Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 29° 2
Sutra: 29° 29° 2
20. rujna 2018.
Zlu ne trebalo Denisa Romca

Zanijekana prošlost

Foto Marko GRACIN
Foto Marko GRACIN
Autor:
Objavljeno: 5. ožujak 2011. u 14:20 2011-03-05T14:20:52+01:00

Umjesto teškog i mučnog procesa denacifikacije srpskog državnog aparata i društva, Srbija se latila uloge regionalnog žandara, nadležnog za sve ratne zločine na području bivše Jugoslavije, prkoseći žrtvama srpskih zločina. Upravo u tome je jedini smisao slučajeva Purda, Jurišić, Marić, Ganić, Divjak, kao i onih koji će tek doći na red

Tihomir Purda je na slobodi, nakon što ga je Srbija tobože velikodušno amnestirala odgovornosti za zločine što ih je sama izmislila, no Srbija je svoj cilj postigla. Svi, naime, danas govore o Purdi i o zločinima nad pripadnicima JNA u Vukovaru, dok ona druga strana priče – genocid, etnocid i urbicid što ga je jugoslavenska vojska počinila nad Vukovarom – i dalje ostaju pometeni pod tepih navodno uzornih regionalnih odnosa, zahvaljujući poslovičnoj ravnodušnosti međunarodne zajednice. 

Beskrajno je ponižavajuće da sloboda jednog potpuno nevinog čovjeka i nakon puna dva desetljeća opet ovisi o milosti njegovih nekažnjenih krvnika

Beskrajno je ponižavajuće da sloboda jednog potpuno nevinog čovjeka, čiji je jedini grijeh bio da je ustao u obranu svog doma kada je taj dom bio napadnut, i nakon puna dva desetljeća opet ovisi o milosti njegovih nekažnjenih krvnika, potpuno isto kao i 1991. i 1992. godine, kada je bio u srpskim kazamatima! Za zločin nad Purdom i njegovim zatočenim suborcima nikada nitko nije odgovarao. Ni u Srbiji, niti u Haagu. 

Itekako dobro znamo za logore bosanskih Srba za Bošnjake i Hrvate u Bosni, jer je njihovo »otkriće« devedesetih poslužilo kao opravdanje za zapadnu intervenciju u BiH, kao što znamo i za hrvatske logore za Bošnjake u Hercegovini, no što uopće znamo o mreži konc-logora na tlu Srbije? Znamo li što se događalo u tim logorima? Što je Hrvatska učinila? Uglavnom malo i ništa. 

Na taj način nestaje razlika između napadača i napadnutoga, kao i granica koja dijeli zločin i herojstvo. Izjednačava se odgovornost jedne i druge strane, jer su ionako »svi pucali«, kako je to ovih dana nakon sastanka s predsjednikom Ivom Josipovićem sramotno izjavio Milorad Dodik. Jer kada svi pucaju onda je u toj zaglušujućoj buci pucnjave teško razabrati tko je uopće prvi zapucao. A i zašto bismo se uopće bavili takvim nebitnim sitnicama kada su ionako svi pucali!? I svi su krivi! 

Onoga čega je toliko nedostajalo Hrvatskoj – državničke odlučnosti i organiziranosti u zastupanju i zaštiti nacionalnih interesa – Srbija je imala napretek.

Onoga čega je toliko nedostajalo Hrvatskoj – državničke odlučnosti i organiziranosti u zastupanju i zaštiti nacionalnih interesa – Srbija je imala napretek. Srbija je doživjela nekoliko vojnih poraza, no međunarodne sile nisu nad Srbijom primijenile njemački ili japanski model nakon Drugog svjetskog rata. Štoviše, Miloševićev pristanak na okončanje agresije nagrađen je srpskom državom u Bosni i Hercegovini, koja je i danas glavni izvor nestabilnosti u regiji. Srbija je doživjela poraz u nekoliko ratova, no velikosrpska ideja nije poražena. 

Projekt izjednačavanja krivnje za rat i relativizacija odgovornosti Srbije za agresiju na Hrvatsku i BiH započet je puno prije nego što je rat završio, a tada je služio za sprečavanje međunarodne vojne intervencije. Taj se projekt provodio na vojnom, političkom, diplomatskom i propagandnom terenu, uz korištenje svih srpskih državnih resursa. Sjeća li se još itko rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a iz 2003., u koju je Ante Gotovina utrpan zajedno s Ratkom Mladićem i Radovanom Karadžićem, a koju su progurali Britanci? Koliko god ta rezolucija s hrvatskog gledišta bila skandalozna, s gledišta srpske državne politike radilo se o briljantnoj akciji. 

Slično se dogodilo i s famoznim topničkim dnevnicima, koji su u konačnici zloupotrijebljeni kako bi Srbija dobila alibi za neizručenje Ratka Mladića i Gorana Hadžića Haškome sudu. 

Srbija je po riječima svog predsjednika Borisa Tadića navodno vodeća država u procesu regionalnog pomirenja, no Tadić pritom i dalje nema snage priznati da se u Srebrenici dogodio genocid i da je Beograd za njega suodgovoran, čime zanemaruje presudu Međunarodnog suda pravde, najvišeg sudišta UN-a. 

Povijest nas uči da u prošlom stoljeću nijedna zemlja nije provela proces denacifikacije i defašizacije ako nije morala i ako na njega nije bila prisiljena. Slično je bilo i sa Srbijom. Srpski ekspanzionizam amnestiran je voljom međunarodne zajednice. Umjesto teškog i mučnog procesa denacifikacije srpskog državnog aparata i društva, Srbija se latila uloge regionalnog žandara, nadležnog za sve ratne zločine na području bivše Jugoslavije, prkoseći žrtvama srpskih zločina. Upravo u tome je jedini smisao slučajeva Purda, Jurišić, Marić, Ganić, Divjak, kao i onih koji će tek doći na red.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka