Kada je prošlog tjedna predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik na presudu Haškog suda kojom je Ratko Mladić osuđen na doživotni zatvor ratnog zločinca Mladića nazvao herojem, cijela se Hrvatska zgražala. Danas, samo nekoliko dana kasnije, hrvatski politički establišment, i desni i lijevi – uz časne iznimke, poput Vesne Pusić, Gorana Beusa Richembergha i njihove stranke – postupa identično kao i Dodik. Solidarizira se s ratnim zločincima, veliča zločinačku ideologiju i negira Haški sud, koji je dio hrvatskog pravosudnog sustava.

Hrvatska politika suglasna je da haška presuda šestorici vojnih i političkih čelnika Herceg-Bosne, kako je to jučer obznanio šef sabora Gordan Jandroković, ne uvažava »povijesnu istinu« te da je zato nepravedna i neprihvatljiva. Ali što to, zapravo, znači? Znači li odbijanje presude šestorici pojedinaca da Hrvatska stoji iza svega što su činili i za što su presuđeni, da preuzima kolektivnu odgovornost i posljedice iako Hrvatska nije stranka u sporu? I da ne prihvaća i ostale presude Haškog suda, one nepravomoćne Mladiću i Karadžiću, ali i one oslobađajuće Gotovini i Markaču!? Jer trojica članova žalbenog vijeća koji su potvrdili presude šestorici bili su i članovi žalbenog vijeća za Gotovinu i Markača – Agius, Fausto Pocar i Theodor Meron kao predsjednik?

Ako je za hrvatsku politiku presuda »neprihvatljiva«, kako su unisono zaključili u Saboru, znači li to da će je Hrvatska, kako neki sugeriraju, odbiti? I hoće li onda i haška presuda prestati postojati, kao što za hrvatske političare jedno vrijeme nije postojala ni arbitražna odluka, iako su u međuvremenu shvatili da ta odluka itekako postoji? Hoće li se isto dogoditi i s haškom presudom?

U cijeloj priči posebno je sramotno držanje opozicije, koja bi upravo u ovakvim situacijama morala progovoriti razboritošću i odgovornošću, bez obzira na kratkoročne posljedice. A to u ovom slučaju znači samo jedno: priznati promašenost bivših politika, ali bogami i preuzeti odgovornost za počinjene zločine, što će onda omogućiti i solidarnost prema žrtvama. Jučerašnja saborska minuta šutnje »za sve žrtve«, međutim, bila je licemjerna i isprazna, jer ne počiva na priznanju i odgovornosti, nego na negiranju zločina.

Socijaldemokrati, doduše, osim zastupnika Domagoja Hajdukovića, nisu jučer bili u sabornici u trenutku kada je sjednica započela minutom šutnje i izjavom o presudi, no sudeći prema ranijim zastrašujuće autističnim izjavama vodećih SDP-ovaca, čini se da SDP sada pokušava napraviti korak unatrag, što samo razotkriva neprincipijelnost koja vlada u toj stranci. Arsen Bauk tvrdi da se SDP minutom šutnje nije želio dovesti u situaciju da sudjeluje u odavanju počasti pravomoćno osuđenom ratnom zločincu, niti želi naknadno opravdavati promašenu HDZ-ovu politiku u BiH tijekom devedesetih godina, iako se ne slaže s tezom o udruženom zločinačkom pothvatu u haškoj presudi šestorici.

Ako znamo da je jedan od stranačkih prvaka i bivši SDP-ov ministar pravosuđa Orsat Miljenić, koji je jedno vrijeme bio i šef vladina ureda za suradnju s Haškim sudom, samo dan ranije kazao da on već 17 godina govori da je Haški sud »loš sud«, koji je napravio »loš posao« i za koji bi najbolje bilo da »nikada nije postojao«, tvrdeći da ne vidi nijedan dokaz da je udruženi zločinački pothvat postojao, onda je konfuzija potpuna. A kada Miljenićev stranački šef Bernardić kaže kako je »siguran« da Hrvatska »nikako« nije izvela agresiju na BiH, te kako nije bilo nikakvog udruženog zločinačkog pothvata, i to nakon što su i prvostupanjsko i žalbeno vijeće Haškoga suda došli do takvog zaključka, onda samo možemo zaključiti da se najveća opozicijska stranka na dosad neviđen način solidarizirala i identificirala s tragičnom politikom Franje Tuđmana i HDZ-a devedesetih. Ta je politika jedina odgovorna za zločinački aspekt Herceg-Bosne, Tuđmanovog kopiranja separatističke srpske republike u BiH, rezervne opcije za soluciju raspada BiH, koja je, budući da se kotač povijesti drukčije okrenuo, skončala na smetlištu povijesti.

A upravo oko te politike u Hrvatskoj čak ni devedesetih nije bilo jedinstva. Štoviše, kontroverzna Tuđmanova politika prema BiH, nakon jedinstva uspostavljenog u vrijeme rata 1991. i 1993., ponovno je podijelila Hrvatsku, pa čak i HDZ. Tuđmanovoj bosansko-hercegovačkoj avanturi otvoreno su se suprotstavili Stipe Mesić i Josip Manolić, koji su pokušali neuspjeli parlamentarni puč, a protiv pogrešne politike ustala je i tadašnja opozicija. Protiv je bio i mirotvorni i blagi kardinal Franjo Kuharić, kojemu je prvi čovjek Tuđmanove hercegovačke paradržave Mate Boban odbrusio da se ostavi pitanja koja ga se ne tiču. Račan je tada govorio da je Tuđman, kada je o BiH riječ, ima jednu politiku »na stolu«, za svijet, a drugu politiku »ispod stola«. Do istog je zaključka, naposljetku, došao i Haški sud. Njegovi nasljednici danas de facto brane pogrešnu i zločinačku politiku iz devedesetih, negirajući Haški sud, ali, kao što vidimo, i svoje prethodnike. Sad nam samo preostaje vidjeti što je sljedeći korak SDP-a? Hoće li se Bernardić i Miljenić, nakon što su se pridružili HDZ-u u obrani zločinaca i njihovih zločina, sada pridružiti i sramotnoj hajci na »izdajnike« i »otpadnike«, one koji su »surađivali s Haškim sudom i tako omogućili ovakvu presudu«?