podjele u pripadnosti i »identitetu« pomutiti računice temeljem kojih vladaju. Sistem je pobijedio čovjeka.

Vidim tu priču sada, tamo gore gdje se organizirano kodificiraju interesi protiv sentimenata i ljudskosti, u sistemu vladanja. Ne treba se tom pričom  baviti, ona nam se uselila u kuće, na jugu i na sjeveru, svejedno. Normalan o tome može pričati s mukom u stomaku, ili zašutjeti. Sve je učinjeno, temeljem potpuno različitog, a zapravo interesnog definiranja toga ko smo, što smo, čiji smo, da nas se ujedini u idiotlucima. Slute nam opet ratovima, to uvijek počinje trgovinom i zatvaranjem  granice, reciprocitetima u naduravanju i »odbrani principa«, do pobjede.

Gdje je jedan pobijedio po svaku cijenu, ekskluzivno, drugi je poražen. A oboje u istoj »zajednici vrijednosti«. Nije velika mudrost podijeliti pobjedu, valja znati kako podijeliti poraz zarad zajedničke pobjede. Najslabijima i očajnima se prijeti oružjem, zid i žica postaju  mjera slobode, sve do ukidanja azila i slobode kretanja kao ideje o »novoj Evropi«. Nema još pucanja, djeca što mrtva isplivavaju po obalama mora oko Evrope nisu naša. Kao, žao nam je ali ko zna ko je tu sve kriv, ako krivice uopće ima, oni se ionako tamo stalno tuku, takvi su. Ovdje, u Uniji, odluke se proglašavaju »dogovorom« a četiri države striktno protiv, jedna uzdržana a jedna na pritisak u zadnji čas pretrčala većini. Eto nas, htjeli ili ne, na terenu na kojem realnost artikulira  politika i bespogovorni državni zadatak kao interes a ne kao vrijednost iz koje je potekla zakletva o humanoj uniji. 

Sjajni Jakob Augstein iz Spiegela voli stvari da kaže kratko, jasno i u glavu. Prije neki dan je prvo napomenuo kako je »kibernetika nauka o upravljanju  sistemima« i onda dodao, nekako ubitačno a ležerno: »...U tom smislu, naša stvarnost je kibernetička katastrofa u kojoj su zakazali mehanizmi vladanja, i to mnogo prije izbjegličke krize.«Palo mi je na pamet da »sistemi« nisu samo ono što je smišljeno racionalno i ciljano u nekom kontekstu izvana. Sistemi su i ono u nama, kao osjećanje i misao. To ne zavisi od mjesta s kojeg bi izbjegao, na neko drugo gdje možeš ponovo biti nekako pospremljen u sebi. Od sebe se, uglavnom, teško pobjegne. Pa ni ako je to jug, kišni ili sunčani. To su prirodne kategorije i nadam se da one još nisu poremećene glupošću ljudi što opet slute katastrofu. 

Nadam se da tamo dole oni čaglji nisu zašutjeli  zastalno. Ako jesu, onda ih je čovjek potamanio. U svojoj ambiciji da uređuje prirodu nakon dovršavanja nasilja nad sobom. I taj je idiotizam, dotle smo dobacili,  bio sasvim moguć.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka


Promo
Tommy zna što voliš