Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 9° 4
Sutra: 9° 9° 4
26. ožujka 2019.
Zlu ne trebalo Denisa Romca

Zakon ili bezakonje?

Foto S. DRECHSLER
Foto S. DRECHSLER
Autor:
Objavljeno: 30. siječanj 2013. u 12:45 2013-01-30T12:45:05+01:00

Opskrba stanovništva pitkom vodom stoga ne smije biti prepuštena zakonima tržišta, jer vodu – baš kao i na energiju, komunalne usluge, grijanje, stanovanje, prijevoz, kulturu, obrazovanje, zdravstvena skrb... – moramo smatrati javnim dobrima. Svako društvo koje se smatra civiliziranim moralo bi brinuti o dostupnosti tih dobara svim svojim članovima

Ovih je dana samo jedna smjernica Europske komisije izazvala pravu pobunu u Njemačkoj i Austriji, jer je shvaćena kao namjera privatizacije voda. Iako su naknadno iz Bruxellesa objasnili kako predložena smjernica ni s čim ne obvezuje lokalne zajednice na privatizaciju vodoopskrbe – pogotovo ne na silu – jer se njome samo propisuje obveza raspisivanja natječaja za dodjelu koncesija za opskrbu vodom na europskoj razini, protiv planova Europske komisije ustali su oni koje je inače nemoguće ujediniti: konzervativci i socijaldemokrati, sindikati i industrijalci. 

   Iz udruge njemačkih gradova pozivaju saveznu vladu da intervenira na Europskom vijeću – najvišoj instanci Europske unije – i tako »spasi opskrbu njemačkih gradova pitkom vodom«. 

   Opskrba pitkom vodom posao je vrijedan milijarde eura, zbog čega je taj posao već dugo na meti financijskih špekulanata. Nakon što su u nekoliko godina krize u potpunosti iscrpili sektor realnog gospodarstva, špekulanti se okreću novim žrtvama, pogotovo u javnom sektoru i poslovima koji se financiraju javnim novcem. 

  Što bi privatizacija opskrbe pitkom vodom značila za krajnje potrošače? O tome nema nikakve dvojbe, što vidimo iz slučajeva gradova koji su privatizirali svoje vode, poput Pariza, gdje lokalne vlasti pokušavaju vratiti lokalne vode u svoje ruke, ili Londona u kojem muku muče s velikim gubicima zbog slabo održavanog privatiziranog sustava. 

   Opskrba stanovništva pitkom vodom stoga ne smije biti prepuštena zakonima tržišta, jer vodu – baš kao i na energiju, komunalne usluge, grijanje, stanovanje, prijevoz, kulturu, obrazovanje, zdravstvena skrb... – moramo smatrati javnim dobrima. Svako društvo koje se smatra civiliziranim moralo bi brinuti o dostupnosti tih dobara svim svojim članovima – i to od njihova rođenja do smrti – bez obzira na imovinsko stanje i klasni položaj. 

   Javna dobra, dakle, moraju ostati pod izravnom kontrolom države ili lokalne zajednice, zaštićena od privatnog kapitala i pohlepnih pojedinaca, željnih brzog bogaćenja, jer će u protivnom pravo građana na pristojno stanovanje, obrazovanje ili socijalnu skrb postati upitni. 

  No u takva javna dobra ne spadaju samo vode, nego i šume i javne ceste, o kojima govori i predloženi zakon o strateškim investicijskim projektima, koji de facto suspendira pravnu državu i hrvatski ustav. Taj zakon predstavlja egzemplaran primjer napada kapitala na javno dobro, uvodeći svojevrsno izvanredno stanje u kojem za velekapital vrijede drukčiji, posebni zakoni, a zapravo bezakonje. Zakon promiče nejednakost pred zakonima ove države, i to na najmanje dvije razine: najprije u korist velekapitala u odnosu na male i srednje poduzetnike, a onda i u prema običnim smrtnicima. 

   Kada »investitorima« jednom prepustimo naša javna dobra, tko će kasnije arbitrirati gdje je kraj njihovim intervencijama u vode, šume i javne ceste? Ad hoc državne komisije, u čiju bismo nekorumpiranost trebali povjerovati, iako je korupcija inherentna politici liberalizacije, a ne njezin eksces. Ne možemo se oteti dojmu kako je u ovom slučaju vlada Zorana Milanovića, u panici zbog pogoršanja gospodarskog stanja, slijepo povjerovala u magičnu moć deregulacije i privatizacije, iako nije riječ o lijeku koji će nas izvući iz krize, nego prije o uzročniku mnogih današnjih tegoba.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka